Boris Dežulović/ Offshore za ratne zločine

Hrvatska je za ubice iz BiH obećana zemlja: Pitali na granici zeta Bože Ljubića ima li šta prijaviti, a on će im šeretski...


30.10.18, 18:43h

 

portalnovosti.com

 

Teške riječi padnu kad se za neki zločin počinjen devedesetih u Bosni i Hercegovini kaže da je najstrašniji, ali kamo lijepe sreće – a zločin je već i u istoj rečenici spominjati sreću – da je takav zločin, najstrašniji od sviju u BiH, bio samo jedan. Najstrašnijih zločina počinjenih devedesetih u Bosni je bilo više, i previše, pa najstrašniji od sviju – a teška riječ padne kad se za neki zločin kaže da je najstrašniji – bude teži umu nego jeziku.

 

Ubojstvo sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića iz Konjica 2. srpnja 1992. bio je takav jedan, najstrašniji od svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini devedesetih. Malog Petra – zajedno s roditeljima Đurom i Vlastom, profesorima u konjičkoj gimnaziji, te mlađim, petogodišnjim bratom Pavlom – šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic u gluho su doba noći, u dva sata poslije ponoći, izvukli iz stana, ugurali u dva automobila i odveli izvan grada, do policijskog punkta u selu Polja Bijela, pa još kilometar prema selu Spiljani. Tu su cijelu obitelj Golubović postrojili uz cestu i hladnokrvno strijeljali rafalima iz kalašnjikova.

 

Toga Bože Ljubića zet, eto, Zdenko Grbavac je od osamdeset i osam ubijenih Srba iz Konjica i okolice svojom rukom, kažu optužnica i svjedoci, ubio trojicu

 

Nekim čudom, mali je Petar pao nepogođen. Nakon nekog vremena krvav, prestravljen i uplakan, ali živ, izvukao se između beživotnih tijela svojih roditelja i mlađeg brata, pa nesigurnim korakom krenuo prema kilometar udaljenim svjetlima onoga punkta u Poljima Bijelim. Dječački čisto vjerujući dvojici policajaca, kroz suze im je ispričao što se dogodilo, a ovi su to odmah dojavili u Stanicu javne bezbjednosti. Otamo su uskoro stigli po mališana, odveli ga do mjesta zvanog Begin Vir i izvukli iz automobila.

 

Ovaj put posao su obavili kako valja.

 

Punih dvadeset pet godina kasnije, lanjskog je prosinca u Konjicu i Sarajevu uhapšeno trinaest bivših pripadnika Armije BiH i HVO-a optuženih za ratne zločine i ubojstva Srba u Konjicu i okolnim selima 1992. i 1993. godine, među kojima i likvidaciju obitelji Golubović. O dvostrukom strijeljanju sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića tim je povodom potresnu priču napisao moj drug Dragan Bursać, i za taj tekst objavljen na Al Jazeeri ove godine dobio najveću europsku novinarsku nagradu, European Press Award, ali i za Bursaćevu nagradu i za malog Petra Golubovića slabo se čulo i u Bosni i Hercegovini, a kamoli u Hrvatskoj. Imamo mi za šutnju i zaborav dovoljno svojih ubojica i zločina.

 

Slabo se tako u Hrvatskoj čulo i za nekog Zdenka Grbavca, pripadnika HVO-a Konjic, jednog od trinaestorice uhapšenih toga prosinca: bolje se čulo za oca njegove žene, Božu Ljubića, čovjeka koji je u Bosni i Hercegovini osnivao i HDZ BiH i HDZ 1990, a danas u Hrvatskom saboru kao zastupnik originalnog, domovinskog HDZ-a ustrajno priziva neumrlu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Toga Bože Ljubića zet, eto, Zdenko Grbavac je od osamdeset i osam ubijenih Srba iz Konjica i okolice svojom rukom, kažu optužnica i svjedoci, ubio trojicu: kad su veću grupu zarobljenih srpskih civila iz Bradine vodili prema tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, on je trojicu izvukao iz kolone i u dvorištu jedne kuće hladnokrvno pokosio rafalom iz kalašnjikova.

 

U travnju ove godine optužnica protiv Grbavca je potvrđena, a u srpnju je njegov slučaj spojen s procesom protiv ostalih iz konjičke Armije BiH i HVO-a. Zdenko Grbavac suđenje je čekao na slobodi, založivši kuću u Ljubuškom na ime kaucije razrezane na stotinu hiljada konvertibilnih maraka. Prije tjedan dana trebao se prvi put pojaviti na Sudu BiH u Sarajevu, zbog sumnji u kršenje zabrane napuštanja Bosne i Hercegovine. Na sudu se, bolno očekivano, nikad pojavio nije: vrlo brzo saznalo se da je, gle čuda, u međuvremenu napustio BiH, i da je pobjegao, gle čuda nad čudima, u Hrvatsku.

 

U jednom od potresnijih trenutaka iz bogatih historijskih kronika bosanskohercegovačkog pravosuđa Grbavčev je odvjetnik Davor Šilić ispričao Tužilaštvu i Sudu kako se dan prije čuo sa svojim klijentom, koji u Hrvatsku nije pobjegao od suda već zbog – obitelji. ‘Na to ga je nagnala obiteljska situacija’, uvjerljivo je objašnjavao advokat. ‘Bilo je između ovoga i razvoda braka.’

 

U Hrvata se, naime, znaju prioriteti, i između spašavanja braka i suđenja za ratne zločine pravi će Hrvat najprije spašavati brak i obitelj. Za obitelj Golubović i brak gimnazijskih profesora Đure i Vlaste ionako je, složit će se časni sud, dvadeset šest godina kasno. A obitelj i brak Zdenku Grbavcu su svetinja. Bili bi i vama da vam je punac osnivač dva HDZ-a i saborski zastupnik trećeg.

 

U ovom trenutku, negdje na teritoriju Republike Hrvatske slobodno i bezbrižno tako šeta Zdenko Grbavac iz Konjica, optužen za trostruko ubojstvo i tko zna kolikostruke druge zločine, jedan od trinaestorice pripadnika Armije BiH i HVO-a koji su one srpanjske noći strijeljali obitelj Golubović, pa se vratili po maloga Petra da ga ponovno strijeljaju, jednom za svagda. I nitko se, jasno, pretjerano ne uzbuđuje.

 

Uzbudit će se tako Hrvatska kad grupa očajnih migranata s Bliskog i Srednjeg istoka probije policijski kordon Velika Kladuša-Maljevac, pa iz Bosne i Hercegovine provali u Hrvatsku, mobilizirat će se nacija oko nesretnika iz Sirije i Afganistana skenirajući im fizionomije i tražeći među njima teroriste i besprizorne ubojice što kalašnjikovima ubijaju djecu i civile, a jedan baš takav – član terorističke organizacije što je ubijala djecu i civile – ušao im u državu kao rod rođeni, s putovnicom Jedine Mu I Vječne Hrvatske, pa se razbaškario po Domovini svoj na svome, miran i siguran.

 

‘Imate li što za prijaviti?’ pitala ga je Hrvatska Država na graničnom prijelazu, ‘imam, trostruko ubojstvo srpskih civila’, šeretski je odgovorio Zdenko, ‘hahaha’, odgovorila je Država, ‘hahaha’, prisnažio je Državljanin.

 

I stvar funkcionira bez ozbiljnijih grešaka. Hrvatska je za ubojice iz BiH obećana zemlja, nešto kao offshore za ratne zločine: prije Zdenka Grbavca iz Bosne i Hercegovine u Jedinu Im I Vječnu Hrvatsku bježali su i Željko Džidić, optužen za ubojstvo trinaest zarobljenih vojnika Armije BiH u Mostaru, i Tadija Šunjić, optužen za ubojstvo jednog bošnjačkog civila u mjestu Vojno kraj Mostara, i Velibor Bogdanović, zbog ratnih zločina nad mostarskim Bošnjacima osuđen na pet godina zatvora, i Zlatan Mijo Jelić, optužen za ubojstvo generala Vlade Šantića, i deseci drugih zločinaca i ubojica, na čelu sa slavnim Dominikom Ilijaševićem Comom, koji je tih slavnih ratnih devedesetih u intervjuu Nacionalu plastično objasnio kako je ‘za hrvatstvo spreman i umrijeti’. ‘Tko god želi’, ponudio je Como, ‘ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo ćemo pucati sebi u glavu.’

 

‘Imate li što za prijaviti?’ pitala ga je Hrvatska Država na graničnom prijelazu, ‘imam, trostruko ubojstvo srpskih civila’, šeretski je odgovorio Zdenko, ‘hahaha’, odgovorila je Država, ‘hahaha’, prisnažio je Državljanin

 

Takav se, kako znamo, nikad nije pojavio, pa je Dominik Ilijašević na kraju optužen za masakr nad Bošnjacima u Stupnom Dolu i ratne zločine u općinama Vareš i Kiseljak. Kad je na koncu pravomoćno osuđen na petnaest godina zatvora, slavni je Como, razumije se, spakirao putovnicu i otišao u Hrvatsku, gdje se skrasio sa ženom – jer bilo je valjda ‘između toga i razvoda braka’, a brak i obitelj su najvažniji – i lani, pridružujemo se čestitkama, dobio kćerku.

 

‘Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti’, povjerio se novinaru Večernjeg lista tih dana, pobjegavši pred izricanje kazne. ‘Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?’

 

I zaista, zašto Como – i general Mijo, i Željko, i Tadija, i ostali hrvatski vitezovi, i naš junak Zdenko Grbavac – ne bi imali naše pravo da budemo tu? Tko god misli da oni to pravo nemaju, Como će mu dati napunjen pištolj, pa neka za hrvatstvo puca sebi u glavu.

 

Ako i promaši, nije problem. Drugi put će posao obaviti kako valja.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još