MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’ (II)

Jedan dan, jedno vjenčanje...

Arhiva31.03.12, 22:38h

Povodom obilježavanja 20-godišnjice početka agresije na BiH i sjećanja na godine opsade, online mreža DEPO/BLIN u narednim sedmicama prenosi odlomke iz romana ’Useljenik’ Midhata Ajanovića Ajana, koji naše čitaoce vodi kroz događaje na početku rata u BiH i tadašnju sarajevsku novinarsku scenu
midhat ajanović
roman Useljenik

Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN /www.ajan.se/

(Hanau kod Frankfurta, mart 1995. Zapisano tokom razgovora sa Zvonimirom J., bivšim novinarom “Staza” i ratnim snimateljem Bosanske televizije.)  

Tek kad  je počeo rat i sad, kad sam postao izbjeglica, ja prvi put u životu radim posao za koji sam se školovao, bavim se filmom. Da ne bude zabune, nisam nikakav režiser, iako sam diplomirao filmsku režiju. Tu diplomu mogu, ovdje u Njemačkoj, eventualno upotrijebiti u nedostatku toalet-papira. Radim neki posao koji bi se mogao opisati kao asistentovog asistenta asistent u produkciji jedne krimi tv-serije koja, jamačno, nikad neće biti gledana van njemačkog govornog područja. 

Dakle, razgovarate s čovjekom koji je pravi sretnik unutar milionske mase bosanskih izbjeglica. Imam posao, ne moram prositi socijalnu pomoć, nisam prinuđen da radim na crno ili da kradem, a što je najvažnije, činjenica da radim najvjerojatnije će me spasiti od toga da me Švabo potjera nazad, u onu ludnicu. Jasno vam je da ni u primisli nemam ideju o povratku u Sarajevo. Ne mogu zamisliti na šta će to sve tamo ličiti kad se, ako ikad, prestane pucati. Ko bi mogao izdržati sve te prezirne poglede obogaljenih, poniženih, uništenih ljudi koji bi, znam, mene više mrzili zbog toga što su mi ruke, noge i oči na broju, nego one koji su učinili da njihove nisu. Nikakvo mi opravdanje ne bi bilo to što sam i sam tamo bio više od dvije godine. Eto,  bio sam i ranjen, mada je tu moju ogrebotinu sad  nepristojno spominjati kad se zna šta se drugima dogodilo. 

Razgovarate s čovjekom koji je pravi sretnik unutar milionske mase bosanskih izbjeglica. Imam posao, ne moram prositi socijalnu pomoć, nisam prinuđen da radim na crno ili da kradem, a što je najvažnije, činjenica da radim najvjerojatnije će me spasiti od toga da me Švabo potjera nazad, u onu ludnicu. Jasno vam je da ni u primisli nemam ideju o povratku u Sarajevo.

Uostalom, gdje bih se ja to imao vratiti i gdje ja pripadam?

Ja sam, valjda, Hrvat po tome što su mi preci bili katolici, a u Bosni je historija, kao malo gdje drugdje na takav način, vjeru izjednačila s nacijom. No, ja sam se, kad bi me neko pitao, oduvijek izjašnjavao kao Hrvat-Bosanac, a u mlađim godinama, ne stidim se priznati, Hrvat-Jugoslaven. No, svi moji temeljni osjećaji vezani za kulturu i naciju, ako je to važno, a, eto, pokazalo se da jeste važno, jesu primarno bosanski.

Ja sam Bosanac, a nas su, ovakve kao što sam ja u ovom ratu proglasili najvećim neprijateljem i svojski se potrudili da nas unište. Vidite i sami šta se događa s Bosnom. Kao da su se sve sile pod kapom nebeskom udružile da raskomadaju taj, ionako mali, komad zemlje. Među Srbe ne mogu. Njima sam već svojim imenom i porijeklom neprijatelj, a ne vjerujem da bi mi oprostili što sam ponešto i poduzimao protiv njih. Ne bih se lijepo osjećao ni među “svojima”. Oni, inače, dolje u Hercegovini, ne vole nas Hrvate iz Sarajeva i Bosne. Smatraju nas previše “islamiziranim”, a i moj odnos prema životu je znatno drugačiji od njihovog. Kratko rečeno, ja nemam s njima mnogo zajedničkog (iskreno, ja s takvima nikad nisam zajedno ni tramvaj čekao), a ne da mi se da se, pod stare dane, navikavam na državu stvorenu po njihovim standardima.

Ja sam Bosanac, a nas su, ovakve kao što sam ja u ovom ratu proglasili najvećim neprijateljem i svojski se potrudili da nas unište. Vidite i sami šta se događa s Bosnom. Kao da su se sve sile pod kapom nebeskom udružile da raskomadaju taj, ionako mali, komad zemlje.

Da se vratim u onaj mali rezervat što će se i dalje zvati “Bosna” i gdje će dominirati Bošnjaci-muslimani koji će, stiješnjeni tamo, a nakon svega što im se dogodilo, sigurno podivljati (ako već nisu), to je tek najgora solucija. Osim toga, sad smo za mnoge od njih i mi sa hrvatskim imenima njihovi neprijatelji. Neki nas smatraju i gorim od Srba.

Ne, gospodine, ja sam izbjeglica, i to sam, potpuno svjesno, odlučio ostati do kraja života. Ah, izvinite, ja se ponašam kao da sam stvarno nekakav režiser, kao da Vam dajem intervju, umalo da zaboravim da Vi hoćete da vam pričam o Čoliću. 

Istodobno, to je i lahko i teško. Lahko - jer mi je bio drag i nisu mi izblijedjeli iz sjećanja mnogi trenuci drugovanja s njim. Teško, jer je i inače teško za nekoga reći da ga poznajete. Ljudi, čak i oni koji iz vana izgledaju jednostavno, komplicirana su bića. Znate koliko se puta zna desiti da muž i žena žive u braku dvadeset godina i da jedno od njih, ili oboje, imaju dvostruki život, za koji ono drugo nikad ne sazna. A taj drugi, tajni život  se, ustvari, najčešće pokaže kao onaj suštinski sadržaj cjelokupnog postojanja tog čovjeka. Zato bih vam ja lagao kad  bih vam rekao da sam poznavao Čolića, ali reći ću vam nekoliko detalja koje držim bitnim u odnosu između nas dvojice i neke za koje znam da su Čoliću značile mnogo.

jugoslavija yugo
U Jugoslaviji je, u jednom trenutku,  postala privilegija biti umjetnik. Ne mislim, biti pravi istinski stvaralac, odan cijelim svojim bićem umjetnosti kojom se baviš, već imati status umjetnika omiljenog u društvu. Razlog za to je što su se djeca politički moćnih ljudi naglo počela zanimati za umjetnost, a njihovi roditelji, svemogući birokratski bogovi, poticali su ih u tom njihovu opredjeljenju.

U Jugoslaviji je, u jednom trenutku,  postala privilegija biti umjetnik. Ne mislim, biti pravi istinski stvaralac, odan cijelim svojim bićem umjetnosti kojom se baviš, već imati status umjetnika omiljenog u društvu. Razlog za to je što su se djeca politički moćnih ljudi naglo počela zanimati za umjetnost, a njihovi roditelji, svemogući birokratski bogovi, poticali su ih u tom njihovu opredjeljenju.

Valjda, kad se čovjek dočepa svega što se može poželjeti u materijalnom svijetu, pa novcem, kućama, luksuzom, skupim ljubavnicama, zadovolji svoju pohlepu, počne se zanimati za besmrtnost. Vladajuća klasa u bivšoj Jugoslaviji, komunistička vrhuška, mora da je slutila da su njena moć, slava, bogatstvo, na koncu, a njihovi životi, ipak, vremenski ograničeni.

Instinktivno, znali su da umjetnost produžava ljudsko trajanje. Ako se već oni sami nisu mogli transformirati u umjetnike, stimulirali su svoju djecu da to postanu. Zato je u Jugoslaviji bilo izuzetno teško sinu nekog radnika i seljaka da se upiše u neku od umjetničkih akademija, niti u zemlji, a pogotovo u inozemstvu. Tu je Titov zakon o jednakim šansama za sve pri upisu u škole obično izigravan. Kad  biste napravili malu analizu, zapanjili biste se koliko je bilo najviših političkih lidera iz Jugoslavije među roditeljima najuspješnijih mladih umjetnika, koji su se tamo javili 70-tih i 80-tih godina. Ovo “najuspješnijih” shvatite uvjetno, jer je tim novopečenim slikarima, režiserima, glumcima, muzičarima porijeklo garantiralo, osim diploma, i najširi mogući publicitet kad  bi se javili sa svojim prvim djelcima.

Ja sam jedan od te funkcionerske djece, mada s jednom bitnom razlikom - meni se dogodio peh. Baš kad sam diplomirao režiju i kad je trebalo da moj slijedeći korak bude da od države dobijem dotaciju za svoj prvi film, moj stari je zglajzao. U nekoj borbi između klanova, unutar Komunističke partije, bio je na strani poraženih i iznenada je umirovljen. Sav njegov utjecaj u društvu preko noći je ispario. Baš kao i danas, tako i tada, moja diploma, bez političke podrške mog starog, nije vrijedila ništa.
Nisam znao kud ću sa sobom. Svi moji planovi pali su u vodu, te sam otišao u vojsku da promislim šta mi je raditi. U vojsci sam, po naređenju, morao pisati neke gluposti, uređivati zidne novine i slično, i tako došao na ideju da pišem profesionalno...

Ja sam jedan od te funkcionerske djece, mada s jednom bitnom razlikom - meni se dogodio peh. Baš kad sam diplomirao režiju i kad je trebalo da moj slijedeći korak bude da od države dobijem dotaciju za svoj prvi film, moj stari je zglajzao. U nekoj borbi između klanova, unutar Komunističke partije, bio je na strani poraženih i iznenada je umirovljen. Sav njegov utjecaj u društvu preko noći je ispario.

Ja opet pričam o sebi, a ne o Čoliću. Oprostite... No, sad ćemo doći do toga.

Po povratku iz vojske javio sam se u Redakciju omladinskog lista “Staze”. Tamo je upravo bilo došlo do smjene generacija. Stari urednici otišli su u velike novine ili su počeli graditi političku karijeru, a umjesto njih okupila se jedna nova ekipa. Vidjelo se, već po izgledu i sadržaju prvih brojeva lista koje su ovi novi momci uredili, da tu ima nešto, da se radi o ljudima koji umiju misliti svojom glavom. Bojao sam se da će me činjenica da sam bio sin, makar i pale, političke zvijezde degradirati u njihovim očima, jer većina njih dolazila je iz sirotinjskih sarajevskih predgrađa ili iz provincije. Međutim, nikad mi to niko nije uzeo za zlo, čak niti spomenuo.

Svidjelo im se moje pisanje. Ja sam, eto, igrom slučaja, umjesto da pravim svoje filmove, pisao o tuđim. Tako sam se upoznao s Čolićem. S njim sam u početku bio i najbliži jer je bio neobično upućen u film. Bio je gledalac filmova koji je, bojim se, vidio čak i više filmova od mene. Mi smo i inače bili „filmska generacija“. Mislim na nas, rođene krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Zapamtili smo vrijeme prije televizije i rock and rolla. To je, kasnije, bio sastavni dio našeg odrastanja, ali je u najvažnijim godinama - onima  kad čovjek počinje otkrivati svijet oko sebe - odlazak u kino bio nešto što nas je najviše fasciniralo, tako da smo zauvijek ostali začarani filmskom magijom.

Vrlo brzo sam dobio stalni posao novinara koji prati kulturu, prvenstveno film i teatar. Ne znam da li je to bila zasluga baš Čolića,  koji je moje tekstove preporučivao za objavljivanje, ili činjenica da sam bio Hrvat? Sve su redakcije, pa eto čak i “Staze”, nastojale među zaposlenim imati pripadnike sve tri bosanske nacije pa je u Sarajevu, zbog činjenice da je Hrvata bilo najmanje, to ponekad donosilo izvjesne prednosti pri zapošljavanju i kasnije u građenju karijere.

Mi smo i inače bili „filmska generacija“. Mislim na nas, rođene krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Zapamtili smo vrijeme prije televizije i rock and rolla. To je, kasnije, bio sastavni dio našeg odrastanja, ali je u najvažnijim godinama - onima  kad čovjek počinje otkrivati svijet oko sebe - odlazak u kino bio nešto što nas je najviše fasciniralo, tako da smo zauvijek ostali začarani filmskom magijom.

Čolić, koga sam upoznao tih dana kad sam stupio u “Staze”, bio je čovjek drugačiji od onog kakav je bio tokom većeg dijela našeg poznanstva. Mada si mu u pogledu mogao vidjeti neku tugu, s kojom kao da je rođen, tada je bio sjajno raspoložen i učestvovao u neprekidnom zbijanju šala u redakciji. Obično je predmet zafrkancije bio Veljo, jedan neizrecivo simpatičan papak, vrlo obrazovan i inteligentan, ali je imao nesreću da su mu se lampice u glavi sporo palile i nije umio da razumije sarajevski humor, ponekad tako surov.

Svi u Stazama“ bili su puni nekog zaraznog optimizma. Odnekud se skupila grupa tadašnjih dvadesetogodišnjaka, darovitih i samopouzdanih, bez karakterističnog bosanskog kompleksa manje vrijednosti , pravili su sve bolji i bolji list. “Staze” su se, što nikad prije nije bilo zabilježeno, prodavale i u Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Skopju i Ljubljani, bez obzira na jezičke barijere. Drago mi je da sam na neki način  bio dijelom tog društva, mada me to koštalo šansi da se ikad više u životu bavim svojom primarnom profesijom. Novinarstvo mi je, jednostavno, isisalo svu energiju, oduzelo slobodno vrijeme i, do dana današnjeg, nisam ništa uradio u oblastu filma, ako ne računamo nekoliko započetih i nikad dovršenih scenarija i ono što sam radio u ratu.

Dakle, u tom društvu zadovoljnih mladih ljudi, koji rade posao kojeg vole i imaju uspjeha u tome, Čolića sam doživljavao kao najsretnijeg od svih. Razlog, naravno, nije bio samo posao, njegova briljantno započeta novinarska karijera, već ljubav. Saznao sam da je bio u strastvenoj vezi s  Katarinom, djevojkom koju je poznavao već tri godine, ali tek tad  je mogao reći da je ona bila u potpunosti njegova. U vrijeme kad  su se upoznali Katarina je već bila zaručena s nekim tipom. Čekali su samo da završe studije i da se vjenčaju. Ali, eto, Čoliću je bilo uspjelo da rasturi tu vezu, nakon tri godine punih komplikacija, zakazivanja i otkazivanja ljubavnih sastanaka, raskidanja i mirenja. Djevojka je sve to vrijeme, svi su to znali, održavala promiskuitetnu vezu s obojicom. Nešto kao u Truffautovom  filmu “Jules et Jim”, s tim što se sarajevski Jules i Jim nisu željeli upoznati. Očito su prezirali jedan drugog. Na kraju se Čolić pokazao upornijim. Njegovi muški kvaliteti presudili su. Ili nešto drugo? To zna samo Katarina! Djevojka se potpuno predala Čoliću, koji je time postao još mahnitiji od ljubavi za njom.

kafansko veselje uz pivo
Taj dan se u mom pamćenju zadržao onako kako se u sjećanju javljaju pojedine scene iz Felinijevih filmova: uvijek pamtiš samo dijelove, nikad cjelinu, i nikad nisi baš siguran iz kojeg je filma dotična scena. Tako da uopće nisam siguran koliko je to vrijeme bilo stvarnost, a koliko ga je kasnije idealizirala moja mašta. Danas, naprosto, ne mogu da vjerujem da je u našim životima jednom bilo toliko sreće?

Sad, kad se prisjećam tih dana, sve mi izgleda kao čarolija.Kao da sam sve to samo usnio. Tolika sreća, svi ljudi koje sam poznavao naprosto su se sijali... Spremala se Olimpijada u Sarajevu! Grad je odjednom postao čistiji, svjetliji, nekako se povećao, postao, onako, kako da kažem, “svjetski”. U Beogradu i Zagrebu, tamo gdje su nas stalno potcjenjivali, umirali su od zavisti.

Neposredno pred Olimpijadu Čolić i Katarina su se vjenčali. “Staze” su zakupile jedan kafić na Bjelavama, gdje smo taj događaj proslavili. Bože, koji je to dernek bio! Kad se samo sjetim Velje, bio je kum na vjenčanju. Posmatrati njega pijanog bilo je zabavnije od najboljeg teatra! Pa, Zijada, Stanka, Karla, koji je kao i uvijek bio glavni. Čak je i Dragan, naš šef, koji je obično pokušavao glumiti neki smiješni autoritet, bio pijan kao kugla. Taj dan se u mom pamćenju zadržao onako kako se u sjećanju javljaju pojedine scene iz Felinijevih filmova: uvijek pamtiš samo dijelove, nikad cjelinu, i nikad nisi baš siguran iz kojeg je filma dotična scena. Tako da uopće nisam siguran koliko je to vrijeme bilo stvarnost, a koliko ga je kasnije idealizirala moja mašta. Danas, naprosto, ne mogu da vjerujem da je u našim životima jednom bilo toliko sreće? Sljedeći broj “Staza”, koji smo pripremali polumrtvi od mahmurluka, jedva je izašao na vrijeme. I bio najlošiji koji smo ikad  napravili.

Nije bilo tog čovjekomrsca, zavidnika, niti uhljupa bilo koje vrste koji je mogao odoljeti erupciji veselja koja se širila tih deset dana ulicama Sarajeva. Olimpijada je učinila da naš grad zablista, a Sarajlije, takvi smo kakvi smo, nismo imali mjere u svom oduševljenju: poredili smo se s Parizom, New Yorkom, Münchenom...! Svi drugi gradovi u Jugoslaviji činili su nam se kao zabačeni zaseoci. Čitavo Sarajevo  bilo je na ulicama dokasno unoć. Svi su odlazili na sportske terene, pratili podjelu medalja, dočekivali zoru u kafanama, koje nisu prestajale raditi, dijelili smo svoje ushićenje međusobno. Ko bi tada povjerovao da je među nas moguće posijati mržnju? Da, sjećam se, i vaš Švedski kralj  bio je tamo i radovao se s nama...

Olimpijada 1984.
Nije bilo tog čovjekomrsca, zavidnika, niti uhljupa bilo koje vrste koji je mogao odoljeti erupciji veselja koja se širila tih deset dana ulicama Sarajeva. Olimpijada je učinila da naš grad zablista, a Sarajlije, takvi smo kakvi smo, nismo imali mjere u svom oduševljenju: poredili smo se s Parizom, New Yorkom, Münchenom...! Svi drugi gradovi u Jugoslaviji činili su nam se kao zabačeni zaseoci.

Jedino Čolića nigdje nisam vidio tokom cijele Olimpijade. Nije ga bilo ni u redakciji, bio je uzeo odmor. Navodno je sve vrijeme proveo u krevetu s Katarinom. Možete misliti kolika je to ljubav bila!

Sigurno ste nekad bili u kinu kad se, za vrijeme projekcije, iznenada dogodi da se filmska vrpca prekine u projektoru. Tada, potpuno neočekivano, totalni mrak zamijeni svijetlo, boje i život koji se odvija na ekranu. Tako se naša sreća naglo završila u danima koji su uslijedili. Već te godine Jugoslaviju su počeli drmati snažni politički potresi koji su, neumitno, vodili njenom kraju. Najvidovitiji među nama već su slutili da nas čeka strašna katastrofa, u kojoj će se kola slomiti baš preko leđa nas, Bosanaca.

Isto se desilo i Čoliću. Njegov brak je potrajao nekoliko mjeseci, a onda ga je Katarina napustila. Zašto? Ja mogu samo pretpostavljati.
*  * *

Toliko koliko sam Vam ispričao o Čoliću, toliko znam. Već prije nego što je svuda okolo zagrmjelo mi smo se bili rasturili. Iznutra. Postali smo poznati i proradile su naše sujete, zavist, konkurencija... Našim međusobnim odnosima prevladala je netrpeljivost. Ni sve godine provedene zajedno, ni naše novine, posao od kojeg smo svi zavisili, ni rat, koji je već počeo da se valja prema Sarajevu, nisu bili dovoljan cement da nas drži na okupu. Neki bogati piljar  kupio je “Staze”, a mi smo se razišli, svako na svoju stranu.

Ja sam pokušao da pokrenem svoj privatni biznis, nešto oko reklame. Nisam imao vremena da bilo šta  napravim u tom  novom poslu. Zapucalo je. Čolić se već ranije zaposlio na Bosanskoj televiziji i pozvao me je početkom rata da dođem, da pomognem. Pola zaposlenih s Televizije  otišlo je na Pale, među četnike, a i dobar dio onih drugih je negdje nestao. Osim jednog, svi predajnici su već odranije bili okupirani i bilo je pravo umijeće održati tv-program u životu u ratnim okolnostima. Zato su Televiziji bili potrebni svi koji su nešto znali o tom poslu, pa i oni koji nisu znali.

Sigurno ste nekad bili u kinu kad se, za vrijeme projekcije, iznenada dogodi da se filmska vrpca prekine u projektoru. Tada, potpuno neočekivano, totalni mrak zamijeni svijetlo, boje i život koji se odvija na ekranu. Tako se naša sreća naglo završila u danima koji su uslijedili. Već te godine Jugoslaviju su počeli drmati snažni politički potresi koji su, neumitno, vodili njenom kraju. Najvidovitiji među nama već su slutili da nas čeka strašna katastrofa, u kojoj će se kola slomiti baš preko leđa nas, Bosanaca.

Nisam htio ponovo u novinare, pa sam se prihvatio kamere. Pojma nisam imao koliko sam bio hrabar. Bio sam svugdje. Tamo gdje su granate padale, u mrtvačnicama i bolnicama među raskomadanim tijelima, na borbenoj liniji među ljudima koji su branili grad. Kažem “hrabar”,  jer je snimanje u Sarajevu bilo upravo to - hrabrost. Mada ja to, priznajem, nisam znao. Znate, kad ste vojnik u rovu, vi izvirite, ispalite metak ili rafal, i ponovo se zaklonite, a snimatelj mora biti na čistini najmanje onoliko koliko traje kadar. Usto, bili smo posebno tražena meta četničkih snajperista koji su znali da, radeći svoj posao, mi zapravo skupljamo dokaze protiv njih pred poviješću. Oni nisu imali razloga da se posebno plaše te povijesti i naših dokaza u njoj - vidite i sami kakav je naš svijet - ali su ubijajući nas, vjerojatno, nastojali da preduprijede mogućnost da jednog dana nihova djeca, gledajući naše filmove i kasete, upoznaju zločine svojih roditelja.

Snimio sam brojne tragične događaje iz Sarajeva, mnogi moji snimci obišli su svijet, vaše televizije su ih prikazivale, uz napomenu da nisu preporučljive za djecu i ljude sa slabim stomakom. Možda bih zaradio finih para, kao neki moji drugi sugrađani, da sam te trake čuvao ili da sam se, barem, potpisao na njima i tako zaštitio svoje autorstvo. Ali, zaboga , kako sam mogao misliti na takve stvari u onoj kasapnici?

Rekoh, bio sam hrabar, ali samo dok i mene nije zakačilo. Dok u svom mesu nisam osjetio krhotine užarenog metala. Od tada me je strah i od tada mi je u glavi bila samo jedna misao. Pobjeći! Hvala do neba mom njemačkom kolegi koji mi je pomogao da izađem iz Sarajeva i dođem u Njemačku. I, sad sam tu.

Vidite šta je ovaj rat učinio, postali smo još više sebični, svako misli da je njegova sudbina najvažnija, stalno pričam o sebi, a gotovo ništa o Čoliću.
Šta mogu, on mi je ušao u kadar u jednom trenutku mog životnog filma i, onda, desetak godina kasnije, izašao da se više nikad ne pojavi.

Vidite šta je ovaj rat učinio, postali smo još više sebični, svako misli da je njegova sudbina najvažnija, stalno pričam o sebi, a gotovo ništa o Čoliću.

Šta mogu, on mi je ušao u kadar u jednom trenutku mog životnog filma i, onda, desetak godina kasnije, izašao da se više nikad ne pojavi. Bio mi je drag, na neki način sam ga poštovao, ali kao što ste vidjeli, nemam baš šta mnogo reći o njemu. Ipak, on u mom životu nije igrao ulogu veću od zapaženog epizodiste.

Kao ni ja u njegovom.

VEZANI TEKST:

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’: SILAZAK U GRAD: Kako izgleda rat, onaj u boji...?!?


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook