JASMIN DURAKOVIĆ/ POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2018)

Kako je pred rat pukla tikva između Emira Kusturice i Sarajeva?!

Nedjeljni magazin17.11.18, 12:50h

Kako je pred rat pukla tikva između Emira Kusturice i Sarajeva?!
U novom nastavku svoje lične političko-medijske hronike o događajima u posljednjih tridesetak godina u BiH naš suradnik se bavi vremenom u kojem je nastajao sukob između Emira Kusturice i Sarajeva, sukob koji će izazvati, i izaziva i dalje, brojne kontroverze kako kod nas, tako i u regiji, ali i na širem svjetskom (kulturnom) planu

 

Prethodne nastavke možete čitati ovdje.


Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

Ključni razlozi mog studiranja u Sarajevu bili su „New primitives“ i Emir Kusturica. Kao filmofil od najranijih dana, imao sam čvrstu volju da studiram film i umjetnost u nekom od velikih kulturnih centara. Odluka je bila da pokušam upisati dramaturgiju na beogradskoj akademiji, jer je glavni grad Jugoslavije bio tadašnji najveći kulturni centar. Pratio sam jugoslavensku film i književnost, te bio pod potpunim uticajem priče o velikim rediteljima YU filma poput Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića, Aleksandra Saše Petrovića, Krste Papića, Ante Babaje ali i nadolazećih snaga tzv. „praške škole“ u kojoj su bili Goran Marković, Goran Paskaljević, Srđan Karanović, Lordan Zafranović ili Rajko Grlić.  Većina tih autora, osim ponekog iz Zagreba, radila je i djelovala u Beogradu.


Sarajevo sam početkom osamdesetih doživljavao kao jedan umjetnički rigidan i dosadan grad koji nikako nije za mene. Ali, pojava medijskih iskoraka poput „Primusa“ Bore Kontića, pokreta „New primitives“, grupe „Zabranjeno pušenje“, Elvisa J. Kurtovića,  te svjetski uspjesi Emira Kusturice i Abdulaha Sidrana sa filmovima „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“, prelomili su me, pa sam se tako, nakon odluženja vojnog JNA roka u Prizrenu, umjesto u Beogradu i FDU, obreo u Sarajevu. Upisao sam bilo šta samo da bih bio tu, sa čvrstom i jedinom željom da se bavim filmom. Bila je to sociologija na Fakultetu političkih nauka.

 

w0013


O filmu sam počeo povremeno da pišem '86 godine u „Našim danima“, te sporadično u nekim časopisima za kulturu i umjetnost. Ulaskom u redakcijski kolegij „Valtera“ '89, dobio sam privilegiju da pišem o čemu god hoću, pa tako i o filmu. Jedan od tih mojih prvih članka zvao se „Tajna moje kafane“ i u njemu sam se bavio fenomenom uspjeha sarajevske Akademije scenskih umjetnosti. Bilo je to vrijeme uspjeha „Tetoviranog pozorišta“ Mladena Materića, hit predstave „Audicije“, dok je vrhovni guru tamo bio Emir Kusturica.


Nekih dvadesetak dana kasnije sretne me negdje na ulici Abdulah Sidran, više se uopće ne sjećam ni kako smo se upoznali, i predloži mi da odemo do Kluba književnika, koji se u to vrijeme nalazio u podrumu sarajevske „Svjetlosti“. Kaže, hoće Kusturica da te upozna. Bi to za mene golema čast, ali sam mu u kafani prišao sa punim opreznom. Pričalo se po gradu da zna biti neugodan prema novinarima, čak ih i marisati. U mome objavljenom članku nahvalio sam ga kao umjetnika, ali sam napisao da je „socijalnom pogledu bosanski tup i ograničen“. Upravo sam mislio na tu njegovu prgavu narav zbog koje je već tada ulazio u brojne sukobe sa svima oko sebe. Samo dvije godine kasnije sva štampa je pisala o slučaju kada se u Domu pisaca potukao sa pjesnikom Admiralom Mahićem.


Ispostavilo se da nije bilo razloga za oprez. Susret je bio srdačan, pa reče kako je taj moj tekst najbolji esej o umjetničkoj sceni Sarajeva osamdesetih. Pa još doda kako je mislio, obzirom na sadržaj teksta, da sam stariji. Bio sam tada u dvadesttrećoj. 


Iako je Kusturica u to vrijeme bio vodeće svjetsko ime umjetničke scene Sarajeva, prema njemu je čaršija ispoljavala za mene potpuno nerazumljivu i otvorenu mržnju. Nikad mi nije bilo jasno zašto, valjda je to taj famozni „sarajevski duh“. Kada je snimao „Dom za vešanje“, svi su ga ogovarali i potpuno neprijateljski dočekali taj film za koji će dobiti i svoju drugu Zlatnu palmu, ovaj put za režiju. Vrhunac je bila serija vrlo poganih tekstova koji su objavljivani u ekstremnom nacionalističkom omladinskom listu „Vox“ početkom '90-tih. Ni Kusturica im nije ostajao dužan, pa je to neprijateljstvo bilo obostrano. Uz ogradu da je u tom sukobu Kusturica bio svjetski priznat reditelj, a protiv sebe je imao poluanonimnu čaršiju i medijsku rulju. Baš onako kako se Sarajevo odnosilo prije toga prema jednom Ivi Andriću, Meši Selimoviću ili Mersadu Berberu.


Kada je u Rumuniji padao Čaušešku, Kusturica je organizirao neke demostracije ispred sarajevske Katedrale. I ja sam, uz Gaju Sekulića, Vesu Đorema, Nevena Anđelića i još neke, bio tu i na sastancima konspirativnog karaktera u nekadašnjem Cedusu. Iskreno, bila mi je deplasirana ideja tih demostracija, koje su bile znak podrške rumunjskom narodu protiv već svrgnutog komunističkog diktatora Čaušeskua. Bilo je jasno da komunizam pada, od Berlina do Bukurešta.


Bila su to u medijskom pogledu vrlo zanimljiva vremena, meni naročito. Dobio sam, kao urednik, priliku raditi stvari koje volim. Pisao sam o filmu i umjetnosti, ali sam radio i velike intervjue sa tada vodećim intelektualcima sa YU prostora; od čuvene "praksisovke" Zagorke Golumović i kritičkog razgovora o historijskoj ulozi Josipa Broza Tita, preko velikog intervjua u dva nastavka sa legendarnim sociologom Rudijem Supekom u Zagrebu, pa do posebno dragog intervjua sa Slavojem Žižekom, tada mladim slovenačkim filozofom pred koji je tek bila svjetska karijera, o političkoj krizi u Jugoslaviji ali i psihoanalizi i Hitchcocku.


 „Valter“ se u to vrjieme prodavao po ulicama Sarajeva, ali i Beograda, Zagreba, Ljubljane i drugih velkih jugoslavenskih centra. Znao sam često krenuti noćnim vozom za Beograd sa buntovima tek odštampanih novina, izaći ujutro na Knez Mihajlovu, pa rasprodati nekoliko stotina novina u roku od dva-tri sata. Nakon toga bih sam tim zarađenim novcem uzimao jeftin hotel i kretao na novinarske zadatke, bez obzira da li je to bilo praćenje beogradskog filmskog festivala FEST ili intervjui sa tamošnjim intelektualcima i umjetnicima.

 

U posebnom sjećanju ostao mi je intervju sa velikim rediteljem Aleksandrom Sašom Petrović, koji sam radio tokom FESTA '89. Iz nekog razloga taj intervju je bio važan Petroviću, pa me je pozvao da budem njegov gost u Parizu na montaži njegovog posljednjeg filma „Seobe“. Bilo je to proljeće '90. Ostali smo u kontaktu i dalje, pa mi se u maju '92. godine, dok je Sarajevo ulazilo u opsadu, javio telefonom da pita kako sam i da podršku svojim prijateljima i građanima Sarajeva. Bio je jedan od rijetkih iz Beograda koji je tih dana okrenuo pozivni broj 071.


Kada sam '90-te imenovan za glavnog urednika „Valtera“, reformisti Ante Markovića u BiH su očekivali našu podršku ali im je nismo dali. Kusturica me je zbog toga nekoliko puta kritikovao, no nama je BiH bila naša najpreča briga u vremenu kada je postalo jasno da se Jugoslavija, pod pritiskom Miloševićeviog nacionalizma ali i tendencija u Sloveniji, koja je željela svoju nezavisnost, raspada. 


Negdje u jesen '90-te Kusturica je dao prvi intervju u kojem je javno podržao Miloševića, što je izazvalo šok i konsternaciju u Sarajevu. Mnogi su u to vrijeme govorili da je to bilo zbog činjenice da mu je Beograd dao novac da završi film „Dom za vešanje“(1989). Ne mislim da u tome leži razlog njegovog priklanjanja Beogradu. Više je je to bila njegova patološka veza sa idejom Jugoslavije pod srpskim liderstvom. O tome možda najviše govori „Underground“ (1995), film koji je upravo snimio kako bi odbranio takav svoj političko-ideološki stav.
Nakon ovoga intervjua smo, na moju inicijativu, dogovarali veliki intervju za „Valter“. Ideja mi je bila da bosanskoj javnosti pojasni svoje stavove, eventualno ih korigira. Ali do toga nije došlo.  


Naime, u Pozorištu mladih se održavala jedna od promocija Saveza reformskih snaga. Svi su bili tu, od tadašnjih sarajevskih političara do intelektualaca i novinara, pa je atmosfera bila vrlo naelektrisana, ponajviše zbog Kusturičinih eksplozivnih političkih izjava. Nas dvojica smo razgovarali u holu i dogovarali taj intervju, ali se tada dogodilo nešto potpuno neplanirano.

 

w0017


Tih dana je Kusturica u sarajevskom „Oslobođenje“ platio oglas preko čitave strane koji se zvao „Velika nagrada igra – Sa njim u Evropu“.  Tu su na fotografiji bili: a) Muhamed Filipović, b) Fuad Muhić, c) Davorin Perinović, d) Emir Kusturica.  Fotografije prve trojice bile su u malom formatu, dok je njegova bila dominatna. Publici je time sugerirano kako su prva trojica sitni mali lokalni nacionalisti, dok je on ličnost svjetskog i kosmopolitskog formata. Onaj ko bi zaokružio pravi odgovor je, po obećanju organizatora nagradne igre, čitaj – Kusturice, mogao računati na nagradno putovanje od sedam dana u New York. Realno, bilo je duhovito.


Međutim, moji novinari u „Valteru“ su, mislim da je to uradio Željko Garmaz, novinar iz Ploča i moj današnji dobar drug, uradili svoju verziju ove „nagradne igre“. Sve je bilo isto, samo je nagradno pitanje bilo - „Sa njim u Veliku Srbiju“, dok je „Valterova“ obećana nagrada bila boravak sedam dana u Vrnjačkoj Banji sa „slavnim režiserom“.  Mislio sam da da Kusturica neće vidjeti ovu „Valterovu“ zajebanciju na njegov račun prije nego što ja uradim intervju, ali je tek friško odšampani primjerak tog broja, koji je trebao ići u prodaju od sutra, neplanirano u Pozorište mladih iz štamparije donio tada jedan mladi novinar, danas lider jake političke stranke u Sarajevu, i pokazao ga Kusturici. Tačno u momentu kad smo nas dvojica zajedno stajali okruženi drugima nasred hola pozorišta.


Ovaj me samo pogledao i rekao:


„Jasmine, nije ti ovo fol“.


Bio je to naš posljednji susret prije rata. Došli su izbori, pobijedili su nacionalisti, dok je BiH polako klizila prema ratu. Pobjeda SDA i Alije Izetbegovića kod Bošnjaka su za Kusturicu označili kraj bilo kakve veze i ljubavi sa Sarajevom.


U narednom nastavku: Uloga Muhameda Filipovića Tunje u predratnom bosanskom političkom vrtlogu.

 

 



Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još