NENAD MAGLAJLIĆ/ SINDROM PLAČA

Niko se tada nije hvalio da mu dani prolaze u postu, Sarajevo je bilo kultno mjesto... Zašto danas plačem kada se sjetim...?


25.05.19, 12:52h

 

 

U Jugoslaviji se sredinom osamdesetih živjelo dobro. Zemlja je dosegla veliki stepen demokracije, a Sarajevo je vedrilo i oblačilo na polju muzike i filma. Upravo je mješavina kultura, duha, različitosti, dala rezultate.


Na vjeru se nije previše davalo, ne govore istinu oni koji tvrde da je nisu mogli nesmetano praktikovati, obilaziti vjerske objekte. Vjera je bila lična stvar svakog pojedinca, niko se tada nije  hvalio da mu dani prolaze u postu. Bila su to dobra vremena kada su se ljudi voljeli, kada smo zajedno slavili sve državne i vjerske praznike.

 

Za vrijeme i nakon Olimpijade Sarajevo je postalo kultno mjesto. Ljudi su dolazili, obilazili grad, olimpijska borilišta i punih pluća odlazili. Mi smo ih sa radošću dočekivali, bili sretni što smo im imali šta pokazati.


U to vrijeme radio sam kao sudija Opštinskog sudu I u Sarajevu. Bilo je zaista dosta posla, čitalo se, pratila se stanovišta visih sudova, sramota je bila nešto ne znati. Znali smo i odmarati, za praznike su obično bila organizovana grupna putovanja širom zemlje, često i u inostranstvo.


Sjećam se da su jednom na proslavu  1. maja krenula u Budimpeštu četiri autobusa zaposlenog sudskog osoblja. Danas za tako nešto nema interesa, jedva bi sa Kantonalnog i Opštinskog suda koji se nalaze u istoj zgradi napunio jedan furgon.


Zemlja je tada bila u relativnom blagostanju, a Sarajevo centar u kojem su se organizovali pravosudni susreti, druženja, sastanci, seminari. Nerijetko su u posjete dolazile sudije, tužioci iz drugih gradova, iz Zagreba, Beograda, Ljubljane… U to vrijeme sam se intenzivno družio sa Mirom koji je, kao i ja, obavljao identičnu funkciju. Prilikom posjeta kolega sa drugih sudova i tužilastava Miro i ja smo najčešće imali ulogu domaćina, posebno u noćnim satima.


Znam da smo jednom sa kolegama iz Zagrebu, bili su tu neki Mika, Šarić, proveli gotovo cijelu noć u kafani Jekavac. Ta kafana je imala posebnu atmosferu, naručivalo se šta ti je volja, izraz je bio "daj nam svega", a pjevačice su imale običaj plesati na stolu između čaša. Gosti su obično bili zadivljeni i "noćnim životom" koji je grad pružao.

 

U tako zanimljivom društvenom uređenju moja statusna situacija nije bila najbolja. Razveden, olivam pustenac. Nije mi razvod posebno teško pao, brak je, kako to pravnici kažu, poodavno izgubio svrhu i smisao. Teško mi je palo što je dijete pripalo majci, što je sudskom odlukom bilo određeno da kćerku viđam određenim danima.


Moj prijatelj Miro je bio u sličnoj situaciji, imao je dijete, a njegova brakorazvodna parnica je bila u toku. Tako roviti odlučili smo se da prihvatimo poziv naših hrvatskih kolega, da prisustvujemo hrvatskim igrama pravosuđa koje su se održavale u Rovinju.

 
Rovinj je prilično daleko od Sarajeva, ima tu dosta puta. Uredno smo popakovali kofere i krenuli autom na zakazano druženje u ranim jutarnjim časovima. Usput smo obišli neke poznanike u Vitezu, Travniku, Jajcu. Vrijeme se otelo, a put odužio. Nije tad bilo mobilnih telefona, kolege, prijatelji koji su nas na kapiji kampa čekali nisu znali dokle smo dobacili. U Rovinj dođosmo oko ponoći, nasi domaćini nas prihvatiše kao najrođenije i uz mezu i pice dobrodošlice otpratiše do kamp kućice u kojoj smo bili smješteni.

 

Na igrama je bilo zanimljivo. Upoznaj ovoga, onoga, smij se salama, budalastima, pojedi nešto, popij. Vrijeme gotovo proleti. Miro me zamoli da jedan dan odemo u Umag koji je od Rovinja udaljen nekih 60-tak kilometara. U Umagu je kao doktorica radila njegova bivša ljubav, djevojka koju je jako volio. Narod kaže: "Daleko od očiju, daleko od srca". Miro objasni da je upravo udaljenost i bila razlog prestanka ljubavi. Pristadoh bez pogovora.


Nakon što se solidno dotjerao, utegao, namazao kremama i parfemima, krenusmo za Umag jednog jutra nakon doručka. Bio je predivan septembarski dan, uživao sam u vožnji slušajući zvuk cvrčaka, posmatrajući morsku obalu koja se stapala sa šumom borova.


Dođosmo u Umag, parkirasmo auto pored zdravstvene ustanove u kojoj je radila Mirina bivša djevojka. Rekoh Miri da ću ga čekati u kafiću koji se nalazio veoma blizu, na samoj plaži, da ne žuri, da ostane sa bivšom ljubavi koliko želi. Krenuh prema plazu laganim korakom, kupih novine na jednom kiosku, od jačine sunca nisam mogao gledati, žmirim, udišem duboko. Ima li šta ljepše od Jadranskog mora?


Dođoh do kafića, sjedoh. Nisam uspio ni da okrenem prvu stranicu novina. kad eto i Mire. Pitam ga šta se desilo, kako tako brzo dođe? Reče da je vidio bivšu djevojku, da izgleda fantastično, da je upoznao i njenog budućeg muža sa kojim zajedno radi i da u takvoj situaciji nije bilo prilike da nasamo porazgovaraju. Dodade još da je nju trebao oženiti, a ne onu sarajevsku hantalifu i da mu je svaki korak u životu bio pogrešan.


Sjede pored mene i poče da plače. Nisam ostao ravnodušan na njegovu priču, stislo mi se, sjetih se svog razvoda, djeteta, osobe kojoj je kćerka povjerena na čuvanje i vaspitanje. Počeh i ja da plačem. Zbog njega ili zbog sebe? Ko će to znati?


Dođe konobar, pita nas sta želimo popiti. Ne možemo mi od suza piće naručit'.

 
Negdje pročitah da je tuga emocija, a depresija bolest. Šta je meni? Zbog čega po uzoru na događaj u Umagu često plačem? Nemam razloga, ne živim loše, život je poprimio neke normalne tokove, djeca su odrasla, krenula svojim putem. Čemu suze?


Pritišće li me suženje prostora, nedostatak zraka, torovi, granice? Ili saznanje da više nisu moja ostrva na Jadranu, Triglav, Lovćen, Dunav, Ohridsko jezero…. Ko ne bi zaplakao?

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 23

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još