ANALIZA/FRA PETAR JELEČ

Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu

Arhiva11.08.11, 09:33h

Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima

fra Petar Jeleč

Piše: Petar Jeleč

Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: „Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija. Promovisati – šta promovisati, slijediti – politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari – u destabilizaciji regiona.“ U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost  da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.

Tadićeva politika prema Bosni i Hercegovini

No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran. Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i „neovisnim intelektualcima“ prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Josipović sekundira Tadiću

I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva „međunarodna“ politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem koji je zbog tog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom „vrlo skromno“ ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.

U posljednjem intervjuu za „Magazin“ Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentiranih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerojatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

Zakon o katastru dovršava etničko čišćenje u RS-u

No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj. Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!!!! Nema tu sad Ive Josipovića da protestira protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita „čovjeka koji je ispunio sve što je obećao“ kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti. Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez. Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde. Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali stoljećima. I to je taj – po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju – najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima „hrabro“ stoji na „zadnjoj crti obrane hrvatstva“.

Izvrtanje stvarnosti

O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminirani. Sad je, naime, u hrvatskim medijima s obje strane Save trend izvrtanja stvarnosti prema kojoj Hrvatima u RS-u manje-više cvjetaju ruže, dok je Federacija za njih prava tamnica u kojoj im se gaze sva ljudska i građanska prava. Nikoga očito ne zanima istina, važan je spin i obnovljeno savezništvo na relaciji Mostar – Banja Luka u rušenju institucija ove zemlje.

Posavljaci čvrsta prepreka idili između Dodika i tzv. „legalnih i legitimnih“ Hrvata

Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time tko je legalan a tko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati s Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za „ličnost godine“, ali zato, „ne može“ naći vremena za susret s predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) „legalno“ izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni '92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u milozvučnom suglasju srpskih i „legalnih i legitimnih“ hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su „Posavljaci više dosadni s pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima“. Kad se podvuče crta, sve sam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova „vizionarstva“ i „liderstva“ Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava. 

Dani/DEPO PORTAL/a.k.