Četiri godine bez čovjeka anđeoskog glasa

Bregi i Kusti nikad nije oprostio... Za vrijeme rata zvali ga da im preko telefona pjeva: 'Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo’

Nedjeljni magazin18.09.19, 19:20h

Bregi i Kusti nikad nije oprostio... Za vrijeme rata zvali ga da im preko telefona pjeva: 'Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo’
Nazovu neki, kažu, ajde, Kemice, molim te, zapjevaj nam jednu, evo raje ovamo, svi su kod telefona. I ja uzmem gitaru, pa zapjevam. 'Poljupci sa ukusom kolača tvoje bake', 'Da ti roknu samo dvije'... To su bili najbolji koncerti. Tamo se skupi pedeset ljudi, svi na jednoj slušalici. Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo", ispričao je Monteno u jednom intervjuu

 


Izvor: 100posto.hr
Piše: Ines Madunić 

 


Rođen u Sarajevu, Kemal Monteno već je kao tinejdžer odabrao svoju karijeru i uz svoj je grad ostao vezan cijeloga života, iako je kasnije živio u Zagrebu, gdje je i preminuo.


Kemal je rođen 1948. godine. Majka Bahra upoznala je njegovog oca Osvalda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Rođeni Talijan u Bosnu je došao kao vojnik. 


"Kada su nas za vrijeme rata mobilizirali moja jedinica je boravila u ovim krajevima. To je bio moj prvi susret s Jugoslavijom. Pričao sam to Arsenu Dediću i objasnio mu da sam ja bio njegov 'okupator'. Šta mogu, tako je bilo, bio sam mlad i stasao za pušku, a vojnika nikad ne pitaju kuda bi on da ide. Poslije rata podijelili su nas na zone i nije se znalo hoćemo li pripasti Jugoslaviji ili Italiji. Tada sam s oko 100 radnika prešao u Bosnu. Opredijelio sam se za Jugoslaviju. Strojobravar sam po zanatu i zaposlio sam se u poduzeću 'Tito'. Radio sam tamo dvije i pol godine, a onda sam prešao na stadion 'Koševo'. Tamo sam sve ove godine proveo, bio i ostao 'Katica za sve'", rekao je Osvaldo Monteno, a prenosi Yugopapir.


Oboje su imali neuspješan brak iza sebe pa Kemal ima dvije godine stariju polusestru. Obitelj je živjela pored stadiona Koševo na kojem su oboje radili, a Kemal je već kao dječak počeo igrati nogomet, ali i odmalena je pokazivao talent za glazbu.


"Počeo sam, kao i mnogi moji vršnjaci, juriti za loptom. Tako sam došao i u podmladak 'Sarajeva'. Maštao sam da jednog dana u plavo-bijelom dresu sarajevskog prvoligaša zasjenim Asima Ferhatovića, Ibru Biogradlića, Svetozara Vujovića, Šalila Pehovića i ostale igrače. Istodobno sam se počeo baviti i pjevanjem. Nastupao sam povremeno na priredbama u školi. To me sve više privlačilo i oduzimalo mi podosta vremena. Uz školu imati dva hobija, kojima se treba ozbiljno posvetiti ako se želi postići uspjeh, zaista je previše. I tako sam ostavio nogomet, zauvijek", ispričao je Monteno.

 

monteno-1


Prvi nastup imao je s 15 godina na Festivalu amatera pjevača u Sarajevu i odmah je osvojio dvije nagrade. Tako je krenulo. Kao maturant napisao je pjesmu "Lidija" koja je na "Vašem šlageru sezone" osvojila prvo mjesto, a on nagradu za najboljeg interpretatora. Nizali su se pozivi na festivale, a on je uskoro postao zvijezda ne samo u rodnom Sarajevu, nego i dalje. No, nije bilo lako. Kad je trebao prvi put ići na festival u Opatiju, nije imao nijedno odijelo.


"Znate, u to je vrijeme vrlo teško bilo doći, jedan mali Kemo, i pjevati pokraj Vice Vukova, Tereze, Arsena i Šerfezija. I onda ja kao klinac upadnem među njih. Meni je bio događaj i samo kad su mi rekli da ću pjevati i da ću biti u blizini nabrojenih. A moj stari nije me mogao poslati onako sirotog. Podigao je kredit da bi mi kupio odijelo. Ozbiljno se zadužio samo da bih ja izašao na opatijsku pozornicu", ispričao je za CMC.


Tih je godina upoznao i svoju suprugu Branku.


"Nisam ni znala tko je Kemo. Baš te godine on je pobijedio na 'Šlageru sezone' s pjesmom 'Lidija'. Pričale su mi prijateljice za tog nekog Montena koji lijepo pjeva, a kako sam ja tada više 'ganjala' sport, nisam bila previše zainteresirana za glazbu", rekla je Branka.


On je nju primijetio i prišao joj.


"Sjećam se da sam je prvi put vidio na bazenu, na Ilidži. Igrala je karte s nekom svojom rođakinjom. Prijatelj s kojim sam bio i ja smo im se polako počeli 'uvaljivati', kao, želimo posuditi karte da i mi igramo. I tako, riječ po riječ, zakazali smo sastanak", ispričao je Monteno. Ubrzo je on otišao u vojsku, koja je trajala godinu i pol, a ona ga je posjećivala u Jastrebarskom i išla u frizersku školu.

 

Kemal Monteno

 

Za Večernji list Branka je ispričala kako ju je zaprosio. 

 

"Taman se vratio iz vojske i onda sam često odlazila k njemu na Koševo. Imala sam strogu mamu kojoj je smetalo što puno vremena provodim kod Keme. Kad je jednu večer došao po mene, rekla je: 'Djeco, ovako više ne može. Prijatelji me svaki dan pitaju zašto Branka ide svaku večer na Koševo?' Kemo je na to samo rekao da ćemo se vjenčati u lipnju. No, moja starija sestra udavala se mjesec dana poslije pa je mama rekla da neće moći podnijeti toliki trošak. Kemo joj je rekao da se ništa ne brine. Otišao je u tadašnji Jugoton i uzeo predujam ugovora koji je s njima potpisao. Tim smo novcem organizirali vjenčanje. Živjeli smo kod njegovih roditelja, a kad se rodila kći Adriana, kupili smo stan. Dvije godine poslije rodio se i sin Đani", rekla je za Večernji.


Kemo je imao sve više uspjeha, a uvijek je njegovao vlastiti stil, pun sentimentalnosti i nježnosti, a često je govorio kako se u njegovim pjesmama osjeća utjecaj talijanskih kancona, koje je pjevao njegov otac, te sevdaha, koji je pjevala njegova majka.


Njegova pjesma "Sarajevo, ljubavi moja" neslužbena je himna tog grada, a objavljena je 1976. godine.


On i Branka uvijek su govorili kako je najteži period bio rat devedesetih, koji su proveli u Sarajevu. Arsen Dedić zvao ih je da dođu u njegovu kuću u Šibeniku, no oni su odbili jer su mislili da okupacija neće dugo trajati. Tek 1995. godine preselili su se u Zagreb.


Navodno su ga za vrijeme rata ljudi zvali na telefon da im pjeva.


"Joj, milijun puta sam tako pjevao. Nazovu neki, kažu, ajde, Kemice, molim te, zapjevaj nam jednu, evo raje ovamo, svi su kod telefona. I ja uzmem gitaru, pa zapjevam. 'Poljupci sa ukusom kolača tvoje bake', 'Da ti roknu samo dvije'... To su bili najbolji koncerti. Tamo se skupi pedeset ljudi, svi na jednoj slušalici. Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo", ispričao je u jednom intervjuu.


Izjavio je i kako mu nije žao što je rat proveo u Sarajevu, ali nekim kolegama nije oprostio što su otišli i što su rat proveli u Beogradu, prvenstveno Goranu Bregoviću i Emiru Kusturici.

 

Zdravko Čolić i Kemal Monteno


"Pitaju me ljudi što mislim o tome da oni dođu u Sarajevo da malo zapjevaju. Ne mislim ništa, meni ne trebaju. Trebali su mi u Sarajevu ’92. i Brega i Čola i Neda i Kusta i Nele, i drugi… Trebali su mi tada, da uđemo u Skenderiju i zapjevamo, i da kažemo Radovanu: 'Sad nas gađaj, dok smo svi na okupu.' Šta će mi sad? Da me pita 'šta ima, kako si'. Najbolje je Sidran rekao Bregi na Radio – Mostu: 'Dragi moj Gorane, ti si svjetski umjetnik, mogao si da ideš u Pariz, u Madrid, u Rio… Nisi baš morao u Beograd.' Kako je Bora Todorović učinio kad je čuo da je prva granata pala na Sarajevo. Spakovao čovjek kofere i porodicu i otišao. A živjeli su u Beogradu, nisu gostovali. Bregović se prvi put vratio u Sarajevo u pancir – košulji. Ko će te, bolan, dirat, šta će ti to? Šta nije došao ko čovjek?", rekao je za Feral Tribune.


Monteno je preminuo 2015. godine u Zagrebu, nakon komplikacija poslije transplantacije bubrega.


Sahranjen je u Sarajevu, a na njegovom se sprovodu okupilo više od 2000 ljudi.

 

(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 22

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još