Emir Kusturica o sjećanjima na Jugoslaviju

Slavio sam Dan republike s nekoliko drugova - jedan je Halid Bešlić, drugi je umro, treći je postao oportunista...

Front10.12.18, 12:35h

Slavio sam Dan republike s nekoliko drugova - jedan je Halid Bešlić, drugi je umro, treći je postao oportunista...
Namontiraju ti druga Tita i on vješto ispuni zadatke, i na kraju ostaje zabilježen kao uspješan vladar bez djela!? Jedino uspješno djelo su mu novonastale republike za koje smo se, najvećim dijelom, izborili mi, kaže Kusturica

 

Izvor: Blic

Razgovarao: Ranko Pivljanin

 

Kad ti sagovornik na intervju dođe helikopterom, normalno je i da iz tog visinskog panoptikuma počne i priča. Naširoko, pa gdje ode. Jedino što se može garantovati - da dosadno biti neće.

 

Takav je bio i ovaj razgovor sa Emirom Kusturicom na Mećavniku, napravljen na Dan republike, jubilej pretposljednje od svih počivših Jugoslavija. Logično je i da bude započet refrenom iz istoimene pjesme „Zabranjenog pušenja“: „Danas je dan, Dan republike i stara kaže, Dragane, šuti...“

 

- ...skrati jezik, mogu te čuti“. Dan republike! Nisam o tome razmišljao, ali sam jedan od onih koji su do kraja slavili taj dan. Sjećam se, jednom sam ga proslavio sa nekoliko drugova - jedan od njih je Halid Bešlić, drugi je umro, treći je postao oportunista. Te Jugoslavije su, kako bi Milorad Ekmečić rekao, propadale jer nisu formirane „ozdo“ nego „ozgo“. A sve što je napravljeno „ozgo“ nema garanciju. Primjer je i ova Evropska unija čijem raspadu upravo prisustvujemo. Kako se stvari razvijaju, može da opstane samo uz neki autoritaran ili totalitaran režim, jer ta nametnuta ideja slabo radi među narodima. Nismo mi znali, niti smo smjeli da mislimo do koje je mjere drug Tito bio probisvijet, a pritom funkcionalan probisvijet. Ovdje su često vladali funkcionalni probisvijeti. I to je izgleda taj usud da ti stranac bude u kući. Zato je Milošević za vrijeme svoje vladavine koja nije odgovarala mnogima bio ocrnjen. Imao je tu ideju Nikole Pašića, koja je koliko istorijska toliko i politička, da mu strani ambasadori ne vladaju zemljom. To je degolistička teza sa kojom je u praksi najdalje otišao Milorad Dodik. Dokle će, ne znam, neka ga dragi Bog čuva.

 

Pomenuste Miloševića?

 

- Miloševića su označavali kao najgoreg na svijetu, on to i jeste bio, ali Simensu i korporacijama koje nisu mogle da nam priđu, zato smo i bombardovani, jer nije dozvoljavao da mu se resursi arče. Uzimanje teritorija, širenje na svaki novi kvadrat tržišta. Zašto njima smeta Rusija? Pa zato što je to jedna trećina svjetskih zaliha. Kako oni mogu da ostvaruju ekstra profit i jačaju lokalne ekonomije ako nemaju ekspanziju. Taj ekspanzionizam je kod nas svoju teoretsku pretpostavku imao u onom „Drang nach osten“. Ono što se nas posebno tiče je porijeklo riječi Velika Srbija. I Veliku Srbiju su patentirali u Londonu. Ona je nastajala u raspravi o objedinjavanju ili rasparčavanju teritorija čiji je istorijski cilj uvijek bio da se presječe ruski uticaj na Balkanu. Mi smo 1876. objavili Turskoj rat i oslobodili Niš, Vranje, a Englezi su bili užasnuti. Samo ratnim dokazom mi smo mogli da steknemo neku vrstu autonomije, ali bez Rusa koji su došli na dva kilometra od Carigrada, to ne bi bilo moguće. I tada je počeo razgovor o tome kako je bolje pustiti - "poludivlje Slovene" da stvaraju sebi tu neku državu. Prvi svjetski rat nam je dao poziciju koju smo kasnije izgubili, jer smo ispali glupi i dozvolili da nam „ozgo“ diktiraju da idemo u zajedničku državu sa gubitnicima. U svakoj od jugoslovenskih garnitura, bilo kraljevskoj bilo republikanskoj, mi smo zamrznuli svoju državnost, a drugi su je na kraju ostvarivali.

 

Hoćete reći da Jugoslavije nisu bile originalne tvorevine?

 

- Naravno. Originalna tvorevina je bila Kneževina Srbija. Versajska tvorevina nije bio izraz i iskustvo koje je trebalo da rezultira istinskom zajedničkom državom nego je ona nametnuta. Ako su Hrvati i Slovenci ratovali na drugoj strani, a postali dio iste države sa pobjednicima, to je morao neko u nekom ofisu da isprogramira, da napravi percepciju budućnosti te tvorevine i da nam je nametne.

 

Nije jedina?

 

- Izučavajući istoriju Balkana čovjek lako dođe do zaključka da je ovdje bila kratkotrajna autentična politika. Bilo je pobuna, bilo je vođa koji su, mahom, ubijani. Balkan je jedno strelište na kome čim se neko pojavi, a pojavi se nekada iznutra, ali su ih češće dovodili na vlast, na kraju bude streljan. Što kaže vladika Nikolaj, mi smo jedan nestrpljiv narod koji iz nestrpljenja čini nevolje i zaboravlja svoje velikane, pa ih se kasnije sjeti. Ja bih dodao da je to narod - dijete koje nikako da odraste i zrene i kad god je na pragu te zrelosti nešto ga vrati unazad. Lijepo Ekmečić kaže za Karađorđa: u trenutku kada je trebalo da završi srpski ustanak, prvu srpsku revoluciju i kada je počeo da uvodi evropske norme, shvatio je da ne može da savlada srpski partikularizam i neposlušnost vojvoda. Ni on, onakav kolos i junak, nije mogao da uvede red u svoju sredinu. Dvjesta godina kasnije imaš isti problem. Taj partikularizam je vrlo teško savladati. Njega nije savladao ni Milošević, ni Tadić, ni Koštunica, kao što nije uspio ni Karađorđe, zbog čega je otišao u Rusiju i vratio se da pogine. Kod nas je raširena priča da ga je ubio kum, ali, po istorijskim dokazima koji postoje ali se kriju, adresu njegovog ubice treba tražiti u Londonu, gdje je kasnije skovana i sintagma o Velikoj Srbiji.

 

Ispada da je ovde jedini kontinuitet diskontinuitet?

 

- Tačno. I ako to ne shvatiš, nisi ništa shvatio u našoj istoriji. Namontiraju ti druga Tita i on vješto ispuni zadatke, i na kraju ostaje zabilježen kao uspješan vladar bez djela!? Jedino uspješno djelo su mu novonastale republike za koje smo se, najvećim dijelom, izborili mi! Pred kraj rata 1944. njega je iz drvarske pećine spasio od Nijemaca čovjek sa šajkačom i kokardom. U tom periodu se pojavilo još pedeset raznih vojski - bili su tu, između ostalih, i slovenački četnici i svi su mislili da mogu nešto da urade. A mogao je da uradi samo onaj koji je imao dobru vezu sa Vatikanom, odnosno sa Londonom. Postoji i podatak da je noć prije bombardovanja Beograda 1941. engleski otpravnik poslova došao kod američkog ambasadora u i rekao mu - sutra će biti bombardovan Beograd. Postavlja se pitanje zašto Englezi to nisu rekli predsjedniku vlade Simoviću, zašto nisu uputili makar znak upozorenja da ćemo biti bombardovani. Kao da neko kontinuirano zaustavlja naš razvoj. I Vučić tek kad skrene sa Titove staze, može izvesti Srbiju na pravi put. Vrijeme je naložilo da se drugu Titu konačno da otkaz. Ko to uradi, postaće heroj!

 

emir-kusturica-milorad-dodik

 

Kad god se nađemo, neki je belaj sa Miloradom Dodikom. Prošli put su ga češljali ljudi iz SIPA, sad mu prijete zbog zastave u kancelariji Predsjedništva BiH. Kako vam izgledaju njegovi prvi dani u Predsjedništvu BiH i šta on tamo može da uradi?

 

- Mislim da moj prijatelj treba da napravi jedan specijalni kišobran u bojama zastave Republike Srpske, sa tankim i savitljivim žicama, a platno da bude, kako su nekada govorili šnajderi, duple širine. I kada stigne na posao, on unese u Predsjedništvo sklopljeni kišobran, a kada uđe u zajedničku prostoriju sa kolegama, onda ga raširi, pa se on pretvori u zastavu neslućenih dimenzija. Kad krene na spavanje u Istočno Sarajevo ili u Banjaluku, pokupi kišobran, i bog te veselio. Tako njegove kolege, Bošnjak i polu-Hrvat građanske orijentacije, neće morati da bazaju po mračnim hodnicima Predsjedništva i sapliću se o barjak. Dakle, jedno filmsko rješenje. Evo ja ću mu takav kišobran pokloniti za Novu godinu.

 

Metaforički, Dodik vam je bio minus na festivalu u Veneciji, Putin je odmogao u Cannesu. Da li ste razmišljali o tome kako su vam politička prijateljstva, i to sa onima koji nisu po volji zapadnom svijetu, koštala na umjetničkom planu?

 

- Nisu. Čovjek ne živi od toga što je doveden na crveni tepih. Kada vam je neko odan prijatelj, to može biti samo plus. Znači, Dodik ne može da bude minus. Još kada znamo da je on naš posljednji političar koji ne dozvoljava da mu strane ambasade i trećerazredni činovnici kroje politiku. Utoliko je on svojim kolegama u Predsjedništvu čudo. Oni vide slobodu pod NATO-om, on je vidi u odnosu na prošlost i budućnost, a i vrapci na grani znaju, kako je govorio predsjednik Milošević, da smo slobodu osvajali i da nam je niko nije dao. Ni u tučama s otomanskim Turcima u 18. vijeku, ni s Austrijom u 20, ni sa Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Pokazalo se, međutim, da je to osvajanje slobode bilo manje za nas, ali više za druge, a naši najbolji sinovi u toj borbi nisu nagrađeni. Ilustracija za to je sudbina Živojina Mišića, velikog vojskovođe Prvog svjetskog rata koji je zbog rečenice: „Ne dam svoje vojnike da ginu za Hrvate i Slovence” otišao u prevremenu penziju. A dvije Jugoslavije su stvorene kao kompromis u kojima su se, najvećim dijelom, naši susjedi Hrvati i muslimani borili na neprijateljskoj strani. Bez tako stečene slobode koja mu je donesena na tanjiru ne bi danas Dodikov kolega Komšić mogao punih usta prvo da uzvikuje TITO, niti bi sada mogao da klikće NATO.

 

Ostatak razgovora s Emirom Kusturicom pročitajte na Blicu.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 51

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još