JASMIN DURAKOVIĆ/ POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2018)

Za sve su 'krivi' Ivo Andrić, SDA demokratija i šešir Muhameda Filipovića Tunje

Nedjeljni magazin23.11.18, 10:13h

Za sve su 'krivi' Ivo Andrić, SDA demokratija  i šešir Muhameda Filipovića Tunje
U novom nastavaku svoje političko-medijske hronike naš suradnik se bavi životom i djelom akademika Muhameda Filipovića u burnim političkim događajima uoči rata, te njegovom ulogom u širem historijskom kontekstu javnog života u BiH
 
Prethodne nastavke možete čitati ovdje.
 
 
Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
 
Bio je juni '90-te. Po prvi put nakon više od pedeset godina muslimani u BiH mogli su javno obilježiti svoje vjersko svetište Ajvatovicu kod Prusca. Na teren je stigla filmska ekipa iz Sarajeva; snimali smo za tadašnji „Bosna film“, u režiji Bakira Tanovića, dokumentarni film o svetištu čije su obilježavanje zabranile komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Radio sam kao asistent u ekipi i istovremeno pisao reportažu za „Valter“. A želio sam svakako tu da budem, jer su i moji preci decenijama na konjima i sa zelenim bajracima dolazili do Prusca i ispod Ajvaz dedine stijene učili molitvu za kišu.
 
Tu sam po prvi put pravo druženje imao sa Muhamed Filipovićem Tunjom. Sretali smo se i ranije, ali uvijek kratko i u nekom šarolikom društvu. Odmah je sa jedne od zidina drevnog grada Prusca pokazao u pravcu Bugojna i sve mi ispričao o lozi mojih Durakovića.  Red priče o familiji, red o Ajvaz dedi i filozofu i dervišu Hasanu Kjafiji Pruščaku, red o aktuelnoj politici.
 
Isti dan su ga neki vjerski fanatici i primitivci gađali kamenom dok se spuštao između stijena kroz koje je nekad davno Ajvaz dedo postavio drvene čuskije i doveo u Prusac vodu. Bio je to početak sukoba i rađanja animoziteta između profestora Filipovića i tek rađajuće SDA, dok je glavni razlog zašto su ti primitivci gađali uglednog akademika bio njegov šešir na glavi.  
 
A taj šešir je smetao i mnogima prije dolaska SDA demokratije.  Malo je koja ličnost obilježila intelektualni i javni život ove zemlje u posljednjih 60-tak godina, kao što je to bio slučaj sa Filipovićem. Svojim aristokratskim stavom i držanjem, lucidnom retorikom i nepredvidljivošću javnih poteza, uvijek je bio u žarištu polemičkih borbi svih profila, bez obzira da li su one bile ideološke, političke, intelektualne ili čak potpuno privatne. I uvijek je tu bio šešir koji je živcirao njegove brojne protivnike. 
 
Profestor je pratio moje javno djelovanje u medijima, pa mi je je tada dao dva dobronamjerna savjeta, kojih se držim već punih 30 godina:
 
- Prvo, ako u Bosni ne budeš cijenio sam sebe, neće te niko drugi cijeniti. Drugo, samo budala ne mijenja svoje mišljenje.
 
Bosnom su se već širile antikomunističke i nacionalističke zastave i pjesme, i znao je Filipović da jedna epoha ide na smetljište historije , a dolazi druga. Za njega nije bilo dileme – sve treba učiniti da se sačuva državotvorna ideja BiH i spašava nacionalni i kulturni identitet Bošnjaka.
 
Meni je lično najzanimljivije od svega što je ikada objavio bio njegov esej „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“  iz 1967. godine, koji je imao prevratnički značaj za noviju kulturnu prošlost BiH. Njegovo čitanje tek objavljenih djela „Derviš i smrt“ Meše Selimovića i „Kameni spavač“ Maka Dizdara su vraćali u javni prostor dotad zatomljenu dimenziju posebnosti bh. književnosti unutar YU scene, kao i same bošnjačke književnosti. Filipović je bio napadnut zbog ovoga eseja i izbačen iz Saveza komunista, ali je uskoro bio rehabilitiran.  Ponajviše je bio na meti kritike zbog rečenice o piscima, ukljujučujući i nobelovca Ivu Andrića, koji su, piše Filipović u tome kontroverznom eseju,  stvarali „literaturu koja je nastajala u Bosni u posljednjih sto godina, i koja je više Bosnu dijelila nego li vojske koje su preko nje marširale“.
 
Zbog ovoge eseja imao je puno prijatelja ali i neprijatelja. Podržavao ga je moćni Hamdija Pozderac, ali su ga zato i srpski intelektualni krugovi pronacionalističke orijentacije smatrali svojim vječitim neprijateljem. Vodio je od sedamdesetih naovamo brojne intelektualne bitke na rovitoj akademskoj, političkoj i kulturnoj sceni BiH i Jugoslavije. 
 
Krajem osamdestih bio je najveći oponent  jakoj struji Nenada Kecmanovića na sarajevskom univerzitetu, ali i čitavom javnom prostoru. Samo je u Sarajevu objavljeno nekoliko knjiga protiv njega, dok se kroz sve ove polemike izrodio i termin „tunjologija“, kao poseban pravac javnog diskursa u BiH. U brojnim druženjima sa njim u posljednjih 30-tak godina svašta sam od njega čuo - od ozbiljnih političkih analiza do najpikantnijih angegdota i tračeva o ljudima iz današnjeg javnog života u BiH.  Mogla bi se o tim anegdotama u Tunjinoj interperetaciji knjiga napisati, ali evo samo za primjer dvije:
 
- Bio jednom jedan imućni beg u Beogradu. Preselio, pa ga naslijedi njegov sin Alajbeg. On je volio život, žene, kocku, vino i tako čitavo imanje proćerda. U neko doba pobježe za Bosnu. Otad u narodu postoji izreka – Alajbegova slama. E, vidiš, Jasmine, taj Alajbeg je iz loze ovih Izetbegovića, pa ti sada skontaj šta je  Alija nama ostavio nakon Daytona.
 
- Išao sam sa Alijom i Omerom (Behmenom, op.red)  za Tuzlu kad smo osnivali SDA. Na putu Omer kaže Aliji: „Nije ti onaj sin Bakir nešto, još ne zna šta hoće, nekav smušen“. Alija na to odgovara: „Možda on jest takav, ali je zato snaha Sebija britka“.
 
Njegov kultni esej bio je i meni inspiracija za „Leksikon bosanskog duha“, kojeg sam napisao za „Dane“ '97. i za koji sam dobio nagradu Društva novinara BiH. Te godine sam, u okviru TV serijala na BHRT-u „Obećana zemlja“, snimio jednu epizodu njemu posvećenu pod naslovom „Za sve je kriv šeširdžija“.
 
Za njega je puno toga vezano iz mog javnog života. Marta '89. bio je direktni povod za sukob u redakciji „Valtera“,  kada je jedan dio redakcije želio da ga se satanizira kao vampira „narastajućeg muslimanskog nacionalizma“ na naslovnoj stranci, dok se nas nekoliko pobunilo protiv toga. Ishod ovoga sukoba je bila smjena dotadašnjeg glavnog urednika Gorana Todorovića i moje imenovanje na to mjesto. U to vrijeme nisam poznavao Tunju, ali sam već dobro poznavao njegovo djelo i javni angažman. On je za nas bio sve, samo ne vampir.
 
U to vrijeme počeo sam da ga češće srećem i slušam njegove priče o povijesti BiH, birvaktilskim familijima, pikanterijama iz života slavnih i velikih ličnosti bosanske i balkanske prošlosti, ali i suvremene scene. Imao je puno prijatelja među umjetnicima, pa smo tako jednom, sjećam se kao da je juče bilo, dugo šetali sarajevskom Obalom i razgovarali, u društvu čuvenog srpskog konceptualnog umjetnika Raše Teodisijevića, o postomodernoj umjetnosti 20. stoljeća. Bio sam iznenađen koliko brzo i bistro rezonuje o stvarima koje nisu bila vezana za njegova primarna znanja – ona o filozofiji i politici.
 
Komunizam se tih godina raspadao, kriza u Jugoslaviji je postajala sve veća, pa je Tunjo bio među prvima koji su nudili nova politička rješenja i alternative. Te '89-te formiran je UJDI (Udružena jugoslavenska demokratska inicijativa) koju se predovodili tadašnji vodeći filozofi i sociolozi (Branko Horvat, Nebojša Popov, Žarko Puhovski, Bogdan Bogdanović, Milan Kangrga, Lev Kreft, Shkëlzen Maliqi, Vesna Pešić, Koča Popović, Milorad Pupovac, Ljubiša Ristić,  Rudi Supek, Ljubomir Tadić, Dubravka Ugrešić, Predrag Vranicki i Nenad Zakošek). U Sarajevu su prva imena ove organizacije bili Gajo Sekulić i Abdulah Sidran. Malo kasnije je i Zdravko Grebo pokrenuo svoju građansku incijativu u Sarajevu. Izgledalo je kao da građanskih koncept, nakon raspada komunističkog totalitarizma, ulazi na velika vrata u javni i politički život Jugoslavije i BiH.
 
Tunjo je znao da je to samo privid. Zato krajem '89. formira Forum za zaštitu kolektivnih prava muslimana. Bila je to neka vrsta prijeteće SDA i svih drugih političkih i kulturnih organizacija koje su stvorene u narednih godinu-dvije radi zaštite bošnjačkih nacionalnih interesa. Bio je vrlo svjestan u kakav duboki sukob ulazi BiH i unutar nje Bošnjaci, kao narod bez ikakve  zaštite pred nacionalizmima koji su prema njima atakovali sa Istoka i Zapada. O tome ponajbolje svjedoči angedota iz tog vremena kada ga je Grebo pozvao da se pridruži njegovoj građanskoj inicijativi. Na to mu je Tunjo odgovorio:
 
- Zdravko, predlažem da ti i ja uzemo dva dvogleda i popnemo se na Trebević. Odatle ćemo dolje gledati grad i šetače u njemu. Čim spazimo prvog građanina, ja se pridružujem tvojoj inicijativi.
 
Da je bio potpuno u pravu, pokazali su prvi izbori '90-te, kao i krvavi događaji u BiH u periodu '92-95. godina.
 
Te '89. u javni prostor vraća se i tema identiteta bosanskih muslimana. Tunjo među prvima lansira priču o potrebi vraćanja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ta tema je otvorila mnoge kontraverze i imala brojne protivnike, kako među srpskim i hrvatskim nacionalistima, tako i unutar samih probosanskih i bošnjačkih (čitaj – tada muslimanskih) snaga. Najveću podršku Filipović je upravo dobio od mladih novinara i intelektualaca okupljenih oko „Naših dana“ i „Valtera“. Uskoro se iz emigracije javlja i Adil Zulfikarpašić, dugogodišnji zagovornik ove ideje kao rješenja nacionalnog identiteta velikog broja ljudi u BiH.  Ta ideja spaja i njih dvojicu i počinju da djeluju zajedno, pa su u jednom periodu izgledali kao „dream team“ bošnjačke nacionalne politike. Ali, ostalo je samo na tome.
 
 
muhamed-filipovic
 
 
AKADEMIK FILIPOVIĆ  O SVOME ŠEŠIRU
 
Kad sam izašao za govornicu, i ja sam nosio šešir koji nosim od mladosti kao najljepšu i najpogodniju kapu, a grupa ispred podija je počela vikati: „Skidaj šešir, Vlašino“. Ja sam ostao miran i kad su se umirili, očekujući da ću i ja postupiti kao dvije prethodne osobe, ja sam im odgovorio: “Jeste li se umirili? Mogu vam reći da mi možete skinuti glavu, ali šešir nikada, sram vas bilo, primitivci i nasilnici“.
 
Na moje riječi jedan od vođa te grupe je povikao: „Šešir je vlaška kapa i ti si Vlah“, a na to sam ja odgovorio: “Nije istina. Vlaška kapa je šubara, a šešir je kapa Tibetanaca, južnoameričkih Indijanaca i ljudi iz cijelog svijeta, dok je kapa koju vi nosite (beretka) baskijska kapa, a poznato je da su Baski u tim kapama vršili genocid nad muslimanima u Španiji. Vi nemate pojma ni o čemu i izvršavate naloge vaših nalogodavaca, ali i sramotite nas, muslimane“.
 
Nakon toga je jedan drugi od vođa uzviknuo: „Šešir nose Jehudije“, a na to sam reagirao kazavši: „Tačno, to nose pripadnici jedne sekte jevrejske (Hasidi), ali oni nose i pantalone, a kako vidim i vi ih nosite, pa zbog čega, kad ste tako dosljedni u mržnji na sve što drugi nose, i vi ne skinete pantalone i ne nosite galabije kao Arapi.“
Nakon toga su zašutjeli i ja sam mogao održati svoj kratki govor.
 
(Moji ambasadorski dani, Avaz)
 
 
U narednom nastavku o povratku Adila Zulfikarpašića iz emigracije u BiH.
 
(DEPO Portal/ak)
 
 
 
 


Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!