DA (LI) BI SARAJEVO BILO ONO ŠTO JESTE

Dobri vojnik Divjak: U toj tmini nacizma i fašizma pojavljuje se čovjek, Srbin, oficir JNA... Ljudina!

Nedjeljni magazin21.11.18, 16:23h

Dobri vojnik Divjak: U toj tmini nacizma i fašizma pojavljuje se čovjek, Srbin, oficir JNA... Ljudina!
Jovino svrstavanje na stranu legalne vlasti u BiH bila je neprocjenjiva poruka Muslimanima i Srbima, a i Hrvatima, koji su živjeli zajedno na slobodnim teritorijama BiH, da mogu, kao i uvijek, da žive zajedno, da se ne gledaju preko etničkih nišana, i to je upalilo

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 

Sarajevo. Mart/april 1992. godina. Uvod u haos. Naročito april, nekako je djelovao šugavo, kao da nije proljetni mjesec, padao je i snijeg, Započele su da padaju i prve granate po Sarajevu. Časte nas dojučerašnje komšije granatama i raketama svih kalibara, i to našim granatama koje smo zajednički plaćali da se nabave i proizvedu, kako bi se, eventualno, odbranili od nekoga ko bi iz vana napao Jugoslaviju. Ono što se stvaralo desetljećima, što smo čuvali, što je  i Tito preporučio, kao zjenicu oka svoga, niko nije napao iz vana, napali smo mi sami sebe iznutra.


Kažu, hoće Milošević da pravi „veliku Srbiju“, pa ga neki prtoglasiše velikosrbinom, a i mnoge koji su mu bili pristalice. A sve se zakuhalo na posljednjoj sjednici Predsjedništva SFR Jugoslavije, kada je Bogić Bogičević, član Predsjedništva iz BiH, rekao ne JNA.

    
I dan danas se pitam, šta bi se desilo da je bio na strani JNA, da li bi se desilo sve što se desilo, da li bi se desilo Sarajevo, Prijedor, da li bi bio počinjen genocid, ili bi sve u Jugoslaviji u svoje ruke uzela JNA i očuvala cjelovitost SFRJ, jer, ako ćemo pošteno, ondašnju JNA nije sačinjavao jedan narod, JNA je bila sastavljena od pripadnika svih naroda i narodnosti Jugoslavije, ti pripadnici su bili naša djeca, naša braća, naš ponos.


Te noći, toj našoj djeci, našoj braći, našem ponosu, Bogić Bogičević je rekao NE! Narodi i narodnosti bivše Jugoslavije te noći postali su jedni drugima najveći neprijatelji, kasnije i koljači.
    

Bilo kako bilo, sav jad, bijes, primitivizam, svo divljaštvo svalilo se na Bosnu i Hercegovinu. Svi su je napali, svi, sa svih strana – Srbija, Crna Gora, Hrvatska, a bilo je i stranih plaćenika, no ono što je najgore u svemu, samostalnost i suverenitet Bosne i Hercegovine bila je ugrožena i od njenih stanovnika, koji su samostalnost i suverenitet Bosne i Hercegovine urušavali unutar BiH, a takvi, koji rade protiv vlastite države, u svijetu su poznati kao kvislinzi.

 

U svoj toj tmini, ne nacionalizma, toga je uvijek bilo, nego klasičnog nacizma i fašizma sa svih strana, pojavljuje se iskra koja će razbiti tu tminu primitivizma – pojavljuje se ime Jovan Divjak. Srbin, još uz to oficir JNA, čovjek prešao na stranu onih koji će braniti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu
    

Počela su prebrojavanja, masovno, što se nikada u SFR Jugoslaviji nije dešavalo, ljudi su se vrednovali po imenu a ne po ljudskoj vrijednosti, prebrojavali su se Srbi, Hrvati, Muslimani i poneki ostali, koje danas zovu Sejdić-Finci. Svako je u svakoga sumnjao, ako nije pripadnik njegovog plemena.
    

A onda, u svoj toj tmini, ne nacionalizma, toga je uvijek bilo, nego klasičnog nacizma i fašizma sa svih strana, pojavljuje se iskra koja će razbiti tu tminu primitivizma – pojavljuje se ime Jovan Divjak. Srbin, još uz to oficir JNA, čovjek prešao na stranu onih koji će braniti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Odabrao Jovan Divjak potpunu neizvjesnost, odabrao Jovan Divjak slabiju, nenaoružanu stranu za koju se pretpostavljalo da će pred agresorima, teroristima i domaćim izdajnicima pokleknuti za nekoliko dana. Zaista velika hrabrost, takve odlike donose samo prave ljudine.
    

Munjevitom brzinom popularnost Jovana Divjaka među Sarajlijama, a i među patriotim širom BiH, širila se da bi vremenom postao jedno od najomiljenijih lica Sarajeva. Jednostavno, ljudi su ga zavoljeli, a i danas ga vole - svi. Kao i tada, i danas ga zaustavljaju, pozdravljaju, vole ga ljudi, dojučerašnji njegovi saborci.
    

Mora se priznati, bilo je ugodno vidjeti ga u toku opsade u Sarajevu, šetao se gradom kao da je u šeheru rođen, i ne samo njega, lijepo je bilo vidjeti i Pimpeka (Davorina Popovića, Indexi) kako tabana gradom. Sjećam se jedne epizode sa Pimpekom na Titovoj. On s jedne strane ulice, mi s druge i pozdravljamo ga sa „Bog i Hrvati!“, a on, ni pet ni šest, uzvraća „Allah i Muslimani!“. Smijeh do suza. Sarajevo ni u najtežim trenucima nije gubilo svoj duh.
   

Prvi put sam se susreo i upoznao s Jovan Divjakom, kojeg sam rado zvao i još zovem Jovanduka, po Ćopiću, mislim krajem maja 1992. godine u štabu Bosne 25 na Hridu, u osnovnoj školi „6. april“. Došao dobri vojnik Divjak da obiđe odbrambene linije na Čolinoj kapi (dio Trebevića). Nisam znao da će doći, nego mi motorolom u štab javi moj komandant Bosne 300 Sulejman Zolj, jedan od najzaslužnijih, ako ne i najzaslužniji pojedinac koji je bukvalno spasio Stari Grad, Baščaršiju. Javio mi Suljo Zolj da će doći Jovan Divjak i da mu istog momenta javim, jer je htio pripremiti borce na linijama odbrane za doček.

 

Sjećam se jedne epizode sa Pimpekom na Titovoj. On s jedne strane ulice, mi s druge i pozdravljamo ga sa „Bog i Hrvati!“, a on, ni pet ni šest, uzvraća „Allah i Muslimani!“. Smijeh do suza. Sarajevo ni u najtežim trenucima nije gubilo svoj duh  

Ne znam zbog čega, ali je Divjak kasnio oko sat vremena, a Sulejman Zolj se u međuvremenu javio motorolom sa Čoline kape da pita za Divjaka. Taj dan sa mnom je na dežuri bio Nedžad Šadić (kasnije će biti direktor Oslobođenja). Nedžad se javio na poziv Zolja, a pošto su se razgovori preko motorole mogli prisluškivati od strane neprijatelja, Zolj je poduzeo konspirativne jezičke zahvate i pitao Šadića  - je li stigao „paket“. Čuo sam Zoljove riječi i shvatio da pita za Jovanduku, a Šadić, nenavikao na konspirativnu varijantu sporazumijevanja, a kako su vrata prostorije bila otvorena, meni reče:
    

- Daj, Hrapa, pogledaj ima li kakav paket iza vrata.  
    

Samo što nisam eksplodirao od nagona smijeha, ali iz pristojnosti sam se suzdržao, pritvorio sam vrata da mu pokažem da za vratima nema nikakvog paketa (Jove Divjaka), i rekao mu da poruči Sulji Zolju da paket još nije stigao, što je Šadija uredno i mirnim glasom i učinio. Izletio sam vani, smijao se koliko sam mogao.


Malo zatim stigao je Jovan Divjak u policijskom golfu. Tu smo se upoznali, nije se mnogo zadržavao, odmah je krenuo prema linijama odbrane na Čolinoj kapi. Pošto Jovo nije znao taj teren, predložio sam jednom našem momku Pavloviću da otprati Divjaka do Sulejmana Zolja na Čolinoj kapi. Kasnije će mi taj Pavlović reći - kud njega poslah s Divjakom, jedva ga je sustizao, opisao je Jovana kao da je divokoza, bukvalno ga nije mogao upratiti, mada je Pavlović bio od Jove mnogo, mnogo mlađi.
    

Ono što je obilježilo dolazak Jovana Divjaka u obilazak odbrambenih linija jeste konstantno granatiranje, i to granatiranje puta kojim je Divjak prolazio sa policijskim autom, a kasnije i predio koji je morao preći pješke. Mnogi stanovnici Hrida i okolnih naselja izišli su na vrata svojih kuća da pozdrave Divjaka, neki od tih stanovnika bili su i ranjeni u tom granatiranju, na sreću svi s lakšim ozljedama.


Skontao sam da je neko dojavio divljacima na okolnim brdima kuda će se kretati vozilo Jovana Divjaka. Granate su bukvalno padale iza vozila. Uvjeren sam milijardu posto da je neko htio likvidirati Jovana Divjaka, pretpostavljam i ko je bio dojavljivač. Na veliku sreću, sve se dobro završilo, Jovanduka je ostao neokrznut.

 

Zahvalio Jovo prodavaču na ljubaznosti, okrenuo se i izišao ne kupivši toliko željenu lubenicu. Nije Jovo htio ništa agresorsko, čak ni lubenicu
    

Naredni susret s Jovanom Divjakom desio se u Savezu novinara BiH, krajem ljeta 1992. godine. Pri Savezu je djelovao ugostiteljski objekat „Klub novinara“ koji je vodio poznati sarajevski ugostitelj Hajdar Trnka. Došao Jovo sa Manojlom Tomićem, novinarom Oslobođenja. Trebali smo dogovoriti štampu knjige Jove Divjka, nešto u vezi isturenog komandnog mjesta.


Sjećam se, poručili smo po lozovaču, Jovo duplu, počeli smo razgovarati o svemu i svačemu, u jednom momentu Jovan Divjak ispriča kako je tog ljeta u opkoljeno Sarajevo stigla lubenica, a prodavala se u podrumu robne kuće „Sarajka“. Priča Jovo, došao u podrum gdje je bila sila lubenice, veliki broj kupaca. Prodavač prepozna Jovu, htjede ga uslužiti preko reda, a onda, priča Jovo, nešto u njemu puče, poče se pitati od kojeg je agresora dobavljena lubenica, da li preko Srbije ili Crne Gore, a porijeklo lubenice je bila Grčka. Zahvalio Jovo prodavaču na ljubaznosti, okrenuo se i izišao ne kupivši toliko željenu lubenicu. Nije Jovo htio ništa agresorsko, čak ni lubenicu.
    

U jednom momentu, dok smo razgovarali o stalnom granatiranju i pogibijama koje nam svakodnevno priređuju divljaci s okolnih brda, Manojlo Tomić reče kako je on po nesreći Srbin i bla, bla bla... Bilo mi je pomalo simpatično a i smiješno to Manojlovo mijaukanje, a onda Jovo na eks drmnu lozovaču i reče Manojlu Tomiću:
    

- Manojle, bre, ti nisi nikakav Srbin - nastao je urnebesan smijeh, nakon čega je Divjak krenuo.


Čovjek je bio u stalnoj žurbi, pokretu. Već smo bili dogovorili izradu knjige o isturenom komandnom mjestu, koju sam trebao najprije prezentirati Kemi Karišiku, koji je vodio nešto kao vojnu školu, a sjedište je bilo na Fakultetu političkih nauka. Tamo sam nekoliko puta išao s početka opsade Sarajeva sa poznatim komandantom Kanom, Mirsadom Bezdrobom, s kojim sam se u to vrijeme bio i sprijateljio.  

 

Divjakovo svrstavanje na stranu branitelja BiH sigurno je u velikim razmjerima umanjilo međuetničko nasilje, čišćenje, silovanje i progon


Komandant Kan je bio i ostao jedno predivno ljudsko stvorenje, bio je veliki strateg, organizirao je odbrambene linije od Sedrenika do Koševa, bukvalno neprobojive. Onda mu se desilo da mu pogine jedan mladi borac. Pričao mi je da je preživio pakao, gotovo lom živaca, dijelom zbog žalosti što je izgubio mladog borca, a i zbog verbalnih napada majke poginulog borca, koja je, što je sasvim normalno, žalila za izgubljenim djetetom i sve to iskalila na Mirsadu Bezdrobu – Kanu.
    

Jovan Divjak postajao je sve popularniji među Sarajlijama, često je dolazio u Klub novinara, u Savez novinara BiH, rado je bio viđen na ulicama šeher Sarajeva, a ono što je najbitnije, možda i najveći doprinos koji je Jovan Divjak dao, ne samo na području Sarajeva, nego cijele BiH, jeste njegovo prisustvo u Armiji BiH, a to je doprinijelo da se u općem međuetničkom, međuvjerskom haosu ne dešavaju još veće tragedije, Jovino svrstavanje na stranu legalne vlasti u BiH bila je neprocjenjiva poruka Muslimanima i Srbima, a i Hrvatima, koji su živjeli zajedno na slobodnim teritorijama BiH, da mogu, kao i uvijek, da žive zajedno, da se ne gledaju preko etničkih nišana, i to je upalilo.


Divjakovo svrstavanje na stranu branitelja BiH sigurno je u velikim razmjerima umanjilo međuetničko nasilje, čišćenje, silovanje i progon.
    

Bilo je i onih koji Jovana Divjaka nisu baš podnosili, naročito neprijatelji BiH i to ponajviše oni iz njegovog naroda, ali Jovanduka je znao da je na pravoj strani, nikome nije nanio zla, ni mrava nije zgazio, ali, svejedno, neki su mu napakovali da je ratni zločinac, da je odgovoran za slučaj „Dobrovoljačka“,a nije, to se znalo, a i televizijske kamere su zabilježile kako Jovan Divjak, s transportera u kojemu je bio Milutin Kukanjac, kada je počla pucnjava na kraju kolone vozila, viče i naređuje: NE PUCAJ! NE PUCAJ!!!


U vezi s tim slučajem, jedne prilike mi je ispričao kako je, dok se nalazio na transporteru koji je prevozio Milutina Kukanjca, primijetio kako su kod Kukanjca hlače mokre između prepona. Bio je Jovan uvjeren da se Milutin Kukanjac, od straha, upiškio.

 

U neko doba opsade Cacini bojovnici došli su usred dana u restoran „Klub novinara“ i pokupili vlasnika restorana Hajdara Trnku da ide na kopanje, ili da plati stoitinama hiljada maraka. Hajdara Trnku Caci je prodao za šteku cigara jedan od „uglednih“ novinara sarajevskog Oslobođenja. Znam ko je Caci prodao Hajdara Trnku, ali njegovim imenom ne treba da se prlja medijski prostor. I ništa ne bi bilo neobično da se sve to nije desilo pred nosom pripadnika RMUP-a BiH. Na oči mupovaca odveli su Hajdara Trnku, čovjeka već u godinama i niko nije mrdnuo repom.

 

Svi mi u Jovanu Divjaku vidimo junaka, našeg sugrađanina, bez kojeg ko zna kako bi se sve odvijalo u Sarajevu da se nije, kao bivši oficir JNA, a k tomu i Srbin, priključio braniteljima grada


Nekoliko dana nakon što su odveli Trnku, doznao sam da je na Boguševcu, otišao sam na Boguševac potražiti Trnku, ponio kanistere kao da ću sipati vodu, došao do IKM-a, a na dežuri moj znanac Šaćko, inače trgovac iz UPI-a. Rekao sam mu da sam došao, ako mogu, vidjeti Hajdara Trnku, a Šaćko mi veli da ušutim, ako neko čuje od Cacinih, upucaće nas obojicu. Promijenili smo temu, a onda se uskoro iz borovine, nekih dvadesetak metara od nas, pojaviše dvojica Cacinih bojovnika, a između njih dva čovjeka koji su nosili velike posude za hranu. Jedan od te dvojice nosača bio je Hajdar Trnka. Krenuo sam prema njima nekoliko koraka, a onda me Šaćko poče preklinjati da stanem, i stao sam. Primijetio me Trnka i doviknuo mi, oslovljavajući me nadimkom: „Ćirooo, pomozi!“


Dvojica Cacinih stražara nisu ništa skontali, produžili su niz Boguševac prema Cacinom štabu kod džamije poznatoj pod imenom „ Sedam braće“. Nakon što su zamakli, Šaćko mi reče da se ne igram, Hajdar Trnka je ucijenjen na 200.000 njemačkih maraka, i da se svako petljanje u tu priču kažnjava rafalima bez upozorenja. Uskoro su se Trnka i ostali vraćali prema linijama, nosili su pune posude, valjda čaja za borce, a Hajdar Trnka ponovi onaj isti vapaj da mu s pomogne.
    

Sutradan sam otišao do Saveza novinara, pa u „Klub novinara“ s tadašnjim predsjednikom Saveza Enverom Čauševićem, ispričao mu sve. U jednom momentu na vratima se pojavi Jovan Divjak, priđem mu i diskretno ispričam sve što sam vidio na Boguševcu, rekao mu da Hajdar Trnka moli za pomoć i upitao postoji li mogućnost da neko iz komande Armije BiH nešto učini kako bi se oslobodio? Tada mi je, bez okolišanja, Jovan Divjak rekao da u tom slučaju ne može ništa učiniti ni Alija Izetbegović, da je Caco van kontrole. Na sreću, uskoro je krenula akcija protiv Mušana Topalovića Cace i Ramiza Delalića Ćele, i Hajdar Trnka je osobođen, uz još nekolicinu onih koji su bili kao „radni vod“.
    

Nakon skoro četiri godine opsasde, došlo je do deblokade Sarajeva i ostalih dijelova Bosne i Hercegovine. Izdržalo se nešto što nikada niko ne bi mogao ni pomisliti da čovjek može izdržati četiri godine - bez struje, vode, hrane – jedino što je Sarajlijama preostalo je bio čist zrak i volja da se opstane i odbrani grad.


U međuvremenu je Jovan Divjak unaprijeđen u generala Armije RbiH, i dalje je bio omiljen među Sarajlijama, a onda, ko zna iz kojih razloga, penzionisan. Vidjeli smo se jedne prilike, 1997. godine, u restoranu „Željo“, popili piće, razgovarali o svemu. U jednom momentu mi reče Jovanduka da hoće vratiti generalski čin Aliji Izetbegoviću. Predložio sam mu da razmisli, da taj generalski čin nije čin Alije Izetbegovića, nego čin zasluga za sve što je dao u protekle četiri godine u odbrani grada i da bi, na neki način, povrijedio sve branitelje Sarajeva, jer svi mi u Jovanu Divjaku vidimo junaka, našeg sugrađanina, bez kojeg ko zna kako bi se sve odvijalo u Sarajevu da se nije, kao bivši oficir JNA, a k tomu i Srbin, priključio braniteljima grada.
    

Bez Jovana Divjaka, generala branitelja BiH, Sarajevo ne bi bilo ono što jeste, ne bi bila ni BiH, sve bi bilo drugačije. Danas, kao i s početka opsade Sarajeva,  


Jovan Divjak, uzdignute glave, ponosno korača svojim šeherom, a Sarajlije ga još uvijek s oduševljenjem pozdravljaju, zaustavljaju da proćaskaju koju riječ s tim dobrim čovjekom, dobrim vojnikom Divjakom.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 



Komentari - Ukupno 27

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još