Piše: Prof. dr. Enes KARIĆ

Nekoliko općih i preliminarnih napomena

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu.

Suočavanja i sukobljavanja su bila različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (kao što je problem rukovođenja Zajednicom).    

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu

Općenito uzev, raskoli u muslimana su bili političke, kulturalne, pa tek potom teološke naravi (tj. razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kuranskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Stoga je ponekada veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifična islamska sekta sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama i tumačenjima jednog te istog teksta Kur'ana.

Također, sukobi u prvih nekoliko desetljeća ranoga islama oblikovali su muslimanske sekte/sljedbe, a te sekte/sljedbe u manjoj ili većoj mjeri odredile su veliki dio muslimanske povijesti.

Gotovo da se može reći da glavni tokovi islama koji su potekli iz ranih debata o pitanju vodstva muslimanske zajednice nikada nisu ni prestali postojati.
U ovom eseju polazimo od toga da rani sukobi u islamu tokom povijesti zadobijaju nove oblike, da oni latentno traju gotovo petnaest stoljeća islama, iako u preinačenim formama. Muslimanska povijest (ili „muslimanska prošlost“) nije  prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana“.

Rani politički raskol oko Poslanikova nasljeđa

Period od 632. do 661. godine naziva se  dobom  “četverice pravovjernih êalífa“. Êalífe su naslijedili poslanika Muhammeda (a.s.) – naravno,  ne  u striktno “poslaničkim“ stvarima  -  zato što je  objava  Kur'ana bila završena, već su ga êalífe zamijenile na planovima i područjima političkog, državnog, ekonomskog i obredno-vjerskog uređenja i organiziranja rane muslimanske  zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur'ana i kasnije Õadíïa.

U vrijeme prvog êalífe Abú Bakra (Ebu Bekr – umro 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah koja je buknula naročito u pokrajini an-Nağd (Nedžd). Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zakāta (uvjetno “obligatnog vjerskog poreza“). Centralna êalífska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička“ plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stubova islama - davanje poreza ili zakāta. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti domalo kasnije – uskoro pregrupirati kad je êalífat prešao iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni êalifat (ili rana muslimanska država) se nakon êalífe Abú Bakra stabilizirao, tako da je u vrijeme drugog êalífe 'Umara (Omer, ubijen 644.) došlo  do impozantnog širenja ne samo êalífata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Êalifa 'Umar je bio realističan i pragmatičan, u cilju očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

Općenito uzev, raskoli u muslimana su bili političke, kulturalne, pa tek potom teološke naravi (tj. razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kuranskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Stoga je ponekada veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifična islamska sekta sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama i tumačenjima jednog te istog teksta Kur'ana

U vrijeme trećega êalífe Uïmāna (Osman, ubijen 656.) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Qurayš s jedne, i kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ahli s-sunnatskog pravovjernog êalífe Alíja b. Abí Ãāliba (Alija ibn Ebi Talib, ubijen 661.), s druge strane.

Ovaj sukob će kasnije kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima koje traje sve do danas.

Naime, za êalífu Alíju b. Abí Ãāliba vezane su dvije činjenice, prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.), bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom. Druga je činjenica ta da je Alíja b. Abí Ãālib bio izabran za četvrtog êalífu. Njegovi sljedbenici (koji su nazvani ší'ije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj êalífe već i zvanje/položaj imāma, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Ši'íje kao sekta (ta riječ i znači “grupa“, “pristaše“, “zagovornici“,  “stranka Alíje b. Abí Ãāliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekkanskih krugova i rođaka êalífe Uïmāna s jedne, i pristalica Alíja b. Abí Ãāliba, s druge strane.

Praktički, vladavina êalífe  Alíje b. Abí Ãāliba  je  posvjedočila ší'ijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast pripada isključivo êalífi  Alíji b. Abí Ãālibu, potom Õasanu i Õusaynu, njegovim sinovima koje je imao sa Fāãímom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.), te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za ší'ije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe.

U neku ruku, ší'ije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj “krvnoj“) primogenituri imāmske loze.
Upravo je tu – u odnosu prema êalífi Alíji b. Abí Ãālibu - došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom, neki taj raskol nazivaju  “velikom kušnjom“ (al-fitnah al-kubrā). 

Naime, mekkanska aristokracija koja je bila okupljena oko trećeg pravovjernog êalífe Uïmāna, sa Muāwijom (sinom Sufyānovim) na čelu, stacionirala se kasnije  u Damasku (661.) i tamo osnovala êalífat koji je nazvan Emevijskim (po Umayyatu, djedu Sufyanovu, odnosno pradjedu Muāwijinu). 

Muāwija kao prvi êalífa dinastije Emevija (Banú Umayyah) pokazao se politički lukavijim i vještijim od rivalskog êalífe Alíje b. Abí Ãāliba, u pregovorima ga je bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muāwija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine).

Uopće uzev, u odnosu na svemuslimanski,  univerzalistički i inkluzivni êilāfat prve četverice êalífa u Medini, Emevijski êilāfat u Damasku značio je “arabiziranje“  i  “beduiniziranje“  te važne univerzalne institucije islama.

Sada na scenu stupaju êāriğije (haridžije – al-êawāriğ), ukratko beskompromisni  “ustanici“ koji su bili i protiv êalífe  Alíje b. Abí Ãāliba (koji je u međuvremenu svoj êalífat pomjerio u Kufu) i êalífe  Muāwije u Damasku.

Razlozi zašto su êariğije bile protiv êalífe Alíje b. Abí Ãāliba sabiru se u tome što su oni odbacivali kompromise koje je Alíja b. Abí Ãālib pravio u pregovorima sa suparnikom Muāwijom.

Êariğije su bile ratoborne, okrenute populizmu i republikanizmu, smatrale su da êalífa može biti bilo ko koga muslimani izaberu, bile su protiv dinastičkog islama koga su zagovarale  Emevije u Damasku,  ali su bile jednako tako i protiv ší'ijskog imāmata na koga su gledale kao na neku vrstu nasljednog vodstva kroz lanac imāma, itd.

Tri sljedbe ranoga islama

Od 656. godine pa do 700. godine nastale su i posve se jasno isprofilirale, te historijski zakorjenile, sljedeće tri glavne političke sljedbe ranoga islama:

-    Ahlu s-sunna wa l-ğamāah (ili muslimanska većina koja je pristala na êalífat u Damasku, pristala je da se êalífe nasljeđuju primogeniturom, smatraju da spram êalifa treba imati lojalan odnos). Praktički ova muslimanska većina su promotori političkog kvijetizma ili izbjegavanja sukoba sa vlastima. Ahli s-sunnatske dinastije su uglavnom obilježile cjelokupnu povijest islama, ahli s-sunnatske dinastije su bile i ʻabbāsijska u Bagdādu (750-1258.), osmanska u Bursi, Edrenama i Istanbulu (od 1299-1924), emevijska u Španiji, zatim Turci Seldžuci, itd.

-    Druga velika sljedba islama su aš-šíah (šíije) ili sljedbenici êalífe  Alíje b. Abí Ãāliba i nekoliko imāma koji su njegovi potomci. Šíije smatraju da su imāmi ti koji trebaju predvoditi muslimansku zajednicu. Potom se ne slažu koliko je tih imama u nizu lanca koji priznaju da ga treba slijediti. Neki poštuju sedam, drugi dvanaest imama, itd., po tome su nazvani septimalni, odnosno duodecimalni šíiti.  Šíije su imale i  svoj êalífat u Egiptu, tzv. Fāãimije (u Kairu negdje od 909 – 1171.) Također, Ôafawije u Isfahanu dolaze na vlast 1501. kao šíijska dinastija, od tada je cijeli Iran šíijski. Danas je Iran, također, šíijska država. Šíijske grupacije danas postoje u gotovo svim središnjim tradicionalnim arapskim zemljama (Arabija, Jemen, Oman, Egipat, Liban, Sirija, Bahrejn, Kuvajt, itd.)  U Siriji su tzv. prošíijski alawiti (alāwije) na vlasti, iako su istaknuta manjina). Ukratko, Arapa i Perzijanaca (Iranaca) ima na milione koji su šíije. Procjenjuje se da šíija danas ima 8-10% od ukupne populacije muslimana u svijetu. Ipak, sa stanovišta dosadašnjeg posjedništva vlasti u muslimanskom svijetu, šíije su bile gotovo uvijek opozicija i marginalizirana, te  “gubitnička“  grupacija islama.

Êariğije (islamski egalitaristi), kao treća utjecajna grupacija ranoga islama, nisu nikada zadobile široku podršku muslimanskih naroda, živjele su (ili i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za “islamske“ ciljeve. Êariğije su dugo vremena bili nepomirljivi borci protiv svih nasljednih êalífata, itd. I to je razlog zašto se danas radikalnu grupu al-Qāidu nerijetko naziva “êariğijama modernoga doba“

-    Êariğije (islamski egalitaristi), kao treća utjecajna grupacija ranoga islama, nisu nikada zadobile široku podršku muslimanskih naroda, živjele su (ili i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za “islamske“ ciljeve. Êariğije su dugo vremena bili nepomirljivi borci protiv svih nasljednih êalífata, itd. I to je razlog zašto se danas radikalnu grupu al-Qāidu nerijetko naziva “êariğijama modernoga doba“. Na primjer, savremeni saudijski profesor šerijatskog prava šayê Ôālih Sadlān je êariğijama nazvao arapske veterane povratnike iz Afganistana, koje je obučavala CIA u borbi protiv sovjeta. Naime, nazvao ih je êariğijama jer su se bili počeli javljati sa svojim radikalnim zahtjevima prema kraljevskom režimu u Saudijskoj Arabiji.

Razne druge sljedbe i škole mišljenja u islamu – mističke, ezoteričke, egzoteričke...

Naravno, u islamskoj povijesti nastale su i mnoge druge sljedbe i sekte, posebno na planu tumačenja Kur'āna i drugih izvora islama.

Ali, iako je snažna njihova vjerska, kultur(al)na i civilizacijska uloga, njihov politički utjecaj je zanemariv u odnosu na bazne političke sljedbe islama. Na primjer, u  povijesnom islamu ima pet glavnih mezheba (ili škola tumačenja  šerijatskog/vjerskog prava). U tom smislu imaju muslimani õanefije, mālikije, õanbalije, šāfije, ğaʻfarije...
Povijesni islam ima i mnogobrojne ëāhirijske (egzoteričke) i bāãinijske (ezoteričke) sljedbe, tu su i mnogobrojni ôúfíjski redovi i ãaríqati, na stotine njih, itd.

U vezi s ovakvim sljedbama i školama mišljenja treba reći da postoje mnoga preklapanja. Npr. može se istovremeno biti õanefija (u primjeni šerijatskog prava) i mevlevija po ôúfíjskom opredjeljenju. Također, može se biti istovremeno  õanefija i mutazila (ili posebna vrsta racionaliste u tumačenju Kur'āna).

Na ovom je planu unutar ovakvih sljedbi tokom povijesnog islama uvijek postojala gipka tolerancija.

Ali, u principu, ne može se istovremeno biti i êariğija i šíija,  ili êariğija i ahli sunija, itd. Tu su se javile oštrije razlike i jazovi.
Veliki dio islamskih sljedbi, grupacija i pokreta javio se s ciljem   reformiranja ili obnavljanja ranijeg izvornog nasljeđa u islamu. Na primjer, sljedbenici Muhammeda bin Abd al-Wahhāba (umro 1797.) tvrde da je njihov pokret  reformatorski jer navodno oni od islama odstranjuju tursko-osmanske mističke i druge prirasline.

Međutim, kod svih reformatora neminovno se postavlja pitanje: Čime se reformirati?

Gotovo sve savremene radikalne sekte koje se pozivaju na islam – u svome programu imaju agendu “povratka na izvorni i nepatvoreni islam“. 

Ovakve grupacije žele reformirati današnje stanje muslimana koncepcijama  “pravoga islama“ iz prošlosti.

Dakako, postoje i reformatori koji muslimane danas žele reformirati i pozitivnim tekovinama evropskog nasljeđa. Egipatski reformator Muõammed Abduhú (umro 1905.)  ima mnoga takva mjesta u svojim djelima. I reformatori kao što su Ûamāluddín al-Afÿāni (um. 1897.), zatim indijski i pakistanski reformatori Ahmad Êān Bahadúr, Sayyed Amír Alí, Chiragh Alí, Mumtāz Alí, Fazlur Rahman i drugi bili su otvoreni prema preuzimanju pozitivnih nasljeđa zapadne civilizacije.

Prema Johannesu Reissneru, da bi se neka islamska grupacija proglasila “militantnom“ potrebno je da islam, temeljen na Kur'ānu, sunni i uzoru pobožnih sljedbenika, smatra totalnom ideologijom koja i danas važi za sve oblasti života. Totalitarnost i radikalnost njihovih zahtjeva daju im militantni karakter, bez obzira koriste li one za ostvarivanje svojih  ciljeva silu ili mirne metode

Isti Kur'ān – različita viđenja uređenja muslimanske zajednice

Tri najranije islamske sljedbe:  a) ahlu s-sunna wa l-ğamāʻah,  b) aš-šíʻah,  i  c)  êariğije imaju ista doktrinalna vjerovanja. Na primjer, za šíijske muslimane Karen Armstrong kaže: “Njihova razlika od sunníjske većine je čisto politička“. Ova tri koncepta viđenja političkog uređenja muslimanske zajednice - nisu postale puka prošlost, već se žilavo održavaju i  traju sve do najnovijih vremena. Među njima postoje veliki rivaliteti različite vrste i intenziteta. Sve tri sljedbe priznaju jedan te isti Kur'ān, ali ga različito tumače. Te razlike imaju veoma važne političke reperkusije. Ahli s-sunnije smatraju da muslimani trebaju poštovati vlast bila ona dinastijska ili birana na izborima. Êariğije su veoma naglašeno za islamski republikanizam i egalitarizam, smatraju da su dinastijski oblici vlasti izdaja islama, itd. Šíijske grupacije zahtijevaju da vladar muslimanima bude ujedno i imām koji je iz Poslanikove loze preko njegove kćerke Fāãime i zeta Alije b. Abí Ãāliba, ili da je izdanak te tradicije, itd. 

Ovdje bismo mogli satima nabrajati mnoge ahli s-sunnatske, šíijske i êariğijske izdanke i “mikro-sekte“ tokom gotovo petnaest stoljeća povijesnog islama.

Ako se ograničimo samo na tri ili četiri posljednje decenije XX. stoljeća i prvu deceniju XXI. stoljeća možemo spomenuti sljedeće grupacije ili sljedbe za koje se tvrdi da su radikalne:  (Ûundu Allāh) ili “Božija vojska“, koja je od zvaničnog Irana – gdje inače djeluje - proglašena kao teroristička organizacija, po načinima svoga djelovanja je tipična neoêariğijska mikro-sekta, koja nastoji ukloniti većinsku šíijsku vlast. Za al-Qāidu smo već kazali da je od samih saudijskih autoriteta označena kao neoêariğijska grupacija, ali koja se bori protiv svih arapskih ahli s-sunnatskih režima (bili oni republikansko-partijski, monopartijski ili kraljevski). Također, različite grupacije islamskog džihada (al-ğihādu l-islāmí) na  Bliskom i Srednjem istoku  u svojim radikalnim nastupima imaju mnoge neoêariğijske metode djelovanja, jer u svojim djelovanjima i programima ne kriju da žele oružanim akcijama ukloniti postojeće ahli s-sunnatske ili šíijske režime, bore se protiv upliva Zapada i Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom i Srednjem istoku, itd. S druge strane, Õizbullāh (“Božija partija“) iz Libana je tipična šíijska grupacija, na Zapadu i od strane Izraela označena je kao ekstremna i radikalna sljedba. Međutim, libanski Õizbullāh je od šíijskog stanovništva južnoga Libana snažno podržavana formacija. 

Stoga je na ovoj dionici našega eseja veoma važno spomenuti da se mora praviti razlika između oslobodilačkih i odbrambenih pokreta s jedne, i radikalnih i “terorističkih“ grupacija, s druge strane.

Johannes Reisner je u svome tekstu  “Militantne islamske grupe“  (koji je pisan osamdesetih godina prošlog stoljeća) kazao sljedeće:
[U ovoj raspravi] neće biti obrađene islamske grupe otpora, kao one u Afganistanu od 1979. ili Moro-pobunjenici na Filipinima, čija militantnost ne počiva ponajprije na totalnom ideološkom zahtjevu; granice su, naravno, pomjerljive, ponekada su ovakve grupe otpora potpomognute, ili su pod utjecajem, militantnih islamskih organizacija. 

Drugim riječima, prema Johannesu Reissneru, da bi se neka islamska grupacija proglasila “militantnom“ potrebno je da islam, temeljen na Kur'ānu, sunni i uzoru pobožnih sljedbenika, smatra totalnom ideologijom koja i danas važi za sve oblasti života. Totalitarnost i radikalnost njihovih zahtjeva daju im militantni karakter, bez obzira koriste li one za ostvarivanje svojih  ciljeva silu ili mirne metode.

Po upravo navedenom kriteriju, u navedene radikalne grupacije koje su označene kao neoêariğijske zapadni proučavatelji islama nabrojaju još i ove: Ûamāatu t-takfír wa l-hiğrah osnovana u Egiptu, Õizbu t-taõríri l-islāmí koji ima ogranke i na Zapadu i na Bliskom istoku, Tanëímu l-ğihād u Gornjem Egiptu, i mnoge druge.

S druge strane, postoje grupacije koje je teško svrstati po starim klišejima. Afganistanski i pakistanski talibāni su jedna radikalna formacija, ali koja je čvrsto privržena ahli s-sunníjskom islamu, iako ima neoêariğijske elemente i metode djelovanja, itd.

Također, u klasifikacijama koje imaju u vidu radikalnost i militantnost, često se nađu i Muslimanska braća (al-iêwānu l-muslimún), koji djeluju po cijelom Bliskom i Srednjem istoku, i u zapadnoj Evropi. Međutim, glavni tokovi ovog pokreta nikada nisu bili radikalni, pogotovo ne militantni, već su militantnost i radikalizam prihvatili otpadnici od Muslimanske braće.

Danas su Muslimanska braća na Bliskom i Srednjem istoku prepoznati kao konstruktivan partner u društvu, negdje kao članovi parlamenata, a negdje, opet, kao veoma radina nevladina organizacija.   

Želja da se prakticirani islam svoga vremena reformira po uzoru na idealizirane obrasce “prvotnoga islama“ neke grupacije navodi na totalitarne ideologije i djelovanja. Nepostojanja efikasne i demokratske države u arapskim zemljama, koja bi štitila svoje građane (pa time i muslimane), izvor je velikih frustracija, te frustracije dovode do radikalnih ideja, a radikalne ideje do nasilnog ponašanja.

Doista je danas veliki broj muslimanskih i islamskih grupacija označen u literaturi kao radikalan ili militantan, na primjer: fidāiyān-i islām (Iran), ğamāati islām (Pakistan), ğamāatu l-ğihād (Egipat), tanëímu l-ğihād (Egipat), itd. itd.

Razlozi zašto se ove i prethodne spomenute grupacije javljaju tokom XX. i XXI. stoljeća, i pritom najčešće pozivaju na islam,  nahode se u sljedećem:

-    Velikim dijelovima siromašnog ljudstva arapskog i islamskog svijeta već od doba kolonijalizma vlada duh poraza i političkog beznađa. Porazi u ratu sa Izraelom doveli su do reaktivnih pojava – nicanja raznolikih ideologija koje su označene kao “islamske“  i kao  “radikalne“.  “Islamski radikalizam“ je umnogome reaktivna pojava.
-    Neuspjeh arapskih elita, režima i država da riješe političke i ekonomske probleme svojih zemalja jeste veliki izvor radikalizacije stanovništva. (Ondje gdje je država uspješna i gdje postoji demokratsko uređenje, tu ne “cvjetaju“ radikalne grupe. Npr. javnost Republike Turske, ili Malezije ili Indonezije nije obilježena nikakvim radikalnim grupacijama, ili su one svedene na minimum i na marginu.)
-    Sukob mnogih segmenata tradicionalnih muslimanskih društava sa agresivnom sekulariziranom sredinom također je po sebi snažno žarište radikalnih ideja. Naime, agresivna sekularizirana sredina podsjeća tradicionalne muslimane na period kolonijalizma i zapadne dominacije.
-    Želja da se prakticirani islam svoga vremena reformira po uzoru na idealizirane obrasce “prvotnoga islama“ neke grupacije navodi na totalitarne ideologije i djelovanja.
-    Nepostojanja efikasne i demokratske države u arapskim zemljama, koja bi štitila svoje građane (pa time i muslimane), izvor je velikih frustracija, te frustracije dovode do radikalnih ideja, a radikalne ideje do nasilnog ponašanja.
-    Nasilno vršenje vlasti od strane korumpiranih pozapadnjačenih elita u arapskim i nekih drugim islamskih zemljama veliki je izvor radikalnih ideja. Islam se tu od opozicionih i “radikalnih“ grupacija uzima kao ideologija “revolucije“ i kao teologija “oslobođenja“. 
-    Nekoje muslimanske grupacije i pokreti nastoje da novo i strano (zapadno) prihvate kao islamsko dok druge grupacije nastoje da ga odbace kao neislamsko.  I tu je veliki izvor radikalnih ideja i tumačenja islamskog nasljeđa.
-    Također, veliki broj muslimanskih sljedbi danas nastoje  da   u islamskim vrelima, pogotovo u Kur'ānu, pronađu savremeni smisao. Pri tome dolazi do varničenja između tradicije prošlosti i zahtjeva savremenosti.

(DEPO PORTAL)