VIDEO/ Velika ispovijest poznatog tekstopisca

Marina Tucaković progovorila o smrti sina, o tome kako je znala da će dobiti rak, ali i iskreno o Lukasu, Karleuši, Ceci...

Lifestyle04.12.18, 17:26h

Marina Tucaković progovorila o smrti sina, o tome kako je znala da će dobiti rak, ali i iskreno o Lukasu, Karleuši, Ceci...
Uvijek se čovjek pita gdje je pogriješio. Odgovor je jedino to da sam ih ja voljela na način koji nije dobar. Ako je neko bio uz tu djecu, posebno uz Miloša u tim situacijama, onda sam to bila ja, priča Marina Tucaković

 

Marina Tucaković, poznati tekstopisac, pred kamerama je prvi put otkrila o borbi sa kancerom, liječenjem, kroz šta je sve prošla...

 

Marina je govorila i o najtužnijem danu u svom životu, kada je prije deset godina izgubila sina, zbog čega nije htjela da vidi nalaze obdukcije, da li je negdje pogriješila kao majka...

 

O KARIJERI

 

Moja karijera traje 40 i više godina. Ono što je prijavljeno u autorskoj agenciji SOKOJ stoji da je nešto preko 3.000 tekstova ali mislim da ih realno ima između 4 i po i 5 hiljada.

 

Nije mi napamet padalo da ću ja ovo raditi cijelog života. Počela sam sa nekim klincima iz kraja, radili smo akustičnu muziku. Onda sam počela da pišem za festivale. Kao hobi. Studirala sam ekonomiju, imala glupe klinačke snove da budem frizerka... Naravno ništa od toga. Ako nešto ne znam, ne znam da namjestim kosu i nikad nemam frizuru.

 

E sad i moje ime se pamti, naročito zbog prezimena. Tako je, kako je... I eto postala sam to što sam. Ko uđe na estradu, to je neka vrsta droge, teško je pobjeći od toga.

 

Ja mislim da sam tek počela da pišem super kada sam počela da pišem za Olivera Mandića, Zanu, Slađanu Milošević... Moji počeci su Oliver i Zana.

 

O SMRTI SINA

 

Neke stvari zaista treba izdržati. Ne postoji za majku ništa strašnije.

 

On je imao nekih problema sa narkoticima i baš kad se sredio, poslije jedno 4-5 godina on se samo jedno jutro nije probudio. Ja sam ga našla. Strašno...

 

Ušla sam u njegovu sobu i zatekla sam to što sam zatekla. Tada je Miloš imao 24 godine. Prvog decembra će biti deset godina od kako se to dogodilo.

 

Uvijek sam imala strah da će nešto da mu se dogodi. Ode vam dijete na eksurziju, pa se bojite kako će da stigne. Uvijek imate strah za osobe koje volite. Interesantno, ja tu noć... On je bio toliko veseo, toliko smo se smijali, nisam zaista mogla da imam loš predosjećaj. Koliko sam imala ranije iz strahova... I eto baš se dogodilo to čemu se tad sigurno nisam nadala. Nisam to očekivala.

 

Taj dan je trebalo da idem u žiri u jednu emisiju. To je bio trenutak ludila i trezvenosti. Samo sam napisala - Ja ne mogu da dođem u emisiju. Izvinite, meni je sin upravo umro. Imala sam toliko neke profesionalnosti i svjesnosti da javim da me ljudi ne čekaju.

 

O SUZAMA

 

Ne plačem... Ja sam očigledno te svoje suze potrošila ranije na sekiraciju u vezi sa djecom, mužem. Ja sam to otplakala mnogo prije nego što se to desilo. A možda bi mi bilo lakše da sam mogla da plačem. Ovako sve to nešto krijem u sebi, borim se protiv tih suza. Možda bi bilo bolje da ih pustim jednom...

 

Nisam željela da vidim rezultate obdukcije. Šta mi to znači. Da li je to bilo srce, da li je nešto uzeo... Kakve to veze ima. To mi nije bitno.

 

Ne interesuje me šta su mediji pisali. A to ako su pisali da sam loša majka... A šta to znači? Ja sam sa tom djecom bila 24 sata. Imali su sve, vodila sam računa ali eto društvo ih je povuklo. Uvijek se sve svali na roditelje. Uvijek sam im pokazivala svoju ljubav. Možda je moja ljubav bila loša. Možda, ne znam, da sam ih manje voljela... Da sam stegla srce, da nisam davala kad traže... Možda se to ne bi desilo.

 

Uvijek se čovjek pita gdje je pogriješio. Odgovor je jedino to da sam ih ja voljela na način koji nije dobar. Ako je neko bio uz tu djecu, posebno uz Miloša u tim situacijama, onda sam to bila ja.

 

Ja sam se poslije njegove smrti nisam radila nekoliko mjeseci. Imala sam podršku, muzika mi je bila u krvi i ja sam to morala... Prvi tekst koji sam napisala poslije te pauze bilo je za Daru Bubamaru "Mami, mami da me omami". I poslije sam nastavila sve kao što je bilo i do tad, što se posla tiče...

 

O BOLESTI

 

Karcinom dojke, krenula voda ka plućima... Pakao sam prošla. Ali jednostavno kad sam bila smještena na onkologiji polusvjesna nekako nikakav strah nisam osjećala. Bilo je ono - Biće šta će biti. Izgubila sam dijete, šta može gore da mi se desi. Jel tako?

 

Sad je bolje, hvala Bogu. Vidjećemo šta će biti.

 

Ja sam znala da će se to meni desiti. Mnogo sam se loše osjećala, mnogo sam se nervirala... Imala sam tu ranicu koju sam ignorisala... Ja sam znala da sam bolesna. Ali stvarno sam znala... Svjesno nisam otišla kod ljekara. Imala sam i privatnih problema i onda to čovjek zanemari. Ja sam sebi nekako bila na posljednjem mjestu.

 

U jednom mi je trenutku bilo veoma loše... Uradila sam analize. Prvo sam vidjela da mi je šećer 22. I to sam u međuvremenu zaradila... Onda sam vidjela da su tumor markeri povećani. I onda sam otišla tamo, i uklopila sam se. Živ se čovjek na sve navikne.

 

Moj muž i moj sin su oni bili najviše tu. Naravno i moji prijatelji. I Ceca i Jelena i Ana Nikolić i Boki su bili uz mene...

 

Ova bolest mi je dobro donijela da sam vratila vjeru u ljude. Dobrih ljudi ima i dalje. U mom slučaju su se ljudi pokazali... Ali ne zato što im ja trebam, jer ja sam mogla da umrem. Ali njihova podrška mi je mnogo značila.


Išla sam dva puta u Njemačku na tu imuno terapiju. I to je pomoglo. Pijem lijekove koje moram, sad u decembru imam neke još kontrole.

 

Đavo nikad ne spava i toga čovjek treba da bude svjestan. I to kao samo budi sve vrijeme pozitivan, ja mislim da čovjek treba da bude realan.

 

Malo sam se ulijenila, prija mi da ne radim... Ali evo počela sam i sa poslom. Uradila sam jednu pjesmu za Acu Lukasa, počela malo za Milicu Pavlović, pa za Anu Nikolić.

 

OMILJENE PJESME

 

Omiljene su mi "Kukavica", "Idi dok si mlad", "Podseti me šta to beše ljubav"... Volim "Dođavole sve", "Flojd, Flojd", "Insomnija"...

 

O PJEVAČIMA

 

Najlakše mi je da radim za Acu Lukasa. On ništa ne zakera i ne zamjera. On zna da ću ja za njega da uradim dobro, da me vuče jer je dileja... A ja volim dileje, ne volim obične ljude. I on samo uzme tekst.

 

Moj muž i Aca se stalno sude. Bila je to neka loša kombinacija sa mojim mužem i sa njim. Ali i dan danas se oni vole.

 

Najteže mi je bilo da radim za one koji mnogo zanovjetaju. U posljednje vreme mi Jelena Karleuša dušu vadi oko tih tekstova. Ali opet i ona je nekako ubijeđena da ja njoj želim dobro. I nađemo se na kraju.

 

Haris Džinović je veoma zahtjevan kad se radi, uvijek hoće nešto da mijenja.

 

Sve manje sam tolerantna, prije svega zato što mislim da znam bolje od njih. A znate kakvi su pjevači... Misle da su najpametniji, možda su u pravu ali mislim da znam više od njih. Meni se sviđaju i drugi koji rade ovaj posao, nisam sujetna, ne mislim da sam najbolja.

 

ŠOPING KAO STRAST

 

Ja volim šoping. Snađem se... Kad ne mogu pješke, ja u kolica pa me vodaju po radnjama. Pa šta...

 

 

 

(Kurir.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!