IZ DEPO ARHIVA / PRIČA IZ SARAJEVSKE PROŠLOSTI (I)

Dok je Tito bio živ, Aliju niko nije smio ni mrko pogledati - zbog 'Islamske deklaracije'!

Nedjeljni magazin08.08.19, 09:47h

Dok je Tito bio živ, Aliju niko nije smio ni mrko pogledati - zbog 'Islamske deklaracije'!
Sjećanje na 80-te godine prošlog vijeka i vrijeme kada ispotiha počinje obračun sa muslimanskim političarima... DEPO Portal je prije dvije godine objavio serijal "Priča iz sarajevske prošlosti" autora Ahmeda Hrapovića, čiji prvi nastavak objavljujemo ponovo povodom rođendana prvog predsjednika samostalne Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 

    
Noć rana, malo poslije akšama, vrijeme je bilo, što bi Bosanci kazali, ´nako, nit je vedro nit oblačno, ali je tamna noć. Bio sam s nekom rajom malo u „Dibeku“, malo u „Malim dairama“, i krenuo kući oko osam. Po navici iz tog perioda svraćam u piljaru na sred Baščaršije, u piljaru najčuvenijeg sarajevskog piljara Morde (Idriza Malića).


Nadimak Mordo je dobio po tome što nije baš bio široke ruke, više stisnute kao, što u narodu kažu, čifut, pa po tome i ime Mordo. Tako čaršija priča, međutim moje iskustvo je sasvim drugačije.
    

Evo i zašto. Nekako u proljeće 1987. godine pokrenuo sam neke poslove i to se odmah po čaršiji razglasilo, zapelo mi u općini Stari Grad, standardna birokratska zajebancija na duge staze, a bez ikakve potrebe. Po čaršiji se pričalo kao zapelo mi nešto oko love pa ne krećem s poslovima, ja šutim, ne govorim ništa, briga me šta čaršija priča, to joj je, uostalom, i vjekovna obaveza. Pričati o svemu.

 

kod-morde
Piljara na sred Baščaršije najčuvenijeg sarajevskog piljara Idriza Malića Morde

Jedne noći iz tog perioda, bio je mjesec maj, navratim u „Dibek“, šank prebukiran. Čujem, neko me zove, kad Mordo. Želi me častiti pićem, prihvatim i počnemo priču, onako neobavezno, šta je kome padalo na pamet to je i pričao, dok je uposlenik u „Dibeku“, poznati sarajevski ugostitelj Mirsad Plavčić, komentirao kroz šalu: „Neka sam i to vidio da Mordo nekome zove piće“.


U neko doba, možda nekih pola sata nakon što sam se pridružio Mordi, on mi predloži da izađemo na trenutak vani. Pitao sam se zašto me zove vani, a onda, kada izađosmo i stadosmo ispod velikog platana na sredini Luledžine ulice, Mordo mi reče da je čuo da sam pokrenuo nekakav posao, a onda se uhvati za džep na košulji, pa za oba džepa na hlačama i na kraju i za stražnji džep. Kaže mi da su džepovi puni para i da kažem koliko mi treba para, koliko mi fali da bih pokrenuo posao – samo neka kažem.


Bio sam iznenađen, pomalo se i zbunih, nekako mi nestalo teksta, što bi Krleža rekao „...kad ima misli, nigdje riječi, a kad riječi dođu, misli se razbježe...“; onda se pribrah i zahvalih mu, rekoh da nemam problem s lovom, nego da imam probleme sa papirologijom u općini Stari Grad. On opet uzvratio da ako mi „zapne“, da mu se obratim u svako doba, široko se nasmija, a iz usne šupljine bljesnu par zlatnih zuba. Tada sam shvatio ko je i šta je Mordo – Idriz Malić.  Nije bio ono što čaršija priča, nego je Mordo bio ono kako se pokazao prema meni.

  
***                                       

I desilo se baš te večeri, nekoliko godina nakon te velikodušne Mordine ponude, kada sam iz „Dibeka“ krenuo kući, svratim kod Morde u dućan – piljaru. Već su posao preuzeli sinovi, tu noć bijaše Mali Mordo ili Mordiljo, Samir Malić, sin starog, dobrog Morde, dok je drugi sin, Adnan, pauzirao. Samo što sam ušao, pomoli se od nekud Alija Izetbegović, u odijelu, bez košulje, u debeloj potkošulji ispod sakoa, to je narod zvao flanelna potkošulja. Znali smo se od ranije, znali jedan za drugoga i pod posebnim životnim okolnostima – iz pritvora.


Pružih mu ruku, čestitah registraciju stranke SDA, na čemu mi zahvali i ponovi nekoliko puta da svakako navraratim u stranku, da mu se javim. Nisam otišao nikada, primijetio sam da se po stranci „vrte“ ljudi kojima baš i nije tu mjesto, što u narodu kažu, svaka čast svakome ali, jer Alija je, valjda ne znajući pravo lice pojedinca, angažirao neke bivše zatvorenike, primjerice Dinčeta Imamovića, boksera i taksistu, koji je iz čista mira ubio svog kolegu taksistu, izvjesnog Šefku, i to na štandu na Novoj stanici, kada je, nakon verbalnog sukoba, Dinče pesnicom udario kolegu, ovaj pao, udario glavom o asfalt i na mjestu podlegao. Vjerujem da je Dinče Aliji ispričao drugu priču, ali ovo je istina.
    

Uglavnom, Alija je bio poprilično raspoložen, naručio dvije kile breskvi, a dok je Mordiljo stavljao breskve u papirnu kesu, doberonamjerno predložih Aliji da dobro pazi i da se čuva Radovana Karadžića, još mu pripomenuh da je Karadžić pijanica, kockar, lopov.... Na to mi je Alija odgovorio da mu ne diram u Rašu, Rašo je prefinjeni gospodin. Opet mu rekoh da je „Rašo“ alkoholičar, da on, Alija, nikada nije okusio alkohol i valja izdurati sa takvim idiotima, no Izetbegović je bio prepun dobrote, moglo bi se reći i naivne dobrote, nekako altruistički, što u politici ponekad zna koštati.

 

izetbegovic-i-karadzic
Dobronamjerno predložih Aliji da dobro pazi i da se čuva Radovana Karadžića, još mu pripomenuh da je Karadžić pijanica, kockar, lopov.... Na to mi je Alija odgovorio da mu ne diram u Rašu, Rašo je prefinjeni gospodin


Dok smo razgovarali, gledao me je, a povremeno bi svojim karakterističnim klizavim pogledom pratio šta se dešava sa breskvama. U jednom momentu Mordiljo kesu sa breskvama trehnu na tas piljarske vage sa „pačijim kljunom“. Zatandrka vaga, i kad se počeše smirivati tasovi, vaga pretegnu na stranu gdje je bio givikt. Alija se obrati Malom Mordi: „Vala, momak, da si stavio jednu veću breskvu, vaga bi se poravnala...“ Mordiljo bez riječi zgrabi kesu, dohvati dvije breskve iz gajbe i ubaci u kesu, pa opet na vagu i „pačiji kljunovi“ se poravnaše; pomislih kako je Izetbegović u pravu i da se radi o čovjeku s izoštrenim osjećajem za poštenje i pravdu, po onoj Titovoj – „Svoje nedamo, tuđe nećemo!“.


Tad rekoh Mordilju da mora voditi računa, ovaj čovjek će nam biti predsjednik BiH. Aliji se ote njegov poznati, po meni lujdefinovski, osmijeh. Zahvali mi, još jednom mi reče da navratim u stranku, rukovasmo se i ode Alija Izetbegović u baščaršijsku noć, a Mordiljo ljutito reče da će mu ta Alijina „intervencija“ jebati akšam pazar.


Nije imao pojma ko je Alija Izetbegović, pa mu objasnih neke pojedinosti, a onda krenuh prema parkingu do auta, usput počeh odmotavati film i sve okolnosti pod kojima sam dobro upamtio Aliju Izetbegovića i kako se životne sudbine ljudi mogu ispreplesti a da na to ljudi ne utiču.
                                                              

***


Prisjetih se, u maju mjesecu 1982. godine primijetim da mene i moje društvo, gdje god da odemo na piće, prati tip iz ondašnjeg SUP-a. Poznavao sam ga, nismo se družili, bio je i kao profesionalac i kao čovjek najobičniji šupak. Termin šupak, to je jedini Beha. izvozni brend od kojeg nemamo nikakva hajra, ali smo zarazili cijeli svijet, tako da taj baščaršijski terminološki „izum“ hara filmom, književnošću, novinarstvom, svakodnevnim razgovorom, naročito po društvenim mrežama i sl...


Mnogi ne znaju da je iz termina šupak proizvedeno nekoliko podtermina, pa tako imamo izraz šupčić, mali šupak, obični šupak, najobičniji šupak, pa šupak, klasični šupak, veliki šupak, šupčina, svjetski šupak i ono što je najgora moguća kategorizacija je nekome reći da je šupak naizvrat. Pored ovoga, imamo još leksikografski brend – papak i šatrovački jezik.
                                                         

***

    
Iz današnje prespektive gledajući, da se zaključiti da je odmah nakon Titove smrti počeo projekat „velike Srbije“, što je kasnije i bio povod za raspad Jugoslavije, najkvalitetnije države u svijetu. Bila je i nikada se više neće ponoviti.


U tom periodu desila se likvidacija Hamdije Pozderca, počeo je obračun sa muslimanskim političarima. Sjećam se kako Munir Mesihović plače za govornicom, jauče: „...nemojte drugovi, molim vas...“!


U periodu 1996. i 1997. godine družili smo se, gotovo svaki dan, kod Beneta u „Modeni“. Pitao sam ga zašto je onoliko plakao, kao da ga deru? Rekao mi je – „Spašavao sam živu glavu!“


I jeste bilo guravo, okomili se na njega Duško Zgonjanin, Nikola Uzelac...., ovom zadnjem se pripisuje likvidacija Hamdije Pozderca. A u vezi s tim pitao sam druga Mesihovića je li istina da je Hamdija ubijen, a on mi uzvrati: „Ne bih ti mogao na to dati odgovor".


Sve je bilo jasno. Jedne prilike, dok smo sjedili kod Beneta, odnekud bahnu Todo Kurtović. Došao da se vidi sa Munirom Mesihovićem, došao da ga pita kako to da je Munir Mesihović prodao svoju vikendicu u Neumu daleko skuplje, a on, Todo Kurtović, za svoju uzeo jedva 60 hiljada, a Todina kao dva puta veća i bolja od Munirove. Mesihović mu kroz osmijeh reče da je loš trgovac, a ja skontah da se i u komunizmu čvakalo.
                                                                     

****

    
Kako god, godine poslije Tita politički su bile veoma nedefinisane, kasnije, pa i danas, sjetim se da mi je Tonči Bender rekao kako je čuo Avdu Sidrana, kada sam ja „zaglavio“, da javno govori kako je počeo obračun s određenim muslimanima, valjda se odnosilo na političare i sve one koje su mogli za bilo što optužiti. To stanje nije me zaobišlo.

 

alija-islamska-deklaracija
Znao sam da ga prate i žele mu, kao krivično djelo, na vrat natovariti „Islamsku deklaraciju“, koja nema veze s onim, kako to neki pogrešno žele da prikažu. Znam pouzdano da je bila predmetom provjere i kod Josipa Broza Tita i nije imala tretman bilo kakve društvene opasnosti. Tile je bio kliker i da je nešto bilo ružno u toj deklaraciji, Alija Izetbegović bi dobio 15 godina u momentu kada ju je napisao

A sjećam se kao da se jučer desilo, a bio je maj mjesec 1982, sjedimo u „Malim dairama“, Hamdija Karalić, u to doba novinar Radio Sarajeva, i ja, i rekoh mu da dolazi ramazan, nema pića, a on mi reče da manje o tome pričam, stanje u društvu nije za takve priče, mada je mnoga raja, od kako za sebe znam, apstinirala alkohol u vrijeme ramazana, i ne samo muslimani, nego i mnogi kršćani koji su zalazili u baščaršijske kafiće.


Nekoliko dana kasnije sreo sam ilustratora Muhameda Paju Pašića, dobrog čovjeka, ispred ulaza u Alipašinu džamiju. Reče mi da je bio u "Oslobođenju" i čuo priče kako mi se sprema „svašta“. Ništa dobro, jer sam im bio poprilična konkurencija u izdavaštvu. U tom periodu izdavao sam pet časopisa, Sarajevski zabavnik SAZ, Strip SAZ, MAN STRIP, to izdanje je izlazilo u tiražu od 45.000 primjeraka po broju, a izlazilo je dva puta sedmično. To nikada niko nije ranije postigao od izdavača u Jugoslaviji, a ni poslije, do danas, niti će postići.


Izdavao sam i humoristični list DIOGEN... Taj časopis je posebna priča. Imao je prodaju oko 30.000 primjeraka, bio je tiražniji od svih humorističnh listova u Jugi, čak i od beogradskog JEŽA. Za prvi broj pripremio sam karikaturu za naslovnu na kojoj Arap u pustinji, pored palme, piša – naftu. Par godina kasnije sretnem pred robnom kućom „Sarajka“ Huseina Panjetu, bio je u to vrijeme ataše za informiranje pri našoj ambasadi u Bagdadu. Reče mi da su mu iz nekoliko arapskih zemalja uputili proteste zbog te karikature. Bili smo veoma bliski i sve okrenuli na šalu.


U jednom od brojeva DIOGENA objavio sam, to na sudu okarakterisaše kao maksimu: U kapitalizmu se bogate kapitalisti, u socijalizmu rukovodioci. I od tada su počeli pravi problemi. Počeli su me pratiti i pripremati nešto što se ne zaboravlja.
    

Bio je četvrtak 21. maj 1982. godine. Jedan jaran iz R SUP-a BiH reče mi da sam predmet interesa DB-a. Pitao me je imam li nešto što ne zna, a da bi me moglo kompromitirati. Rekao sam da nema ništa, posebno ne što bi moglo interesirati DB. Još mi je rekao da će mi mupovci doći u naredni ponedjeljak.


Tako je i bilo, došla su trojica ujutro tačno u 7 sati. Rekoše mi da će da izvrše pretres kuće i da  pođem s njima, što je bio nagovještaj hapšenja. Nisu mogli po mene izabrati gori momenat, žena trudna, stomak do zuba, treba roditi u naredna tri-četiri dana. Tog dana sam shvatio sav jad i bijedu policijskog posla. Preturali su papire vezano za moje poslove oko izdavaštva, zapele su im neke fakture koje je još nisu bile podmirene, a trebale su biti narednih nekoliko dana.


Merakali su se tako par sati po kući... Vidim, nisu baš našli ono po što su došli, nisam znao šta je. Svejedno, rekli su mi da pođem s njima u prostorije gradskog SUP-a. I stigli smo.


Počeli su pitanja oko faktura, rekao sam da nisu problem i da će se podmiriti u narednih nekoliko dana, da nikad s time nisam imao probleme, da je to uobičajen način financijskog poslovanja u izdavaštvu i da, ukoliko sumnjaju u neko otuđenje ili krađu, nema ni šansi ni mogućnosti da se tako nešto desi, jer ja nadzirem sve. Bio sam siguran, jer se svo poslovanje odvijalo preko mene, a ja nisam nikada krao niti bi se to moglo desiti u bilo kojim životnim prilikama, bio sam siguran da sam čist i nisu mi mogli, u tom pogledu, pera odbiti.


Međutim, primijetio sam da sve što pričam njima uđe na jedno a iziđe na drugo uho. Shvatio sam da u svoj ovoj gluposti nešto nije u redu.


U neko doba, neki Mijo reče mi da sve što dobijem ispod 10 godina zatvora, da će on to odležati, primijetio mu se u glasu, pa i po izrazu lica, žestoki sadizam. A onda u jednom momentu, valjda im je bio pun kurac samih sebe i priče, a posebno sam im ja smetao svojom mirnoćom i pobijanjem svega što su mi pokušali „prišiti“, jedan od njih reče naređivački: „Reci jedno ime!“.


Tada sam skontao sve, nisu imali ništa konkretno protiv mene, služili su se fakturama koje su u najgorem slučaju parnični postupak ili za Privredni sud gdje se izriču novčane kazne, a nikako krivično djelo.


Sjetih se one dvojice šupaka iz SUP-a što su me pratili kad bih s rajom izašao na piće. Rekao sam da nema nikakvih imena, mada sam znao za Aliju, znao sam da ga prate i žele mu, kao krivično djelo, na vrat natovariti „Islamsku deklaraciju“, koja nema veze s onim, kako to neki pogrešno žele da prikažu.


Znam pouzdano da je bila predmetom provjere i kod Josipa Broza Tita i nije imala tretman bilo kakve društvene opasnosti. Tile je bio kliker i da je nešto bilo ružno u toj deklaraciji, Alija Izetbegović bi dobio 15 godina u momentu kada ju je napisao.


Niko ga, dok je Tito bio živ, nije smio ni mrko pogledati u vezi deklaracije...


Ostale nastavke iz serijala "Priča iz sarajevske prošlosti" možete čitati OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 34

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još