PRIČA IZ NAŠEG KOMŠILUKA

Šta da je to bilo vaše dijete: Pucao je u roditelje dječaka jer mu je seksualno zlostavljao sina. Dobio je godinu zatvora...

Nedjeljni magazin14.05.19, 20:44h

Šta da je to bilo vaše dijete: Pucao je u roditelje dječaka jer mu je seksualno zlostavljao sina. Dobio je godinu zatvora...
Iako je priča u medije dospjela prvo kao vijest o ludaku koji je zbog male svađe pucao na roditelje starijeg dječaka, sve što je kasnije Beograđanin Zoran Grujić ispričao učinilo je da javnost promijeni mišljenje i jednoglasno stane na njegovu stranu

 

 

Izvor: Nedeljnik.rs


Naizgled bezbrižna scena sa jednog novobeogradskog igrališta, na kojem se dječaci igraju, ubrzo se pretvorila u strašno zapomaganje koje je ozdvanjalo među zgradama. Šestogodišnji dječak, satjeran u žbunje, bio je “kažnjavan” jer nije dobro dobacivao, batrgajući se iz sve snage da se oslobodi stiska pet godina starijeg “drugara”. To “kažnjavanje” nanijelo mu povrede koje se dobijaju u seksualnom zlostavljanju. 


Oslobođen zahvaljujući komšinici, otrčao je kod roditelja, a strah na njegovom licu, izbezumljenost i nepovezana priča kojom je pokušao da objasni šta se dogodilo, i prije svega krv na njegovim gaćicama, izbezumili su njegovog oca, Zorana Grujića, koji je otrčao da potraži malog zlostavljača, a onda i njegove roditelje. Šta li mu je prolazilo kroz glavu? Može li čjovek ostati hladan u tim trenucima?


Iako je ova priča u medije dospjela prvo kao vijest o ludaku koji je zbog male svađe pucao na roditelje starijeg dječaka, sve što je kasnije Zoran Grujić ispričao medijima učinilo je da javnost promijeni mišljenje i jednoglasno stane na njegovu stranu. Pokušavajući da porazgovara sa roditeljima dječaka koji je zlostavljao njegovog sina, samo je nailazio na zid, pa čak i podsmjehe drugog roditelja. U ispovijesti medijima rekao je da je “progutao sve što je saznao” da se dogodilo na igralištu, “i pokušao da sve riješi na ljudski način”. 


Da li bi većina roditelja, tj. očeva tako reagovala? Zatvorite oči i ponovite scene sa igrališta, do detalja, sve sa urlicima i kricima, sa krvlju na gaćicama, sa time da je dječak imao šest godina, ali ovoga puta zamislite da je – vaše dijete? Šta biste uradili u afektu?

 
“Samo sam želio da zaštitim svoje šestogodišnje dijete i svoju porodicu”, rekao je tada Grujić. “Pogriješio sam što sam reagovao kako jesam, ali volio bih da vidim kako bi drugi roditelji reagovali da su bili u mojoj situaciji.”


Psihoterapeut dr Zoran Milivojević objašnjava da su u našoj kulturi djeca najviša vrijednost roditeljima, tako da je ugrožavanje djeteta izvor najsnažnijih emocija, afekata. 


“Zato je situacija u kojoj je malo dijete zlostavljano, pa još seksualno, ona situacija u kojoj bi većini očeva u našoj kulturi ‘pao mrak na oči’ tako da bi postupili na sličan način. U tom smislu reakcija oca ugroženog djeteta je u našoj kulturi statistički normalna, iako je po svojoj suštini pogrešna. To potvrđuje veliki broj komentara čitalaca i na socijalnim mrežama koji opravdavaju tog oca i naglašavaju da bi oni postupili još drastičnije.”


Milivojević dodaje da je otac pokazao izvjestan stepen samokontrole. “Bila bi velika greška da je otac potražio dijete koje je počinilo zlostavljanje da bi mu lično ‘pokazao’. U tom slučaju bi se to nužno pretvorilo u konflikt između roditelja, jer je u konfliktu odraslog i djeteta, ono po definiciji žrtva. Umjesto toga, polazeći od toga da je dijete neodgovorno, otac je potražio njegove roditelje kako bi raspravio situaciju.”


Sam Grujić rekao je da ga je posebno iritiralo ponašanje oca tog drugog dječaka, i da je čuo sasvim drugačije od onoga što bi ga umirilo. Tako smo mogli da čitamo da je drugi roditelj rekao nešto otprilike “šta sad, djeca se malo igrala”, da će “svi završiti u novinama, pa će mu dijete biti obilježeno”, “šta ima veze da li je dječak ili djevojčica”, pa i to da je, čak, Grujiću nuđeno hiljadu dinara da sve zaborave, i varijacije na tu temu. 


Ono što roditelji u ovakvim situacijama očekuju jeste da drugi roditelji razumiju situaciju, prepoznaju važnost i patnju oštećene strane, izraze saosjećanje, da jasno ponašanje svog djeteta označe kao pogrešno, da se izvine u njegovo ime i da svoje dijete kazne. Time ono što se desilo ne bi bilo izbrisano, ali bi oštećeni otac dobio neku vrstu pravednog zadovoljenja, dodaje naš sagovornik. 


“U principu, priznanje greške, prihvatanje odgovornosti i izražavanje krivice, smanjuju agresivnost druge strane. Na taj način se pokazuje oštećenoj strani da se prepoznaju njena osjećanja kao važna, da se dijele moralne vrijednosti i pogled na situaciju.”


Kako umjesto toga, prema izjavi oštećenog oca, otac počinioca nije prihvatio odgovornost, već je relativizovao događaj i umanjivao njegov značaj, u pogrešnoj namjeri da odbrani svog sina ili sebe kao roditelja i vaspitača, takva “odbrana” je samo povećala agresivnost oštećenog oca što je dovelo do njegove “tačke pucanja”, navodi dr Milivojević. 


“Time što je pucao u roditelje djeteta počinioca, oštećeni otac je pokazao da njih smatra krivim za postupak njihovog djeteta. On je time napravio veliku grešku i obrt u situaciji, tako da je on postao agresor i nasilnik, a ne roditelj koji štiti svoje dijete.”


Reakcija roditelja čije dijete je bilo nasilno izuzetno je važna i može da pokaže odnose u toj porodici, obrazac ponašanja i vaspitanja, i da oblikuje i kasnije reakcije samog djeteta. 


Dr Milivojević kaže da mnogi roditelji pogrešno shvataju “bezuslovnu ljubav” jer ne razlikuju dijete od djetetovih postupaka i smatraju da ako vole svoje dijete, da moraju da opravdavaju svaki njegov postupak. Oni pogrešno vjeruju da su ako osude postupak, odbacili dijete, kaže on. 


“I tako dobijemo tu situaciju koja je česta i u školama, da kada roditelju ukažu da se dijete neprimjereno ponaša, da roditelj to doživi kao napad na dijete, a zatim i kao napad na sebe. I zato kreće u opravdavanje onoga što je teško opravdati, negira problem ili ga umanjuje, prebacuje odgovornost na nekog drugog, na situaciju i slično. Time se djetetu šalje loša poruka da je sve u redu što uradi, tako da ono ne mijenja svoje problematično ponašanje.”


U cijeli slučaj se uključila i Uprava kriminalističke policije, odjeljenja za maloljetnike jer dejčak koji je zlostavljao drugog nije procesuiran, jer ima manje od 14 godina.


Dijete koje ima povrede od zlostavljanja nije malo da ne bi upamtilo ili znalo da se događalo nešto loše. Psihoterapeut Zoran Milivojević kaže da je povrijeđeno diete sa povjerenjem ušlo u igru sa drugim skoro duplo starijim djetetom, a zatim je bilo zlostavljano i povrijeđeno. Ono sada može razviti strah prema djeci, što se može odraziti na njegove socijalne kontakte. 


“Ono može zaključiti da je ono krivo za to što se desilo jer nije na vrijeme prekinulo tu ‘igru’, tako da može izgubiti povjerenje u sebe i svoje zaključivanje.”


Milivojević, međutim, dodaje da su oba djeteta žrtve, i da će se prvi sigurno osjećati krivim što je zbog njegovog postupka neko pucao u njegove roditelje.

 

Ovaj tekst objavljen je u okviru projekta “Stop vršnjačkom nasilju: Nijedno dete više ne sme da strada”. Projekat je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodijelio sredstva.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još