Piše: Hasan HADŽIĆ

Baš u ovo vrijeme užarene debate o izborima u Srebrenici i apokaliptičnih najava da bi eventualnim izborom Srbina za načelnika bio zaokružen i nagrađen genocid, nabasao sam na priču o dva dječaka iz zabačenog srebreničkog sela Gladovići koju sam prije osam godina objavio u BH Danima. Bili su to braća Elvis i Nermis Lemeš, mladi povratnici bez roditelja, kuće i ičega, koji su za komad hljeba po cijeli dan obavljali najteretnije poslove kod komšija, i samih situiranih u skladu sa zloslutnim imenom sela. Jedan je imao osamnaest a drugi šesnaest godina, ali su od neishranjenosti i kuluka bili tako sitni da im se  moglo dati jedva po dvanaest.   

Tarifne donacije

Priča koju sam tada napisao o Lemešima, uznemirila je javnost, natjerala čelnike u Srebrenici da im najzad obezbijede krov nad glavom i daju nekoliko ovaca; pristigla je pomoć i iz dijaspore, a posebnu donatorsku misiju u njihovu korist vodio je kolega sa TV Hayata Adnan Rondić. Svaka mu čast! Međutim, dobar ishod jednog slučaja, samo je izuzetak u odnosu na tešku sudbinu mnoge druge djece i porodica koje se očajnički bore za preživljavanje u srebreničkoj i drugim podrinjskim općinama, a za koje u novinama odavno više nema mjesta.  

TARIFNE DONACIJE U SREBRENICI: Do kuća, ovaca, krava, motokultivatora, poduzetničkih podsticaja i svega ostalog iz izdašnih donacija za Srebrenicu moglo se doći, ne na osnovu bilo kakvih kriterija, već uglavnom preko provizija koje su, kao bonus uz nemale plaće, nemilosrdno uzimali lokalni čelnici. Tačno su se znale tarife: Građevinski materijal za jedan sprat kuće koštao je dvije hiljade maraka, pa haj'mo dalje...

Šta više, ovaj slučaj samo je podebljao morbidno pravilo da se do kuća, ovaca, krava, motokultivatora, poduzetničkih podsticaja i svega ostalog iz izdašnih donacija za Srebrenicu moglo doći, ne na osnovu bilo kakvih kriterija, već uglavnom preko provizija koje su, kao bonus uz nemale plaće, nemilosrdno uzimali lokalni čelnici. Tačno su se znale tarife: Građevinski materijal za jedan sprat kuće koštao je dvije hiljade maraka, pa haj'mo dalje...

Najviše para, najmanje povratnika

Ili još gore: konvoji građevinskog materijala dolazili su u Srebrenicu i druge podrinjske općine, prikazivani na televiziji, a onda vraćani na nepoznate lokacije u Federaciji. Ne tvrdim da je ova praksa bila prisutna baš i u zadnjih par godina, ali tada je i onako bilo prekasno, jer ne samo da više niko ne može privući nove, već i stari, ponajviše nepravdom i manipulacijama slomljeni povratnici, ponovo napuštaju Srebrenicu.   
   
Ni u kontekstu predstojeće „izborne opasnosti“, kao ni u svim drugim ranijim (ne)prilikama, nema spremnosti da bošnjački političari, počev od lokalnih do onih u vrhovima, stave na dnevni red pitanje sopstvene odgovornosti za činjenicu da je za povratak u općinu Srebrenica najviše novca uloženo, a da se tamo najmanje ljudi vratilo.

Profit na žrtvama  

Ne može se dežurno opravdanje za sve nalaziti u činjenici da se tamo desio najveći zločin. Ta sveopšta viktimizacija u i oko Srebrenice odavno je rezultirala i jednom krajnje izopačenom posljedicom. Postala je unosna djelatnost na kojoj su karijere i lagodan život, pored grupe srebreničkih političara, stekli i aktivisti raznih udruženja, uz čast rijetkim izuzecima, koji Srebrenicu viđaju samo 11. jula, ako itad, te humanitarni probisvjeti iz zemlje i inostranstva. 

Dakako, i visokim bošnjačkim političarima „patnja“ zbog Srebrenice već godinama služi kao priručni alibi za sopstveni dio zasluga što ništa u BiH ne ide naprijed. A jedini kojima od sve te kuknjave nije ni malo bolje su srebrenički povratnici. Oni sve više gube nadu da će, pored ove morbidne zloupotrebe bola i žrtve, ikad dobiti šansu neka privredna grana od koje će moći da živi običan narod.      

Sjećate l' se Bracike?   

Pravdanje slabog povratka veličinom srebreničkog zločina neumjesno je i zato što se time žrtve u drugim mjestima i bol njihovih porodica tretiraju manje bitnim. Na primjer, u zvorničkim selima Đulići, Šetići i Klisa u junu devedeset druge ubijeno je preko 700 zatečenih muškaraca u dobi od 15 do 70 godina. Nema ni jedne porodice koja nije izgubila svoje najbliže. Ali, uprkos tome, samo u ova tri sela se vratilo stanovnika kao u cijelu općinu Srebrenica.
  
U čemu je onda razlika? U tome što je u Zvorniku povratak predvodio Fadil Banjanović Bracika koji je živio i umro za taj pokret, a Srebrenicu je pod ekskluzivnom političkom kontrolom držao bošnjački politički vrh koji je imao čudan odnos prema povratku, a naročito u Srebrenicu.

Svi Dodikovi Bošnjaci

Bio sam svjedok kad su Bracika i Hakija Meholjić poveli prve srebreničke povratnike u selo Bajramoviće. Nisu nas dočekali očekivani srpski provokatori, ali jesu neočekivani bošnjački. Predvodio ih je tadašnji srebrenički poslanik u Skupštini RS-a Hasan Bećirović, jedan od mnogih kojima je Dodik radosno napravio kuće u Federaciji, samo da se ne miješaju u svoj posao. Oni su provocirali i prepadali povratnike najavljajući srpske napade koji se neće desiti. Na lice mjesta došli su u službenom džipu ministra za povratak u Vladi TK-a Adiba Đozića koji je, opet, neponovljiva priča.
  
Javna je tajna da je Đozića za ministra i u sam vrh SDA ekspresno instalirao prvi lider te stranke Alija Izetbegović. Isto tako se znalo da je „ministar za povratak“ Đozić iz Sarajeva dobio specijalni budžet da preseljava srebreničke i ostale podrinjske izbjeglice iz Tuzlanskog kantona, gdje je povratak svojim kućama bio u punom naponu, u Kanton Sarajevo koji je prioritet davao popunjavanju napuštenih srpskih naselja i kuća. Kasnije će Đozića, upravo zbog raznih mućki smijeniti visoki predstavnik Petritsch, ali će kritična masa Srebreničana tada već biti otrgnuta od tuzlanske matice povratka. A još malo kasnije, kad OHR stisne vlasti oko povrata imovine, najveći broj Srebreničana, prevarenih i prezaduženih zbog adaptacije tuđih nastambi, bit će prinuđeni da odu u prekookeanske zemlje.

Đozić – projektovana nepogoda   

SJEĆATE LI SE BRACIKE: U zvorničkim selima Đulići, Šetići i Klisa u junu devedeset druge ubijeno je preko 700 zatečenih muškaraca u dobi od 15 do 70 godina. Nema ni jedne porodice koja nije izgubila svoje najbliže. Ali, uprkos tome, samo u ova tri sela se vratilo stanovnika kao u cijelu općinu Srebrenica. U čemu je onda razlika? U tome što je u Zvorniku povratak predvodio Fadil Banjanović Bracika koji je živio i umro za taj pokret, a Srebrenicu je pod ekskluzivnom političkom kontrolom držao bošnjački politički vrh koji je imao čudan odnos prema povratku, a naročito u Srebrenicu.

Tako će onaj Đozićev masovni transfer zemljaka iz Tuzle u Sarajevo ostati zapamćen kao važna karika u bošnjačkom odricanju od Srebrenice. Adib Đozić jest i sam po sebi bio elementarna politička nepogoda Srebrenice i Podrinja ali, prije svega, puki izvođač radova projektovanih voljom tadašnjeg bošnjačkog vrha. Ta ekipa je, zbog tereta sopstvene nečiste savjesti u vezi sa tragedijom Srebrenice, jednostavno u povratku preživjelih u ovo mjesto prepoznavala opasnost nelagodnog čeprkanja po njenoj savjesti. 

Jasno je da su zločine počinili Srbi, kao i da ih je u tome okuražila međunarodna zajednica svojom napadnom pasivnošću. Ali, ne može biti zaboravljena ni uloga tadašnjeg bošnjačkog vrha kako činjenjem – ponudom zamjene teritorija koja je ubila u pojam okružene  Srebreničane još devedeset treće, tako i nečinjenjem – zato što su na dan pada Srebrenice okupili generale da na velikom SDA savjetovanju u Zenici pripomognu u odsudnoj bitci protiv idejnih nestašluka Harisa Silajdžića. Istovremeno, prepustili su kapetanima i poručnicima da sa slobodne sapanjske teritorije vode akciju spašavanja hiljada očajnika iz Srebrenice koje je s druge strane tamanio general Mladić.

Turistički lideri 

Zato što je bošnjačkim čelnicima povratak preživjelih Srebreničana bio svojevrstan trn u oku, svi dosadašnji načelnici Srebrenice i njihovi prvi saradnici, baš kao i svi ministri, poslanici i drugi funkcioneri iz Srebrenice u Sarajevu i Banjoj Luci - morali su da budu ljudi koji sa svojim porodicama žive daleko od Srebrenice i samo je turistički posjećuju. Umjesto strategije povratka, na djelu je bila strategija njegovog razaranja. Onaj spontani povratak traktorima u Bajramoviće nije imao baš neke šanse protiv institucionalnih opstrukcija u vidu Đozićevih džipova i druge moćne logistike i infrastrukture.  
   
Kad je bivša predsjednica srebreničkog Udruženja šehidskih porodica Fadila Mujić dovela grupu žena, privremeno nastanjenih u Vozućoj, kod Alije Izetbegovića, pa ove priupitale šta će biti sa povratkom u Srebrenicu, Izetbegović je uvrijeđeno uzviknuo: „Kakav povratak, imate te kućice (srpske – op. aut.), dobit ćete kravice!“

CIPS srušio idilu  

Sasvim je u pravu američki ambasador Patrick Moon kada kaže da bošnjačke stranke, iako su se na to obavezale, od proteklih izbora nisu ništa uradile na osiguranju uvjeta (čitaj –  bošnjačkih glasača), kako ne bi bilo potrebno ponovo praviti izuzetak u izbornim pravilima za Srebrenicu. Ali, Moonova tvrdnja ima i jednu falinku: Ta ocjena o bošnjačkim političarima ne važi samo za protekle četiri godine od poslednjih lokalnih izbora, već za cijeli poratni period.

RAZARANJE POVRATKA: Kad je bivša predsjednica srebreničkog Udruženja šehidskih porodica Fadila Mujić dovela grupu žena, privremeno nastanjenih u Vozućoj, kod Alije Izetbegovića, pa ove priupitale šta će biti sa povratkom u Srebrenicu, Izetbegović je uvrijeđeno uzviknuo: „Kakav povratak, imate te kućice (srpske – op. aut.), dobit ćete kravice!“

Njihova briga za Srebrenicu svodila se isključivo na povremene osude vlasti RS-a i međunarodne zajednice, te na traženje posebnog statusa Srebrenice – bilo kroz formiranje zasebne administrativne jedinice poput Brčko distrikta, što je stari zahtjev, ili pak uvođenje posebnih izbornih pravila, što je postalo aktuelno od uvođenja CIPS-a. Naime, od tada su prestale mogućnosti da se potrebna kvota birača sa poželjnim političkim opredjeljenjem za male pare nafata na izbjegličkim lokacijama u Federaciji. Sve, dakle, bošnjačkim političarima treba da padne s neba, a da oni sami ništa ne moraju uraditi.
   
Međutim, oba ova vida posebnog statusa Srebrenice, sve i da se sada proglase nekim međunarodnim dekretima, dalekoročno i suštinski su beskorisni za povratničku populaciju u općini Srebrenica, i uopće za vraćanje života u tu sredinu. Pođimo od zahtjeva da se kopira brčanski slučaj i Srebrenica postane distrikt.

Sveta Ustikolina

Predlagače tog rješenja najprije treba podsjetiti da Brčko distrikt nije bio dar s neba, već plod višegodišnje mukotrpne arbitraže, a da Brčko uopće upadne u „arbitražni bubanj“ u Dejtonu presudan je bio snažan pritisak Brčaka i njihovih čelnika na bošnjački vrh. Istovremeno, srebrenički i ostali podrinjski političari nisu ni pisnuli kad su se bošnjački lideri na partijima s Miloševićem u američkoj vojnoj bazi do poslednje kapi viskija borili da „sveta Ustikolina“ i poneka njima vitalno važna jaruga oko Sarajeva ostane na pravoj strani međuentitetske linije.

Poseban status Srebrenice, kao mjesta najveće tragedije, bošnjačkog „zida plača“, niko nije ni spomenuo. To je bio prvi od dva presudna mirnodopska čina predaje Srebrenice, a drugi će biti onaj Đozićev „veliki transport“.

Nemogući distrikt

Dalje, brčanska arbitražna šansa opet ne bi značila ništa da brčanski čelnici nisu osobno predvodili povratak, obezbijedivši da se desetak hiljada ljudi vrati u prigradske zone i sam grad, tada još uvijek u sastavu RS-a. Brčaci ne bi nikad dobili distrikt da su ga očekivali od Klintona „kućnom dostavom“, da su ignorirali veoma ozbiljnu tezu „čije ovce, toga i ispaša“, koju je u epskom nadahnuću, na početku arbitraže, iznio Aleksa Buha, jedan od tadašnjih lidera RS-a. Na stranu argumenti prava i pravde; ipak je ona promjena faktičkog stanja i fizičkog prisustva na terenu bila presudna da se donese arbitražna odluka koja je Brčko izvukla iz okrilja RS-a.
   
Ali, pretpostavimo da nekim čudom Srebrenica, ipak, sutra postane distrikt. Ništa se suštinski ne bi promijenilo: ona ne bi postala više bošnjačka nego što već jest, niti bi se život samim tim činom vratio u to sablasno mjesto. U Brčkom je to imalo smisla jer je u trenutku proglašenja tamošnji distrikt imao preko 60 hiljada stanovnika, zatim izuzetan geografsko-komunikacijski položaj, veoma privlačan za investitore, te stoga brzo postao ekonomski samoodrživ. A kako bi onih srebreničkih šest, sedam hiljada stanovnika, Srba i Bošnjaka zajedno, od kojih su 90 posto nezaposleni, sa općinom koja je teški socijalni slučaj, te uz komunikacijsku poziciju „slijepog crijeva“, mogli da izdržavaju komleksne i skupe institucije distrikta? Nikako! A ko bi to drugi preuzeo na svoja pleća? Niko!

Fiktivni protiv fiktivnih   

Suštinski i dalekoročno, sa sadašnjim općim tokom stvari u i oko Srebrenice, ništa se ne može dobiti ni aktuelnom kampanjom jednokratne prijave za glasanje u Srebrenici. Sve i ako bude uspješna, ljudi će imati entuzijazma da to jednom urade, pa će se brzo, radi osnovnih životnih potreba, ponovo prijaviti tamo gdje stalno žive. A šta će biti sa sljedećim izborima?!

Sav ovaj dirljivi trud pojedinaca-entuzijasta imao bi smisla samo ako bi federalne vlasti već sutra sačinile konkretan program zapošljavanja povratnika u Srebrenici, pa da se na kraju saberu i kažu –  ove godine zaposlili smo 40 ljudi, iduće godine – 100, a 2014. godine – još 150. Jedino bi otvaranjem te egzistencijalne šanse povratak u Srebrenicu dobio krila i ne bi za iduće izbore bilo potrebe da se sopstvenim fiktivnim glasačima pobjeđuju srpski fiktivni glasači u Srebrenici. Jedna ovakva kampanja ima jako moralno uporište, ali buduće ne bi imale nikakvo.

Cigle i ljudi  

Šef SDA Sulejman Tihić upravo ponosno izjavljuje: „Sve što je urađeno u Srebrenici, uradila je SDA, uradili su njeni kadrovi, nitko drugi cigle nije donio, a tu mislim na druge političke stranke“. Tačno je da je tamo najviše radila Tihićeva stranka, jer je ekskluzivno upravljala budžetskim tranšama za Srebrenicu i povratak uopće. Ali, postavlja se pitanje konačnog rezulatata tog rada. Očito je da cigle gube smisao, i prestaju biti razlog za diku, ako toliko budžetski pažena i mažena Srebrenica ima daleko najmanji, minijaturni broj povratnika. Jeste li uopće čuli za općinu Vukosavlje? Većina vas nije, ali vjerujte da je i tamo više povratnika nego u Srebrenici. Nisu čuli za njih, pa im nisu ni smetali.

CIGLE I SDA: Šef SDA Sulejman Tihić upravo ponosno izjavljuje: „Sve što je urađeno u Srebrenici, uradila je SDA, uradili su njeni kadrovi, nitko drugi cigle nije donio, a tu mislim na druge političke stranke“. Tačno je da je tamo najviše radila Tihićeva stranka, jer je ekskluzivno upravljala budžetskim tranšama za Srebrenicu i povratak uopće. Ali, postavlja se pitanje konačnog rezulatata tog rada. Očito je da cigle gube smisao, i prestaju biti razlog za diku, ako toliko budžetski pažena i mažena Srebrenica ima daleko najmanji, minijaturni broj povratnika.

U odnosu vlasti prema Srebrenici očito je potreban neki kopernikanski obrat. A ima li ikakve nade da bi se on mogao dogoditi? Nema, jer evo ni SDP, koji sa SDA-om trenutno dijeli federalnu vlast, ne pokazuje ni viziju ni volju za to. Tačno je da su razna ministrastva otvorila mogućnost da i povratničke firme van Federacije konkurišu za podsticajne kredite i grantove, što znači da para ima. Ali, zbog krutih birokratskih procedura i slabijih mogućnosti da ono malo čemernih povratničkih preduzeća u RS-a uopće ispune uslove da konkurišu za podsticaj, sve je to mrtvo slovo na papiru.

Čelične šeme   

Na primjer, bio sam u prilici da vidim odbijenicu koju je jednom povratničkom poduzetniku, ekspresno i ushićeno poslalo Federalno ministarstvo za poduzetništvo zato što je među potrebnim papirima poslao i jednu kopiju umjesto originala. Moglo se to ispraviti, uz malo dobre volje. Ali nje nema jer kontrolorima novca, što u ministarstvima što u pratećim bankama, s upadom „neprovjerenih“ firmi „u sistem“, ostaje manje prostora da zadovolje drevne uhodane šeme koliko ko u svemu tome treba da bude „dobar“. Ne, ne! Ne može Srebrenica napraviti svoj sudbonosni iskorak i naći  spas u svem tom pijačarsko-taldžijskom zamešateljstvu.
    
Svaka čast američkom ambasadoru Patricku Moonu, jednom od rijetkih diplomata koji nije digao ruke od Srebrenice, što je onom izjavom sasuo bošnjačkim čelnicima u lice njihovo sopstveno licemjerje. Međutim, bilo bi nekorektno zaobići činjenicu da zasluge za konačni neupjeh u oživljavanju tog mjesta sa domaćim dijele i međunarodni zvaničnici. Sjetimo se međunarodnih donatorskih konferencija i fondova za razvoj Srebrenice. Plasman tih sredstava pratili su strani nadzornici, pa opet ništa.

Domaći plaćenici i strani izdajnici    

Najambiciozniji je bio program UNDP-a koji je podržavao brojne male poslovne incijative, između ostalog i u poljoprivredi. Kao novinski reporter svojevremeno sam otkrio i dokumentovao kako su u okviru tog projekta tajnim skelskim prevozom preko Drine, naročito noću, krijumčarene ovce iz Srbije gdje im je cijena znatno niža. Poslije se pokazalo da su te ovce bile bolesne i da ih je većina nastradala kod ljudi kojima su dodijeljene.
   
Sličan je bio ishod većine drugih donacija iz ovog projekta od kojeg su koristi imali samo špekulanti bliski lokalnoj vlasti. Silni napori na razaranju povratka i razvoja Srebrenice, svih proteklih godina, očito su vršeni uz prešutnu podršku međunarodne zajednice, baš kao što je Mladić, uz „gromoglasnu“ međunarodnu šutnju, počinio genocid devedeset pete.

OVJERA GENOCIDA: To što se život nije vratio u Srebrenicu, u velikoj mjeri zahvaljujući bošnjačkim liderima, predstavlja ovjeru genocida i nagradu njegovim počiniteljima. I izdaju hiljada onih koji počivaju u Potočarima. Neće počivati u miru! To bi bilo moguće samo da je u njihovim ulicama, mahalama, voćnjacima i njivama ponovo zapulsirao život i odnio trijumf nad najvećim zločinom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ali definitivno nije.

Tuđa predstava 

Rezultat je užasavajući: Srebrenica je sablasan grad i općina iz koje odlaze i Bošnjaci i Srbi, samo što to Bošnjaci čine nešto bržim tempom jer su im mogućnosti za odlazak veće zbog rodbine koja se ranije razmjestila - što po Federaciji što širom svijeta. To što se život nije vratio u Srebrenicu, u velikoj mjeri zahvaljujući bošnjačkim liderima, predstavlja ovjeru genocida i nagradu njegovim počiniteljima. I izdaju hiljada onih koji počivaju u Potočarima. Neće počivati u miru! To bi bilo moguće samo da je u njihovim ulicama, mahalama, voćnjacima i njivama ponovo zapulsirao život i odnio trijumf nad najvećim zločinom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ali definitivno nije.
   
Zato je i za sve manji broj živih i za sve veći broj mrtvih žitelja Srebrenice prekasno da bilo šta bitno pokvare ili poprave jedni izbori. To je, uz  još jednu počast onim plemenitim entuzijastima, predstava za neku drugu publiku i nečije druge interese. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)