MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA 'USELJENIK' (VI)

Knjiga rodice Fatime...

Arhiva06.05.12, 16:02h

Nova, pretposljednja priča iz romana ’Useljenik’ Midhata Ajanovića Ajana, čije dijelove prenosi online mreža DEPO/BLIN povodom 20-godišnjice početka agresije na BiH i sjećanja na godine opsade Sarajeva, naše čitaoce vodi u čemer istočne Bosne, u kojem rane iz bivših ratova nikada nisu zacijelile

midhat ajanovićPiše: Midhat AJANOVIĆ AJAN/ www.ajan.se

(Göteborg, zima 1993. Slobodna rekonstrukcija Čolićevih pisama i dnevničkih bilješki) 

Otkako je ušao u svijet novinarstva, Edin Čolić se uvijek iznova čudio naivnosti ljudi koji čitaju novine ili gledaju televiziju. Zapanjujuća mu je bila njihova lažna predodžba o tobožnjoj moći koju ima javno izgovorena ili napisana riječ. Dešavalo se mnogo puta da neki njegov kolega, ili on osobno, doživi da ga ljudi vuku za rukav, žaleći se na nepravde koje su im, u pravilu, nanosili oni koji su imali realnu moć u društvu. Ljudi su djelovali iskreno u svom uvjerenju - koje, inače, nije imalo nikakve veze sa stvarnošću! - da će već samo objavljivanje istine u medijima o onome što ih tišti (korumpiranom sudiji koji je donio nezakonitu odluku, političkom tiraninu koji ih terorizira, kriminalnim poslovima u upravi njihovog preduzeća ili ko zna šta već) pokrenuti rješavanje problema ili, možda, čak i njegovo uklanjanje. Pobjedu pravde nad nepravdom. 

roman Useljenik

VEZANI TEKSTOVI:

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’: SILAZAK U GRAD: Kako izgleda rat, onaj u boji...?!?

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’ (II): Jedan dan, jedno vjenčanje...

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’ (III): RATNA KLASA - šverc, Marlboro, plave kacige, deutsch marke i sarajevska ratna elita...

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’ (IV): Na počasnoj straži...

MIDHAT AJANOVIĆ/ODLOMCI IZ ROMANA ’USELJENIK’ (V): Zar ću ostatak života provesti u snovima...

Ko će znati jesu li ljudi doista nesvjesni ograničene moći novina, odnosno njihove često neograničene nemoći? Ili se radilo o tome da im je bivalo lakše duši ako bi se, barem, javno govorilo i pisalo o njihovim jadima. Kad bi se ponekad i našao neki hrabar novinar da ukaže na zlo, nepoštenje i nepravdu u društvu, i neka redakcija se usudila da sve to objavi, obično se ništa bitno ne bi promijenilo. Izuzetak su bili slučajevi u kojim je pisanje bilo samo dio nekog mnogo šireg procesa, usmjeravanog od onih koji stvarno drže u svojim rukama sve poluge mehanizma kojim funkcionira društvo, među njima i novinarstvo. Kao kad su sredinom osamdesetih sve jugoslavenske novine pisale o proćerdanim radničkim parama u nerealne investicije, vile za političare i njihove službene automobile, o privrednim i političkim moćnicima ogrezlim u lopovluku, o njihovom nepotizmu koji je uspoređivan s azijskim dinastijama, o bahatošću s kojom vladaju... Mnogi neupućeni čitaoci smatrali su to zvjezdanim usponom novinarskih sloboda u Jugoslaviji. No, skeptici su se, već tad, mogli pitati: kako to da se piše o zloupotrebama političkog položaja i kriminalu vladajuće oligarhije u samo jednoj od šest jugoslavenskih republika?

Kako to da se piše samo o Bosni? 

Novinarstvo je i tada, kao i mnogo puta u svojoj povijesti, bilo samo instrument u ostvarivanju političkog cilja, u ovom slučaju početku uništavanja bosanske države. Novinarstvo, nažalost, nema moć da pokrene promjene u društvu ili, u najboljem slučaju, ta je moć mnogo manja nego što se uopćeno misli. Slike Bosne i Sarajeva, okupanih u krvi, obišle su još 1992. cijeli svijet. I, šta se dogodilo? Svijet je umirućima poslao paketiće suhe vojničke  hrane čiji je rok upotrebe - davno istekao!?

Posljednji ko je od Čolića tražio da pomogne njegovoj nesreći, da upotrijebi svoju novinarsku moć (koju nije imao, a tada već više ni obične ljudske snage) bila je njegova rodica Fatima. Desetak dana prije nego što je napustio Sarajevo primio je njeno pismo poslano iz Tuzle, iz tamošnje sportske dvorane pretvorene u kolektivni smještaj za brojne izbjeglice iz istočne Bosne. Pismo je putovalo do Sarajeva tri mjeseca i došlo je do Čolićevih ruku samo zahvaljujući dobroti jednog pripadnika neke međunarodne humanitarne organizacije. Dovoljno hrabrog ili, možda, samo nedovoljno informiranog o stanju u Bosni, da riskira glavu švercujući poštu kroz četničke položaje i barikade kojima su bili opkoljeni bosanski gradovi. 

Svaka riječ iz Fatiminog pisma usijecala mu se u srce i gušila ga. Kako zbog njegovog sadržaja punog bola kondenziranog u toj ženi - mučenoj na najsvirepiji od svih načina koje je zvijer u čovjeku sposobna smisliti kako bi ponizila drugog pripadnika ljudskog roda! - tako i zbog toga što je bio slab, majušan, mrva od čovjeka koja nije mogla ispuniti ni djelić onoga što je Fatima od njega očekivala. 

Svaka riječ iz Fatiminog pisma usijecala mu se u srce i gušila ga. Kako zbog njegovog sadržaja punog bola kondenziranog u toj ženi - mučenoj na najsvirepiji od svih načina koje je zvijer u čovjeku sposobna smisliti kako bi ponizila drugog pripadnika ljudskog roda! - tako i zbog toga što je bio slab, majušan, mrva od čovjeka koja nije mogla ispuniti ni djelić onoga što je Fatima od njega očekivala.

“Dragi rođače!

Pišem ti ovo pismo, jer više nemam nikog drugog da mu pišem, jer nekom svom, kome vjerujem i koga poštujem, moram isplakati ovaj čemer, jer znam da je sav moj jad i sva nesreća naših Čolića ništa do nekoliko odsječenih vlati trave na nepreglednoj livadi našeg naroda koju je dušman pokosio. Pišem ti, rođače, jer ti znaš za naše lijepo selo, jer si dolazio i hodio našim stazama, slušao zvuk zvona i blejanje ovaca po našim poljima, jer je makar dio uspomena iz tvog djetinjstva rođen ovdje, za žarkih ljeta, kad smo se igrali u našim voćnjacima i sakrivali u njivama kukuruza...

Pišem tebi i zato jer smo svi mi, tvoja svojta, bili toliko ponosni na tebe kad bismo te vidjeli na televiziji, kad bi šta tvoje pročitali (makar mnogi od nas ništa od toga nismo razumjeli) i zato što su mi još živa sjećanja na radost, i starog i mladog u selu iz kojeg si nikao, kad bi ponekad došao da nas obiđeš. Pamtim tvoju zbunjenost zbog silne pažnje i radoznalosti kojom si bio okružen. Kao da nisi razumio koliko smo te voljeli.

Pišem ti jer znam da ćeš jedino ti tugovati za našim selom i znati da učiniš nešto kako bi ga pamtili, makar ono i ne bilo više naše, i ne bilo više selo. Neka ga pamte oni koji pamtiti umiju i neka zločin ne zaborave barem oni koji se zločina stide!” 

Pišem tebi i zato jer smo svi mi, tvoja svojta, bili toliko ponosni na tebe kad bismo te vidjeli na televiziji, kad bi šta tvoje pročitali (makar mnogi od nas ništa od toga nismo razumjeli) i zato što su mi još živa sjećanja na radost, i starog i mladog u selu iz kojeg si nikao, kad bi ponekad došao da nas obiđeš. Pamtim tvoju zbunjenost zbog silne pažnje i radoznalosti kojom si bio okružen. Kao da nisi razumio koliko smo te voljeli.

Tako je počinjalo njeno pismo, ispisano  kao mala knjiga  u teku kakvom se obično služe đaci za svoje zadaće.

Fatima je bila neke tri godine starija od Čolića. Kao i on, rodila se u Sarajevu. Njeni su roditelji došli u grad, napuštajući rodno selo Čoliće u potrazi za poslom i mekšim kruhom, iste godine kad se i Čolićev rahmetli babo spustio u grad. Taj put, dug nekih stotinjak kilometara od Sarajeva do istočnobosanskih čaršijica, sela i zaselaka, bio je u stvarima civilizacijskih razlika dug svjetlosnu godinu. Neko iz istočne Bosne  doživio bi veći kulturni šok i život bi mu se promijenio radikalnije kad bi stao na sarajevski asfalt, nego što bi Sarajlija bio začuđen blještavilom Pariza ili Madrida.

Svaka vlast  koja je dolazila u Bosnu zbog nečeg bi zaboravljala na dio te zemlje, pojas smješten uz istočnu obalu Drine, tako da se tamo sve do kasne faze jugoslavenskog socijalizma živjelo jedva nešto malo različitije nego u srednjem vijeku. Prometne veze s ostalim dijelovima Bosne gotovo da nisu postojale. Nije bilo nikakve industrije, poljoprivredna djelatnost se obavljala na isti način kao i tri stotine godina ranije, sva dostignuća znanosti i tehnike zaobilazila su taj kraj. Čovjek se ispeo na mjesec, a tamo je televizija još bila čudo. Tek su za Tita, i to pred sam kraj njegove vladavine, u selima istočne Bosne zasvijetlile električne žarulje i, napokon, zamijenile petrolejske lampe. Seljaci su na neplodnim parcelama gajili po koju njivicu ječma i kukuruza, prehranjivali se mlijekom jedne, najviše dvije, krave ili s nešto ovaca. Ono malo radosti i zabave bili su seoski teferiči i zimska sijela. Tad su se mladi sastajali, zagledali i birali sebi partnera za ženidbu.

suze_ilustracija
Jedino što je remetilo monotoniju života u istočnoj Bosni bio je zločin, koji se ponavljao kontinuirano, u gotovo pravilnom historijskom ritmu. Zbog blizine Drine, granice sa Srbijom, tog susjeda oduvijek gladnog bosanske zemlje, istočna Bosna je najviše stradavala u svim bunama, ratovima i drugim frtutmama, što su bile redovne pojave u ovom dijelu svijeta. Kad bi se sve smirilo, ljudi bi oplakali mrtve, zaliječili rane, ponovo podigli spaljena imanja i vratili se svojoj životnoj kolotečini, ali uvijek bi se na njihovim licima mogao pročitati pritajen strah i nekakvo iščekivanje. Kao da su neprestano pokušavali predosjetiti kad će se zlo ponovo dogoditi.

 

Ljude iz tog kraja karakterizirala je neobična dugovječnost, ali jedan stogodišnjak, koji je svoj vijek proživio u istočnoj Bosni, upoznao bi manje od svijeta i života, nego kakav mladić rođen samo kojih stotinjak kilometara zapadnije. Gotovo da je sve od evropskih civilizacijskih blagodati i načina života - što je u Sarajevu oduvijek bilo prisutno i vidljivo već na prvi pogled - zaobilazilo taj kraj.

Jedino što je remetilo monotoniju života u istočnoj Bosni bio je zločin, koji se ponavljao kontinuirano, u gotovo pravilnom historijskom ritmu. Zbog blizine Drine, granice sa Srbijom, tog susjeda oduvijek gladnog bosanske zemlje, istočna Bosna je najviše stradavala u svim bunama, ratovima i drugim frtutmama, što su bile redovne pojave u ovom dijelu svijeta. Kad bi se sve smirilo, ljudi bi oplakali mrtve, zaliječili rane, ponovo podigli spaljena imanja i vratili se svojoj životnoj kolotečini, ali uvijek bi se na njihovim licima mogao pročitati pritajen strah i nekakvo iščekivanje. Kao da su neprestano pokušavali predosjetiti kad će se zlo ponovo dogoditi. Zbog svega toga ljudi su odatle bježali, tako često i tako rado.

Kad bi se jednog dana neko dočepao Sarajeva, doživljavao je to kao izbavljenje iz bijede, zaostalosti i neizvjesnosti svake vrste. Osim za ljetnjih praznika - da bi se malo šepurio pred rodbinom svojim autom, modernim cipelama ili ženinom suknjom,  koja je u gradu odbacila dimije - ovi se ljudi više nikad nisu vraćali u svoja sela. Fatima je bila izuzetak. Jedini za koji je Čolić znao.

Mnogo češće nego je to bilo uobičajeno odlazila je u Čoliće - koristeći svaku priliku: zimski i ljetnji školski raspust, praznike i vikende - i ostajala tamo duže nego bilo koji drugi Sarajlija čiji su prvi preci došli iz Čolića. Kad bi se sreli, Fatima je ushićeno govorila rođaku o zadovoljstvu koje joj je pričinjavao život na selu. O ljetu, kad su se ljudi okupljali da pokupe plodove zemlje, pokose djetelinu, rashlade se u bistrom potoku; o jeseni, kad selo zamiriše od zrelih šljiva, tek ispečene rakije i kuhanja bestilja; o vožnji saonicama, koje vuku volovi kada metar visok snijeg prekrije selo; o proljeću, kad se sve rascvjeta i izbehara...

Kad bi se jednog dana neko dočepao Sarajeva, doživljavao je to kao izbavljenje iz bijede, zaostalosti i neizvjesnosti svake vrste. Osim za ljetnjih praznika - da bi se malo šepurio pred rodbinom svojim autom, modernim cipelama ili ženinom suknjom,  koja je u gradu odbacila dimije - ovi se ljudi više nikad nisu vraćali u svoja sela. Fatima je bila izuzetak. Jedini za koji je Čolić znao.

Čolić bi odlazio na selo samo na nekoliko dana tokom ljeta. Selo je bilo udaljeno od male čaršije nekih dva sata hoda, kako se dužina i dalje mjerila u tom kraju, gdje su pješačenje i vožnja volovskom zapregom još uvijek bili najčešći način putovanja. Na automobil, kojim bi se dovezao neki Sarajlija rodom iz Čolića, gledalo se kao na nedostižni luksuz, a staromodni, razdrndani seoski autobus (koji je, ionako, išao neredovno!) zbog nepodnošljive gužve i truckanja bilo je, u svakom slučaju, bolje izbjegavati. 

Čolić bi obično, nakon što bi stigao autobusom iz Sarajeva do čaršije, krenuo put sela, pješačeći neasfaltiranim drumom građenim još za turskog vakta. Volio je da se umori i oznoji, jer se na istom putu, na nekih kilometar prije Čolića, nalazio zaselak Kula, s  česmom sagrađenom na izvoru najhladnije i najčistije vode, koju je ikada i igdje pio. Nauživao bi se vode, usput nabrao pokoju zrelu jabuku, od neke posebne vrste koju su mještani zvali “mehkulja” ili sitne, ukusne kruške poznate u tom kraju kao “jerbasma”. Za tih nekoliko dana koliko bi ostajao kod rodbine obavezno bi dobio na težini, neumjereno jedući ogromne količine svih vrsta sireva, kajmaka, pure s tek ukiseljenim mlijekom, najrazličitijih pita (s krompirom, kupusom, iznutricama ili mesom) te drugih jela kojim su ga domaćini neprestano nutkali, a on halapljivo gutao, usljed  blagotvorno

Čolić će, tek kasnije, saznati da glavni razlog Fatimine čežnje za selom ipak nije bila puka nostalgija za zavičajem, već (mnogo više!) stvar njenog srca. Baš na putu za Čoliće, kod one česme na Kuli s čuvenom vodom, srela je nekog ljetnjeg dana Ferida, seoskog momka, jedrog, punog snage i zdravlja, s rukama i ramenima koje su oblikovali dani provedeni za plugom i u košenju livada. Desila joj se ljubav kojoj nije mogla odoljeti, ljubav zbog koje su snaga i magnetizam s kojim je veliki grad usisavao ljude u svoju utrobu, prestali djelovati na Fatimu.

Međutim, Čolić bi se, za razliku od Fatime, brzo zasitio seoske čamotinje. Njega je grad definitivno bio uzeo pod svoje i on bi začas poželio da umjesto laveža pasa i blejanja ovaca čuje buku automobilskih sirena, a miris pokošenog sijena zamijeni gradskim smogom. Zato bi on, već nakon kratkog vremena, nabavio u selu nekoliko flaša surutke ili rasola, koji su bili najbolji lijek za njegove mahmurluke, majci bi ponio sirćeta od divlje jabuke zukve, pekmeza i drijenjaka, i odjurio u Sarajevo.

Čolić će, tek kasnije, saznati da glavni razlog Fatimine čežnje za selom ipak nije bila puka nostalgija za zavičajem, već (mnogo više!) stvar njenog srca. Baš na putu za Čoliće, kod one česme na Kuli s čuvenom vodom, srela je nekog ljetnjeg dana Ferida, seoskog momka, jedrog, punog snage i zdravlja, s rukama i ramenima koje su oblikovali dani provedeni za plugom i u košenju livada. Desila joj se ljubav kojoj nije mogla odoljeti, ljubav zbog koje su snaga i magnetizam s kojim je veliki grad usisavao ljude u svoju utrobu, prestali djelovati na Fatimu. Čim je završila učiteljsku školu Fatima se pokušala zaposliti u Čadovini, selu koje je imalo školu što su je pohađala djeca iz svih okolnih zaselaka, poneki od njih pješačeći po sedam ili osam kilometara. Nije joj bilo teško da dobije posao oko kojega se ionako niko nije otimao. Svi su se, osobito oni koji su imali kakvu diplomu, iz petnih žila upinjali da nekako pobjegnu u grad.
Mlada učiteljica zauvijek je otputovala iz Sarajeva i udala se za Ferida.

Istočna Bosna
Odbačena od svoje okoline i osuđena na samoću, Fatima je počela da upoznaje jednu drugu Bosnu, onu o kojoj Čolić nije ništa znao. O tome mu je pisala u pismu. U ovoj drugoj Bosni nije bilo miješanja nacija i vjera, nezapamćen je bio srpsko-bošnjački brak, a neko ko bi imao nonšalantan odnos prema naciji i vjeri, kakav je bio uobičajen u gradu, ovdje je nailazio samo na prezir. U istočnoj Bosni gotovo da nije bilo Hrvata. Taj prostor su naseljavali većinom Bošnjaci i, u nešto manjem broju, Srbi. Ta dva naroda u ovim selima razdvajala je psihološka barijera, sačinjena od netrpeljivosti, straha i, prije svega, rana iz bivših ratova koje nikad nisu zacijelile. 
Ti su ratovi samo prekidani, a nikad završeni.

Ali, čovjek je proklet i, ako mu je uopće dato da u ovom životu uživa u sreći, to rijetko kad traje duže od treptaja. Drugo ljeto nakon ženidbe, Ferid je umro. Onako, nazdravo. Kosio je u dolu ispod svoje kuće, iznenada je osjetio neuobičajen umor i žeđ, otišao je do hladovine, sjeo, napio se vode i - ispustio dušu. Imao je samo dvadeset i šest godina. Niko nikad  nije saznao šta je prouzročilo smrt jednog mladog čovjeka  koji je naoko pucao od zdrave muške snage. Nije bilo nikakve autopsije. Liječnici su u istočnobosanskim selima bili još rjeđa pojava od učitelja.

Prerano postavši udovica Fatima je odlučila da ostane na selu, uz mezar svog Ferida. Mlada i lijepa učiteljica brzo je postala predmet seksualnih želja. I starog i mladog tog kraja. I momaka i oženjenih ljudi. Mnogi od njih nisu se zadovoljili samo time da maštaju o njoj, već su joj počeli i drsko dobacivati, slati tajne poruke, a nije bilo prošlo ni šest mjeseci nakon Feridove smrti kad su joj u sitne sate počeli kucati na prozor.

Kako ih je Fatima sviju redom odbijala, seljaci su joj se počeli svetiti šireći o njoj najrazličitije tračeve, izmišljajući najbesmislenije laži u kojima je učiteljica predstavljena kao razvratnica i kurva, koja u kuću prima samo “Vlahe”, kako su pojedinci pogrdno nazivali Srbe. Ljude je uvijek bilo lakše uvjeriti u laž, nego u istinu i selo je ubrzo okružilo Fatimu zidom šutnje. Njena izolacija bila je potpuna. Izbjegavali su je čak i njeni rođaci, a pogotovo familija rahmetli Ferida. Izbacili bi je i s posla, samo da se našao ikakav učitelj spreman da dođe u njihovu vukojebinu i uči im djecu.

Fatima se nije udavala i seljacima - uključujući i one sumnjičave među njima koji obično vjeruju samo u ono što vide - to je bio dokaz da su sve priče o učiteljičinom kurvanju tačne. Jer zna se: žensko tijelo ne može dugo izdurati bez muške ruke.

Drugi razlog, puno važniji, bio je Fatimin odnos prema ljudima, vjeri, naciji, koji je i dalje bio isti onakav s kakvim je došla iz Sarajeva.

Odbačena od svoje okoline i osuđena na samoću, Fatima je počela da upoznaje jednu drugu Bosnu, onu o kojoj Čolić nije ništa znao. O tome mu je pisala u pismu. U ovoj drugoj Bosni nije bilo miješanja nacija i vjera, nezapamćen je bio srpsko-bošnjački brak, a neko ko bi imao nonšalantan odnos prema naciji i vjeri, kakav je bio uobičajen u gradu, ovdje je nailazio samo na prezir. U istočnoj Bosni gotovo da nije bilo Hrvata. Taj prostor su naseljavali većinom Bošnjaci i, u nešto manjem broju, Srbi. Ta dva naroda u ovim selima razdvajala je psihološka barijera, sačinjena od netrpeljivosti, straha i, prije svega, rana iz bivših ratova koje nikad nisu zacijelile. 
Ti su ratovi samo prekidani, a nikad završeni. 

Stariji ljudi bi na sijelima pričali o zvjerskim zločinima koji su, ne tako davno, desetkovali stanovništvo ovog kraja, o bivšim monstruoznim koljačima koji su, niotkog  kažnjeni, mirno dočekali starost, poneki primajući čak i boračku penziju od države protiv koje su se u mladosti borili!? Živeći godinama u susjedstvu sa svojom žrtvom, čovjekom čiju su sestru možda silovali, a brata zaklali, ovi ostarjeli zlikovci učili su svoje potomke zlu i mržnji. Srbi su s gađenjem i prezirom govorili o Bošnjacima kao o “Turcima”, za koje su, opet, Srbi bili samo “Vlasi” koji su se tu naselili niotkog pozvani i nikad dobrodošli.

 

Stariji ljudi bi na sijelima pričali o zvjerskim zločinima koji su, ne tako davno, desetkovali stanovništvo ovog kraja, o bivšim monstruoznim koljačima koji su, niotkog  kažnjeni, mirno dočekali starost, poneki primajući čak i boračku penziju od države protiv koje su se u mladosti borili!? Živeći godinama u susjedstvu sa svojom žrtvom, čovjekom čiju su sestru možda silovali, a brata zaklali, ovi ostarjeli zlikovci učili su svoje potomke zlu i mržnji. Srbi su s gađenjem i prezirom govorili o Bošnjacima kao o “Turcima”, za koje su, opet, Srbi bili samo “Vlasi” koji su se tu naselili niotkog pozvani i nikad dobrodošli.

Zašto bi bilo toliko uvredljivo nazivati jedan narod imenom drugog naroda, osim ako se time nije želilo reći da taj ne pripada ovdje, ovoj zemlji, već dolazi odnekud iz daleka - Vlaške, Turske ili odakle god hoćeš! - samo ne iz Bosne, zemlje koju je onaj drugi smatrao samo svojom. 

Iznad Čolića nalazila se mala planina Dubrava, obrasla pitomom hrastovom šumom, na čijem se vrhu, baš oko izvora potoka Kruševlje, zgurilo srpsko selo Mađer. Srbi iz Mađera bi svaki put, kad bi išli u čaršiju, prolazili kroz Čoliće, gledajući tom prilikom u zemlju i izgovarajući samo kratak, oštar pozdrav ako bi koga susreli na putu. Ništa od one srdačnosti koja se mogla susresti u bosanskim gradovima, Sarajevu, Tuzli ili Mostaru, gdje se za svakim kafanskim stolom moglo naći ljudi iz svih bosanskih nacija i vjera,  od kojih mnogi nisu ni znali da im je najbolji prijatelj, kum ili susjed pripadnik drugog naroda ili drugačijeg vjerozakona, a skoro niko tome nije pridavao osobitu važnost.

Sve to učinilo je da, s vremenom, izolaciju kojom su je Čolići bili kaznili Fatima počne osjećati kao otvorenu mržnju koja je okružuje sa svih strana. Bila je usamljena i uplašena. Družila se jedino s  djecom, svojim učenicima i knjigama.
A onda se naglo, činilo se u jednom danu, sve okrenulo tumbe. Svi su prestali da pričaju o Fatimi. Žene je više nisu tračale dok su ispijale svoje kafe, a muškarci su imali mnogo važniju temu za razgovor, nego su to bili Fatima ili fantastične seksualne izmišljotine vezane uz nedostupnu učiteljku.

Ovdje su se, međutim, odnosi između Bošnjaka i Srba zasnivali na čistom računu. Neko bi iz Mađera iznajmio svog konja u Čoliće, kad bi koji tamošnji domaćin htio da vrše žito, i to bi pošteno naplatio. Ili bi vješti majstori iz Čolića prodavali drvenu građu, krošnje, grablje, vile, belegije ili kose mještanima Mađera. Kad bi se posao svršio, popila bi se pokoja rakija i na tome se sav zajednički život komšijskih sela završavao.

Fatima je pisala Čoliću o njenom svijetu, koji se toliko razlikovao od njegovog, mada to ona tako dugo nije htjela ni vidjeti, a kamoli prihvatiti.

U selu Mađer živio je Stevan, bivši radnik pilane u čaršiji, kome je još kao mladiću električna pila odsjekla lijevu ruku, od koje je ostao samo patrljak. Ali Stevan je, začudo, bio neobično vješt s onom preostalom rukom pa se uspijevao prehraniti cijepajući drva ili praveći plotove komšijama. U Mađeru mu je bilo premalo posla pa je silazio i u Čoliće, nudeći svoje usluge. Ponekad bi mu Fatima platila neki dinar ili kupila flašu rakije i cigara da joj pomogne oko domaćinstva. To njeno potpuno odsustvo osjećaja da pravi razlike među ljudima po vjeri ili naciji selo joj nije opraštalo. Fatima je, usto, bila jedini član Komunističke partije iz Čolića. Tamo su je primili još davno, u Sarajevu, kao odličnog učenika učiteljske škole. Odlazila je na partijske sastanke u školu gdje se sretala s ostalim komunistima, odreda Srbima iz okolnih mjesta. Fatima je uvijek nosila haljine ili suknje, nikad dimije, a kao komunisti bilo joj je zabranjeno da ide u džamiju. Njen Ferid, dok je bio živ, nikad od nje nije tražio da obuče dimije i stavi šamiju na glavu, a u džamiju je išao sam.

Sve to učinilo je da, s vremenom, izolaciju kojom su je Čolići bili kaznili Fatima počne osjećati kao otvorenu mržnju koja je okružuje sa svih strana. Bila je usamljena i uplašena. Družila se jedino s  djecom, svojim učenicima i knjigama.

A onda se naglo, činilo se u jednom danu, sve okrenulo tumbe. Svi su prestali da pričaju o Fatimi. Žene je više nisu tračale dok su ispijale svoje kafe, a muškarci su imali mnogo važniju temu za razgovor, nego su to bili Fatima ili fantastične seksualne izmišljotine vezane uz nedostupnu učiteljku.


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook