I HLJEB I RUŽA

8. mart u blatu cvijeća i tradicije: Dajte mi pet karanfila, po jedan za svaku nastavnicu... Dajte i taj parfem, moram i mami nešto kupiti!

ŽENA iN08.03.19, 11:24h

8. mart u blatu cvijeća i tradicije: Dajte mi pet karanfila, po jedan za svaku nastavnicu... Dajte i taj parfem, moram i mami nešto kupiti!
Ti mirisni kozmetički proizvodi za uljepšavanje ne samo da neće neutralizirati smrad neravnopravnosti, nego će još jednom da zamagle i revolucionarnu borbu koju su izvojevale žene krajem 19. i početkom 20. vijeka, sa kojom je počeo feminizam

 

 

Izvor: Deutsche Welle
Piše: Aida Sofić Salihbegović


U njemačkoj saveznoj pokrajini Berlin ove godine će se 8. mart prvi put u istoriji obilježiti kao zvanični državni praznik. Neće raditi ni muškarci, ni žene. Svi će slaviti Međunarodni dan žena. To nije slučaj u bivšim državama Jugoslavije, uprkos neukusnim pokušajima kao što je nedavni prijedlog premijera Kantona Sarajevo Edina Forte da žene uposlenice u javnom sektoru u petak ostanu kući.


Taj praznik tako nastavlja tradicionalno da se obilježava kupovinom cvijeća, nakita i parfema majkama, učiteljicama i suprugama. Ali ti mirisni kozmetički proizvodi za uljepšavanje ne samo da neće neutralizirati smrad neravnopravnosti, nego će još jednom da zamagle i revolucionarnu borbu koju su izvojevale žene krajem 19. i početkom 20. vijeka, sa kojom je počeo feminizam. Jer 8. mart, koji je zahtijevao bolja radnička prava i pravo glasa za žene, odavno je već postao kapitalistički praznik čija svrha je zaboravljena.


/„Dajte mi pet karanfila. Po jedan za svaku nastavnicu i još onaj tamo mali buket. Za razrednicu."/


Međunarodni dan žena je istorijski gledano nastao upravo kao borba protiv kapitalizma koji je ugnjetavao ženu. Osmog marta 1857. su radnice u tekstilnoj industriji u New Yorku protestovale protiv niskih plata i nehumanih uslova rada. Njihov bunt je tada brzo ugušen, ali prvi korak je ipak nepovratno napravljen. Socijalistička partija SAD-a 1909. godine predlaže da se ustanovi Dan žena, a nakon toga 1910. Clara Zetkin, članica Njemačke socijalističke partije na prvoj Međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu predlaže i formalno ustanovljenje Međunarodnog dana žena.


Zahtjevi te prve Međunarodne ženske konferencije u organizaciji Socijalističke internacionale su bili sljedeći: bolja radna prava, pravo glasa i uključenost žena u javni život. I da, mnogi zahtjevi su se polako počeli ispunjavati. U Danskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama...


/„Ma dajte mi i taj parfem tu. Moram i mami nešto kupiti."/


A gdje su tu bile BiH, Srbija, Hrvatska, Makedonija i ostale države bivše Jugoslavije? Nisu puno zaostajale. U Srbiji su na primjer socijaldemokratkinje 8. mart obilježile još 1911. godine, a za vrijeme SFRJ on je bio i ostao nezvanični praznik u svih šest republika. Pravo glasa Jugoslovenke su dobile 1945. godine, a kada govorimo o pravima i ravnopravnosti žena i muškaraca ne smije se zaboraviti važnost Antifašističkog fronta žena (AFŽ) oformljenog 1942. u Bosanskom Petrovcu. AFŽ je bila krucijalna ženska organizacija u Jugoslaviji, koja je omogućila da žene po prvi prvi put na ovim prostorima dobiju aktivnu političku i javnu ulogu u društvu.


U Jugoslaviji su donesene brojne ključne odluke za emancipaciju žena: jednaka prava muškaraca i žena u braku, pravo na razvod, pravo na abortus do 10. nedjelje starosti ploda, obavezno pohađanje osnovne škole... Jedna od inicijativa AFŽ-a je bila i skidanje zara i feredže i otkrivanje muslimanske žene.


Nažalost, disolucija AFŽ-a je uslijedila već 1953. godine na veliko razočarenje njenih članica.


U narednim godinama u Jugoslaviji uspostavlja se „cvjećarska tradicija“ kada se majkama i učiteljicama za Osmi mart počelo kupovati cvijeće i pisati čestitke. Žene idu na osmomartovske zabave i polako pada u zaborav da je 8. mart feministički praznik koji obilježava društveni i politički uspjeh žena, nego se žena uglavnom na taj dan "slavi" kao majka, supruga, odgajateljica.


Bivša Jugoslavija, koliko god je uključivala ženu u politički i javni život, ona je nije nikada uspjela u potpunosti izbaviti iz te njene tradicionalne, patrijarhalne uloge.


/„Ćao mama! Evo me stigla sam kući. Sretan ti Osmi mart! Evo izvoli."/


Cvijeće i parfemi sami po sebi nisu ništa loše. Ali, oni neće popraviti stanje žena u društvu. Neće ženi dati hrabrost da ostavi muža koji je tuče, neće joj dati porodiljsku nadoknadu, niti posao. Ta čestitka joj neće dati ni prijeko potrebnu solidarnost drugih žena. Ni muškaraca. Isto tako joj ni najmanje neće pomoći da se otrgne od pasivnog šablona u koji se stavlja otkako je rođena. Vladavinu prava koje nedostaje u svim državama nakon raspada SFRJ joj isto neće donijeti.


To su znale i Clara Zetkin i njena drugarica Rosa Luxemburg kada su početkom 20. vijeka rušile barijere odijela i kravata u visokim intelektualnim, naučnim i političkim krugovima Evrope. Isto je znala i Vahida Maglajlić, članica Antifašistiškog fronta žena. Ali zahvaljujući vladajućim strukturama ta njihova borba na Balkanu je zaboravljena, a feminizam završio na lošem glasu.


/„Mama, a kada ću ja dobiti cvijeće za Osmi mart?"; „Kada postaneš žena. Kad se udaš, rodiš dijete...."/


U atmosferi u kojoj se feminizam nažalost posmatra kao pošast i nešto vulgarno što odvraća pažnju od bitnih i bitnijih problema u društvu danas se slavi 8. mart. Jer, zašto reći pilotkinja, kada već imamo riječ muškog roda za to. Ili poslanica, kada su u parlamentu većina poslanici. Zar je to bitno? Zašto imati kvotu žena u parlamentu, kada su muškarci već stotinama godina u politici i to mogu obavljati vrlo dobro. Istorija pokazala. A i te feministkinje...one su sve lezbejke i mrze muškarce. To ništa nije bitno.

 

Bitno je. Jer treba rušiti gore navedene stereotipe. Trebamo pravedno društvo. Trebamo ženu koja će biti dio vladajućih struktura. Trebamo više obrazovanih žena. Žena koje se ne boje reći šta misle. Aktivnih žena. Pa tako i imenicu ženskog roda. Trebamo više žena koje jedna drugu podržavaju. Trebamo jednakost bez kozmetičkih proizvoda i aditiva. Jednakost bez filtera. A više od svega trebamo državu koja će žene podržavati. I novi AFŽ.


/„A šta ako se nikad ne udam i ne rodim dijete?"; „Ma hoćeš. Što ne bi? Pa to tako radi svaka žena."/


Bitno je, jer žena nije samo majka i supruga. Žena je i pilotkinja i naučnica i političarka. Žena je i prijateljica i programerka. Žena je sve ono što želi da bude. A ne ono što joj kažu da treba da bude ili se od nje očekuje.


I bitno je, jer treba se koristiti svaki mogući instrument koji će skrenuti pažnju na važnost ravnopravnosti i ove teme spustiti na pladanj javne diskusije, a patrijarhat držati u okovima i tamo gdje mu je mjesto – u prošlosti.


Jer, ako Osmi mart neće, šta i kada hoće?


A muškarci? Njih u svemu tome ne treba mrziti niti kriviti za neravnopravnost. Baš kao što je to Virginija Woolf u svojoj knjizi "Sopstvena soba" još 1927. napisala: „I need not hate any men; he cannot hurt me. I need not flatter any men; he has nothing to give me". ["Ne trebam mrziti ni jednog muškarca; on me ne može povrijediti. Ne trebam laskati ni jednom muškarcu; on mi nema šta dati."]


Sretan svima Osmi mart!


* "I hljeba i ruža" ("The woman worker needs bread, but she needs roses too") je parola protesta žena radnica tekstilne industrije 1911. i 1912. godine u New Yorku. Njena autorka je Rose Schneiderman, socijalistkinja i jedna od najbitnijih žena voditeljica sindikata.

 

(DW/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!