Izvor: Oslobođenje

Nedavno je odjeknula priča o dječaku iz Sirije kojeg su kolege zlostavljale u školi. Ta vijest šokirala je ne samo Veliku Britaniju već i širi region. Međutim, činjenica je da su se slične situacije dešavale mnogoj djeci iz Bosne i Hercegovine koja su tokom rata pronašla utočište u različitim evropskim zemljama.

Jedno od te djece je Mirsad Solaković, rođen 1978. godine u Kozarcu, tek je završio sedmi razred Osnovne škole Bratstvo Trnopolje kada se zaratilo. Spletom okolnosti putem organizacije Human Appeal, iz koncentracionog logora Trnopolje sa užom porodicom odlazi u Englesku gdje nastavlja osnovnu školu.

No, priča nije tek tako jednostavna. Preko noći, taj dječak je morao sazreti i postati odrasla osoba. Tretiran je na način koji je i za odrasle težak i užasan. Mučen je pred ocem. Njegov učitelj ga je postavio na mjesto pogubljenja sa dvije ručne bombe. Tokom mučenja dječak nije ništa rekao. Čulo se samo jecanje majke. Nakon toga nastao je muk.

Prognan, izvučen iz svog korijena, porodice, sela i svega što je znao, sa samo trinaest godina taj dječak je došao na Ostrvo, u Birmingham. Umjesto igre, radosti sa novim prijateljima i škole, zbog posljedica posttraumatskog stresa izgradio je zid oko sebe. To je bio zid izolacije, tišine i noćnih mora. Državno zdravstvo, NHS, Mirsada je poslalo na kratkotrajno liječenje. No, ubrzo se pokazalo neuspješnim. Samo njegova majka je vjerovala u njega i njegov oporavak. Njegovo ponašanje pravdala je izgovorima da je stidan i da ne priča mnogo.

Traumatiziran i bez poznavanja engleskog jezika, dječak Mirsad je sa očima ispunjenim suzama i strahom bio savršena žrtva za nasilnike, naročite kolege nasilnike u školi. Ubrzo je škola postala njegova noćna mora i mjesto ponovne patnje i mučenja.

- Zvali su me ludo dijete koje nikada nije pričalo. Bio sam sam. Danju sam dobivao batine od djece, a noću imao noćne more. Moja komunikacija je zaista bila loša. Polako sam učio da napišem par riječi i da razvijam svoj rječnik. U roku od dvije godine, napisao sam 5 sveski punih novih riječi koje su se polako pretvorile u poeziju. Jedan od učitelja je primijetio kako se krijem i pokušao mi pristupiti. Odvodio bi me u školsku teretanu gdje bismo svakodnevno vježbali. Polako sam ostvarivao komunikaciju sa učiteljem, a kasnije i sa ostalima, rekao je Solaković.

Za Mirsada je trening u teretani postao način života i imao terapeutsko dejstvo. Uzori su mu postali Arnold Schwarzeneger i rođak Fikret Hodžić, višestruki svjetski prvak u bodybuildingu, koji je, nažalost, ubijen za vrijeme rata. I dalje nije mnogo pričao, ali je dizao sve teže tegove i već počeo formirati svoje mišiće. Djeca su primijetila promjenu na njemu. Jednog dana, učitelj mu je pristupio sa idejom da održi govor u školi o svojim ratnim iskustvima, kako bi mu to pomoglo protiv nasilnika. Pričajući svoju priču slabim engleskim jezikom, uspio je izmamiti suze prisutnih. Od tog dana sve se promijenilo. Dječak koji ništa nije pričao, odjednom je spoznao snagu izgovorene i napisane riječi.

- Jedan od nasilnika mi je prišao i rekao da sada ja njega mogu zlostavljati jer sam jači od njega. Odgovorio sam da nikada ne želim zlostavljati nekoga kao što su mene, da nikada neću držati ni oružje ni nož u ruci, ali ukoliko me neko napadne da ću se braniti. Taj dan je bio značajan za mene jer sam tada prepoznat kao osoba koja će se boriti protiv nasilja te kao savjetnik i pomoć zlostavljanim, rekao je Mirsad.

Vremenom sve je postajalo lakše za Mirsada. Učenje engleskog jezika, te druženje i upoznavanje sa različitim ljudima. Bodybuilding postaje sport u kojem uživa, ali i svakodnevna radna obaveza s obzirom na to da se mlad zaposlio u sportskom centru.

Uspješno upisuje srednju školu, smjer glume. Sa uspješnim rezultatima završava srednju školu i dobija mjesto na Coventry University, prestižnom fakultetu, smjer Theatre studies and professional practise. Prolazi sa ocjenama koje mu omogućavaju put prema Akademiji dramskih umjetnosti u Birminghamu, gdje specijalizira glumu i magistrira. Poslije Akademije dramskih umjetnosti vanredno pohađa kurs za predavanje glume.

Radio je kao nastavnik više od osam godina. Ostvario se i kao glumac u britanskim filmovima, dokumentarcima, bolivudskim filmovima i jednom holivudskom filmu. Svog uzora Arnolda Schwarzenegera je imao priliku upoznati i sa njim popričati u tri navrata.

Mnogi danas Mirsada poznaju kao dragog mladog Bosanca i kao vrijednog volontera bosanskohercegovačke zajednice u Velikoj Britaniji. Nedavno, na svečanom otvorenju Bosanske kuće u Birminghamu kojem je prisustvovao i lord Bourne of Aberystwyth, ministar za vjere u vladi premijerke Therese May, veliki interes prisutnih i medija izazvao je Solakovićev govor. Svojim iskrenim riječima i sa glumačkim darom uspio je emotivno dotaknuti publiku.

Ove godine je u suradnji sa izdavačkom kućom John Blake Publishing Ltd izdao svoju autobiografiju "The Boy Who Said Nothing" (Dječak koji ništa nije rekao).

"The Boy Who Said Nothing" autobiografija je u relativno kratkom vremenu postala tražena knjiga. Riječ je o inspirativnoj priči jednog dječaka koji je morao proći ne samo ratne grozote već i prilagođavanje iskušenjima u novoj sredini. Knjiga priča o posvećenim i simpatičnim učiteljima koji su dali sve od sebe da jedan dječak izraste u zdravog i posvećenog odraslog muškarca, o trudu i naporima dječaka da se obrazuje i postane primjer drugima.

Mirsad je u više navrata pozvan da svojim govorima inspiriše učenike po britanskim školama.

- Moj najveći san je da svoju autobiografsku knjigu pretvorim u film, rekao je Solaković.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)