DR. OMER ĆEMALOVIĆ POJAŠNJAVA 'RUPE' U SISTEMU

Gdje je glavni propust: Samo jedan vještak odlučuje... Kako se danas u BiH vrši procjena duševnog stanja ubice?!

Hronika20.02.19, 11:19h

Gdje je glavni propust: Samo jedan vještak odlučuje... Kako se danas u BiH vrši procjena duševnog stanja ubice?!
DEPO Portal pokušao je u razgovoru sa dr. Omerom Ćemalovićem, vještakom neuropsihijatrijske struke, odgovoriti na pitanja gdje nastaje glavni problem u procjenjivanju duševnog stanja počinioca krivičnog djela i zašto se sadašnja praksa u BiH pothitno mora mijenjati

 

Strah koji je Edin Gačić, četverostruki ubica u svom sumanutom pohodu, danima izazivao u cijeloj BiH, polako se zaboravlja, ali ne i problem koji je ovaj slučaj tako jasno izvukao na površinu. A on se tiče postojećih krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini i svih manjkavosti koje iz njih proizilaze u praksi, te bi se, slijedeći mišljenja stručnjaka, slučaj gačić vrlo lako mogao ponoviti u drugom obliku, no ne manje opasnom.

 

DEPO Portal pokušao je u razgovoru sa dr. Omerom Ćemalovićem, vještakom neuropsihijatrijske struke, odgovoriti na pitanja gdje nastaje glavni problem u procjenjivanju duševnog stanja počinioca krivičnog djela i zašto se sadašnja praksa u BiH pothitno mora mijenjati.     

 

Razgovarale: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ i Dina GANIBEGOVIĆ

 

Gospodine Ćemaloviću, slučaj Edina Gačića p(r)otresao je  cijelu BiH i neminovno pokrenuo pitanje postojećih bh. krivičnih zakona  (FBiH, RS i Brčko Distrikta). U javnosti su se pojavila različita mišljenja - od onih koji tvrde da nadležni nisu adekvatno primjenjivali  krivični zakon u ovom slučaju, do onih koji smatraju da trenutno krivično zakonodavstvo u BiH ima određene manjkavosti koje su u slučaju Gačić na najgori način došle do izražaja. Šta je od svega toga tačno, a šta ne?


Smatram da  ima problema i u slućaju primjene postojećih zakonskih rješenja, kao i da postoje manjkavosti aktuelnog KZ i ZKP /krivični zakon i zakon o  krivičnom postupku/... Naime, u slučaju Gačić Edina, prema informacijama kojima ja raspolažem, a one su iz sadržaja koji su se mogli naći u medijima o ovom slučaju, tim vještaka koji je obavio psihijatrijsko vještačenje istog je konstatovalo da se radi o šizoidno-paranoidnoj strukturi ličnosti, kao i da se radi o vrlo opasnoj osobi. U ovim okolnostima, za dvostruko smišljeno ubistvo, a koje ima elemente i ubistva iz zadovoljstva, strasti, i uz prisuistvo ritualnih komponenti, određena ja kazna zatvora koja nije bila maksimalnog trajanja za to krivično djelo. I, koliko sam shvatio, korištene je i pogodnost da se isti pusti na uvjetnu slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne.


U ovom slučaju se ne radi o osobi koja je duševni bolesnik i koja je krivično djelo počinila pod odlučujućim utjecajem, impulsom koji ima ishodište iz bolesnih doživljavanja. Zbog toga u ovom slučaju to nije bilo rješenje, a i nije se moglo na osnovu struke i pozitivnih zakonskih rješenja djelovati na način da se isti smjesti na forenzički psihijatrijski odjel,bolnicu. Također, nema uslova da se prisilno hospitalizira na psihijatrijskom odjelu nakon izlaska iz zatvora, niti ga se može prisiliti nekim zakonskim rješenjem na kontinuirani tretman kod posihijatra.


Znači li to, drugim riječima, da kazna koja je određena Edinu Gačiću od samog početka nije bila adekvatna, odnosno da je čitav "tretman" prema njemu kao počiniocu ubist(a)va bio poglešan?


Prvo, sasvim je jasno da ubistva nisu počinjenja zbog duševne bolesi već impuls za činjenje tog djela, opet kažem prema informacijama sa kojim ja raspolažem, ima ishodište iz njegove patološke strukture ličnosti. Karakteristike ličnosti su kao takve nepromjenjive i jedinstvene za tu ličnost. Poremećaj ličnosti se ne može liječiti u klasičnom smislu riječi i zbog toga dugotrajniji boravak na forenzičkom psihijatrijskom odjelu nije rješenje, odnosno nema stručnog opravdanja da se takva osoba drži dugo u  tom okruženju, statusu.


Pa šta je onda rješenje u ovajvim slučajevima?


Mislim da je jedino rješenje, a što je sudska praksa u zapadnim zemljama, da se izriču visoke vremenske kazne.


Govoreći o novim krivičnim zakonima koji su usvojeni na svim nivoima u BiH početkom 2000-ih godina, predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija navodi da je "krivično-pravna sankcija (mjera bezbjednosti) izbačena iz svih krivičnih zakona, a umjesto nje je uvedena mjera bezbjednosti “obavezno psihijatrijsko liječenje” koja se, kako kaže, samo slično zove ali je po svojoj prirodi puno drugačija... Možete li pojasniti šta tačno znači ova mjera i kako se primjenjuje?


Slažem se samo dijelom sa konstatcijom gosp. Tegeltije. Naime, sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći  počiniocima krivičnog djela koji su djelo počinili u stanju neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti“. Da biste počiniocu krivičnog djela koje je isti počinio u stanju neuračuunljivosti mogli izreći sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja, isti mora biti procesno sposoban u toku glavne rasprave, a što se u najvećem broju slučajeva može postići adekvatnim terapijskim tretmanom.
Ukoliko je procesno nesposobna osoba, onda imamo problem jer se prema važećim odredbama takav počinilac upućuje u nadležost centra za socijaloni rad odnosno u tim slučajevima sud traži da se vrši provjera njegovog duševnog stanja, najčešće svakih šest-osam mjeseci, osim u slučaju kada se vještak izjasni da se radi o trajnoj procesnoj sposobnosti.


Međutim i dalje ostaje problem...


Da...  U slučaju kada je osoba trajno procesno nesposobna, nemamo zakonske mehanizme da tu osobu protiv njene volje smjestimo u neku ustanovu, a prema njoj se moramo odnositi u skladu sa važećim odredbama Zakona o zaštitio osoba sa duševnim smetnjama. Ovo sve govori na nedostatak harmonizacije zakonskih rješenja  kao i mogućnosti da se na zakonski način navedeni problemi riješe.


Kako se ustvari vrši procjena duševnog stanja počinioca krivičnog djela?


Iskoristio bih priliku da ukažem na sadašnju praksu da se kod procjene duševnog stanja osobe koja je počinila krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kako u toku samog sudskog postupka tako i ukoliko se nalazi u odgovarajućoj instituciji u sklopu realizacije sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja, psihijatrijsko vještačenje provodi po pravilu od strane jednog vještaka. Međutim, ranije je praksa bila da to radi tim iskusnih vještaka psihijatara.


I ta oblast nije regulisana, jer se nerijetko psihijatrijska vještačenja vrše od strane osoba koja nemaju dovoljno iskustva iz te oblasti.


U medijima su gotovo nevjerovatno zvučale izjave radnika Centra za socijalni rad Banjaluka, koji su skoro svakodnevno imali sastanke sa Gačićem i na sve načine pokušavali da ga rehabilituju, te mu nudili i podršku u liječenju, ali je on to energično odbijao, tvrdeći da je "oduvijek bio zdrav, i fizički i mentalno". Kako je takva osoba uopšte imala pravo da sama donosi odluku o tome da li joj treba liječenje ili ne?


Mislim da sam na to pitanje odgovorio, ali ću se ponovo izjasniti... Naime, poremećaj ličnosti se u psihijatrijskog struci označava kao stanje „na pola puta do bolesti“ odnosno radi se o poremećaju strukture ličnosti. Ne postoji idelno strukturisana ličnost, svako od nas ima neke dijelove ličnosti koje, tako da kažem, „iskaču„ iz nečega što se označava normalnim. Ta odstupanja u strukturi ličnosti ne remete i ne determinišu naše funkcionisanje, odnos i djelovanje u zajednici, a što je slučaj kod patoloških struktura ličnosti. Gačić Edin je mogao, tj. imao mogućnost da odbije psihijatrijsko psihloški tretman, a on sam je smatrao da je „oduvjek bio zdrav, i fizički i mentalno“, jer nisu bili ispunjeni uslovi koje predvđa Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama da bi ga se moglo prisilno tretirati u psihijatrskoj ustanovi.


Da li onda slučaj Gačić neminovno nameće izmjene krivičnog zakonodavstva u BiH i u kom pravcu te izmjene trebaju ići kako se nešto slično ne bi ponovilo? Da li bi u krivične zakone trebalo vratiti mjeru iz starog zakona - da učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud može izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako utvrdi da je opasan za okolinu i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi?


Mišljenja sam da su ranije rješenja zakonodavca iz ove oblasti bila obuhvatnija i efikasnija. Iste je možda trebalo modelirati u skladu sa prihvaćenim konvencijama  koje se odnose na ovu oblast. Upravo je neshvatljivo da se osoba nakon provođenja sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja u ustanovi otpušta u nadležnost centara za socijalni rad koji nemaju mehanizme da se ta osoba privoli na daljnje liječenje i konrole duševnog stanja od strane iskusnog psaihijatra forenzičara te da o njegovim utiscima nema informaciju ili bilo kakvu obavezu sud koji je odredio mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja. To, praksa je pokazala, sasvim sigurno mora da bude u nadležnosti vanparničnog odjela suda koji provodi postupak prisilne hospitalizacije.

 
Posebno treba imati u vidu, s obzirom na činjenicu da osobe sa teškim duševnim smetnjama po pravilu samovoljno prekidaju terapijski tretman i kontrole psihijatra, da je vrlo često potrebno mjeru obaveznog liječenja u instituciji stacionarnog karaktera, koja je prestala, nastaviti u polikliničkim uslovima, za što sada nemate zakonske mogućnosti.


S obzirom na sve to o na postojeće krivično zakonodavstvo u BiH, kao i na njegove posljedice u slučaju duševno oboljelih počinioca krivičnih djela, možemo li pretpostaviti da još sličnih slučajeva poput Gačića slobodno hoda ulicama i koliki je, otprilike, taj broj?


Sasvim je sigurno da se slobodno kreće ne mali broj osoba koje su počinile krivična djela u stanju neuračunljivosti, a što je posljedica  činjenja djele pod odlučujućim utjecajem bolesnih doživljavanja (u sklopu neke od psihotičnih duševnih oboljenja), jer se te osobe, pošto se konstatuje da su procesno nesposobne, po sadašnjem zakonskom rješenju daju u nadležnost centra za socijalni rad.


Nije li to apsurdno?!

 
Ne samo da je komunikacija u tim slućajevima otežana između krivičnog odjela suda i centra za socijalni rad, već se nerijetko takve osobe ne podvrgnu liječenju jer tada prijem u psihijatrijsku ustanovu ovisi o procjeni psihijatra na prijemu te ustanove - da li da se isti zadrži na prisilnom liječenju, ukoliko uopće bude doveden u istu. Centri za socijalni rad nisu osposobljeni za taj vid angažmana prema duševno oboljelim osobama, i na kraju, nekada postoji i problem da npr. sam vještak dođe do te osobe kako bi utvrdio njegovo trenutno duševno stanje u smislu procesne sposobnosti, a što traži nadležni sudija.


Nema statističkih podataka koji bi ukazivali da osobe sa duševnim oboljenjima signifikantno češće čine krivična djela u odnosu na ostatak populacije. Mišljenja sam da je poseban problem teških abnormalnosti strukture ličnosti uz dodatnu deformaciju bolestima ovisnosti ili zloupotrebama psihoaktivnih supstanci.


koliko BiH uopšte ima kapaciteta i adekvatnih ustanova za smještaj i psihijatrijsko liječenje izvršioca krivičnih djela, osim Zavoda za forenziku Sokolac? I kako se to liječenje finansira, s obzirom da se stiče dojam da i po tom pitanju postoji problem?   


Zemlje u okruženju, da ne govorimo o zemljama iz EU, raspolažu sa značajnim kapacitetima za forenzičku psihijatriju. Mi u BiH imamo sada  na raspolaganju Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac, a od nedavno je za tu djelatnost registrirana i JU Psihijatrijska bolnica KS. Menadžment bolnice skupa sa Vladom KS trenutno je u postupku izgradnje jedne takve jedinice na lokalitetu Jagomir (pri kraju je projektna dokumentacija, i kako sam obavješten, osigurana su sredstva).


I to je dovoljno?


To bi trebalo da zadovolji potrebe BiH za ovim vidom zbrinjavanja osoba sa teškim duševnim smetnjama, počiniocima krivičnih djela.
No, posebno bih na kraju naglasio da je neophodno puno više voditi rečuna o nalazu i mišljenju psihijatra vještaka u svakom konkretnom slučaju. Ne znači da ako vještak ne predloži sigurnosnu mjeru liječenja u skladu sa čl. 74 ili 75 ZKP-a (koja precizno definiše uslove za izricanje iste), da se ne radi osobi koja zbog svojih mentalnih karakteristika nije opasna i da se u skladu s tim i odmjeravaju kazne, a što pozitivne zakonske odredbe i predviđaju.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!