DRAGAN BURSAĆ/ DJEČAK DRAGAN I DOKTOR MUSTAFA IZNAD RATA SMRTI

Kako je dr. Mustafa Pintol spasio život dječaku Draganu Vasiću? Ležao je u lokvi krvi dok su vojnici Armije RBiH...


09.06.19, 15:42h

 

www.balkans.aljazeera.net

 

Dragan Vasić ima jedanaest godina i leži u lokvi svoje krvi, koja se miješa sa krvlju mrtvih tijela palih poviše njega. Tu, kod Ledićke krivine na poljani, na kojoj je došao kod rodbine, da se skloni od rata. A sad ranjen krvari.


U onom strahu, bunilu i ludilu prolaze mu slike kroz glavu.


Istina u očima ranjenog djeteta


Vidi selo Lediće u koje je došao prije mjesec dana, jer su ga roditelji "sklonili sa Ilidže" O kako su se samo "usrećili"! Gleda dječak kroz onu omorinu, pa vidi pred očima jedinice Armije BiH kako ulaze u Lediće, 5. juna '92, nakon što je selo izgranatirano do besvijesti.


Vidi Radeta Miovčića i njegovu rođaku Savku Vasić kako ih kolju vojnici. Vidi njihovu krv na kućnom pragu. Vidi nekakvih pet starica kako kukaju i zapomažu dok im vojnici Armije BiH pucaju u leđa. Vidi Nenada i Maru Vasić, bračni par koji leži ubijen ispred svoje kuće.


I tako, u samrtnom ropcu, dječak Dragan gleda bliskoj prošlosti u lice, prošlosti staroj samo nekoliko dana. I kaže mu se zlo neizrecivo, a tek treba da se prisjeti zla koje se desilo u zadnja dva dana.

 

Gleda dječak kroz onu omorinu, pa vidi pred očima jedinice Armije BiH kako ulaze u Lediće, 5. juna '92, nakon što je selo izgranatirano do besvijesti


Dijete se pravi mrtvo da ga krvnici ne dokusure, ali mu u sjećanje i dalje provaljuju slike. Jedna za drugom, svaka bolnija i strašnija od prethodne.


Vidi, kako bježi od masakra u Ledićima sa još 14 osoba prema Kalinoviku. I to bi moglo biti sedmog ili osmog juna, te krvave 1992. godine. Sjeća se dijete nesreće koja ih je zadesila, jer su smrt pokušali izbjeći.


Pljuvačka vrjednija od vode


Pa se sjeća kako mu je u toj izmaglici i haosu prišao stariji čovjek, otac može da mu bude i zamolio ga da pljune u plastični čep od flaše.


Dječaku je isprva bilo čudno zašto bi pljuvao u čep, ali mu je čovjek objasnio da je to jedini način da njegova beba dobije malo tečnosti. Ovako je histerična i plače i vojnici bi ih mogli otkriti zbog njenog plača, govori pometeni čovjek. Dragan, pokušava spasiti dijete. Pokušava ispustiti pljuvačku niz plastični obod čepa, koja bi spasila život djetetu, ali ne ide. Zapekla se usta, kao pijesak, koji postaje beton. Ne izlazi tečnost. Dijete plače i opet plače...


Beba ima 18 mjeseci i zove se Milun. Od Tešanovića je. Dobar dio Tešanovića je pobijen, vidio je to Dragan, ali evo, srećom, majka i otac ovog Miluna, ove slatke bebe, koja se vitoperi na suncu ispod Treskavice, nekako su pobjegli i preživjeli.

 

Pokušava ispustiti pljuvačku niz plastični obod čepa, koja bi spasila život djetetu, ali ne ide. Zapekla se usta, kao pijesak, koji postaje beton. Ne izlazi tečnost. Dijete plače i opet plače...


I bili bi živi, da jecanje žednog djeteta nije privuklo zvijeri u ljudskom obliku. Pa se Dragan, dječak od 11 godina osjeća krvi i za to. Sve zbog proklete pljuvačke, misli se u sebi, dok mu bol siječe ranjenu ruku. Sve zbog pljuvačke!


Muha na nosu


A onda se ispod leševa sjeti kako je to zadnje bilo:


Desilo se brzo, kao u kakvom snu.


Vojnici Armije BiH opkolili su civile, većinom žene i djecu i počeli pucati nasumice. Dragan je pao među prvima, pogođen ispod rebra. Dijete nevino, čulo je da se treba praviti mrtvo, kako bi ga ostavili tako poluživog. Dijete-starac koje je u zadnjih nekoliko dana iskusio traume za 100 života sad je proživljavalo svoju najveću, ultimativnu traumu. Kako su ti trenuci urezani u memoriji - kao riječi u kamenu, kao pjesme u vremenu.


Sjeća se Dragan Vasić jedne muhe, muhe koja 10. juna '92 godine poslije podne na sunčan dan,  tu pored Ledićke krivine, leti iznad mrtvih tijela i onda, njemu živom djetetu, što se smrti ne dâ, slijeće na nos. Eto, od toliko stvari, od toliko mrtvih, od toliko dušmana, Dragan pamti baš tu muhu, koja bi da pokvari njegovu glumu i da ga odvede u smrt!

 

Dijete-starac koje je u zadnjih nekoliko dana iskusio traume za 100 života sad je proživljavalo svoju najveću, ultimativnu traumu. Kako su ti trenuci urezani u memoriji - kao riječi u kamenu, kao pjesme u vremenu


Kako je počelo, tako se i završilo: Vojnici-zvijeri su otišli, ostala su samo dvojica u razgovoru da ispuše cigaretu nad leševima ubijene nejači. I tada je Dragan čuo njihov razgovor:


"Nismo trebali pobiti ovu djecu", mantrao je jedan od njih, "grehota je od Boga".

 

Draganu u onoj crvenoj travi srce udara kao ludo i pumpa i ono malo krvi što je ostalo u tijelu. "Ha, možda to govore samo zato da me testiraju pa ubiju kad ustanem", misli ustravljeno dijete? "Ili možda stvarno tako misle? Bol je neizdrživa, ali smrt strašnija", duma u sebi starac od 11 godina.


 No dalje ne može:


"Čiko, ja sam živ", reče Dragan plačnim glasom.


Jedan vojnik se okrenuo i repetirao pušku. Da dovrši i kompletira almanah mrtvih na Ledićkoj poljani. No drugi mu reče kako dijete nije krivo, uhvati ga za okovratnik i odgurnu. To bí spas za Dragana.

 

I vidio je Dragan, dok su ga nosili, leševe 14 ljudi. Vidio je onu bebu, malog Miluna, kako leži miran i spokojan. Gotovo ko da spava. Deset godina kasnije, patolog je kratko rekao da su na tijelu bebe i ruke i noge polomljene. Od rafala, pada i mučiteljskog zanosa ubica!


A onda je dječak pao u nesvjest...


Doktor Mustafa Pintol, heroj


Vojnici Armije BiH narednog dana donijeli su Dragana u ratnu bolnicu na Igmanu. I to mu je bio najsrećniji momenat u njegovom kratkom životu. Momenat ispisan u dvije riječi. Mustafa Pintol. Čovjek i doktor. Ljudina! On je Dragana odnjegovao, spasio mu život, a kada se pročulo da je Dragan jedini svjedok neviđenog masakra nad Srbima i da treba da ga pošalju u Konjic, gdje bi ga sačekala sigurna smrt, Mustafa je dijete poslao svojim roditeljima u selo Lukavac.

 

To mu je bio najsrećniji momenat u njegovom kratkom životu. Momenat ispisan u dvije riječi. Mustafa Pintol. Čovjek i doktor. Ljudina! On je Dragana odnjegovao, spasio mu život...


Tako je i njih izložio opasnosti. Jer iznurenih vojnika željnih osvete, koji su izgubili nekog bliskog ili dio tijela, bilo je na svakom koraku. Pa ipak, ljudi, koji su rodili i odgojili doktora Mustafu, njegovali su Dragana kao svoje dijete. I nakon šest mjeseci dječak je razmijenjen.


Dva spomenika pod jednim nebom


Danas, 27 godina poslije:


Danas nema Ledića, ne postoje. U nepristupačno selo, vratilo se troje staraca, koji ne žive, nego životare, čekajući smrt. Onih 24 ubijenih našli su svoje mjesto na spomen-obilježju, koje je samo nekoliko metara od spomenika vojnicima Armije BiH, koji su dvije godine docnije nastradali od granate. Pa se dva spomenika-savremenika gledaju, pa mermer zaziva mermer, kosti ne govore, ali lebdi pitanje-zašto ovo ludilo???


A nema niti heroja, doktora Pintola. Ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima, 7. marta '93 godine na aerodromskoj pisti Dobrinja. Zvanično-od neprijateljske vatre, nezvanično-od strane onih kojima je pojam čovječnosti stran u Armiji BiH.


A, najviše od svega, nema ubica žena, staraca i djece. Niko nikada nije pravosnažno osuđen za masakr u selu Ledići, koji je započeo 3. juna, a svoj krešendo izbljuvao 10. juna 1992. Trenutno se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Edhema Godinjaka, najodgovornijeg po komandnoj odgovornosti.

 

I tu je na koncu Dragan Vasić, živ, a neživ, koji svjedoči podjednako i o zločincima armije BiH, kao i o herojstvu i ljudskosti doktora Mustafe Pintola i njegovih roditelja, koji su ga spasili


Eto tako, zemlja guta imena zločinaca i ponekad izbaci kosti žrtava. Nema na ovom svijetu Tešanovića, Vasića, Milovčića, jednako kao što u zatvorima nema njihovih ubica. Do 2001. godine pronađeni posmrtni ostaci 24 žrtve. Najstarija žrtva bila je Ikonija Vasić koja je imala 92 godine, a najmlađa Milun Tešanović koji je imao samo 18 mjeseci. Kosturi su većinom bili nepotpuni, a neke lobanje su pronađene odvojene od tijela.


I tu je na koncu Dragan Vasić, živ, a neživ, koji svjedoči podjednako i o zločincima armije BiH, kao i o herojstvu i ljudskosti doktora Mustafe Pintola i njegovih roditelja, koji su ga spasili.


A ispred naših očiju je spomenik na kojem možemo pročitati imena mučki ubijenih Srba, imena ljudi koji su ubijeni samo zato što su se drugačije zvali i drugačije Bogu molili:


Tešanović Milun (1990–1992)

Tešanović Rade (1964–1992)

Tešanović Vinka (1971–1992)

Tešanović Milenko (1960–1992)

Tešanović Nevenka (1957–1992)

Tešanović Stana (1934–1992)

Tešanović Milorad (1956–1992)

Tešanović Lenka (1957–1992)

Tešanović Danijela (1980–1992)

Tešanović Dragomir (1982–1992)

Vasić Nenad (1931–1992)

Vasić Mara (1930–1992)

Vasić Ikonija (1900–1992)

Vasić Ljubica (1907–1992)

Vasić Milka (1937–1992)

Vasić Savka (1914–1992)

Vasić Zora (1919–1992)

Vasić Slavojka (1963–1992)

Vasić Radojka (1954–1992)

Sekulić Slađana (1979–1992)

Miovčić Milenko 1923–1992)

Miovčić Radoslav (1923–1992)

Miovčić Tankosava (1922–1992)

Kenjić Savo (1933–1992)


A iznad svih njih ime malog Miluna, bebe od 18 mjeseci, nevinog anđela, koji nas posmatra.


Jesmo li dostojni živjeti ovako sa šutnjom?


Jesmo li dostojni Dragana i Mustafe?

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.


(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 26

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još