MUNDIJAL 2018. IZ ŽENSKOG UGLA

Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija: A ovi što me kao ženu nabjeđuju da nemam šta da gledam, neka znaju...

Nedjeljni magazin27.06.18, 09:58h

Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija: A ovi što me kao ženu nabjeđuju da nemam šta da gledam, neka znaju...
Sitog stomaka možeš imati čast, ostalo je samo hropac u kojem skapavaš dok pune tribine ne mare ni koje si vjere, ni nacije

 

Izvor: Lola magazin

Piše: Jelena Pralica

 


Naslovnu rečenicu sam bukvalno ukrala od Miljenka Jergovića...


Priznajem, i preporučujem svima da bar s vremena na vrijeme pročačkaju neko Miljenkovo pisanije i slobodno plagiraju nešto od toga i objave javno. Biće bolje za sve nas.


U konstelaciji Miljenko, fudbal, internet i krađa, sve što bih ovih dana imala da kažem staje u rečenicu – ugasite nam internet da gledamo fudbal. Da, Svjetsko prvenstvo koje trenutno teče u Rusiji, ne smijem sad ovdje ni napisati šta mislim o tom ruskom prijateljstvu za koje me a priori, jelte, treba da veže neko porijeklo koje nisam nit birala nit želim da sve to ima takve konotacije, al to, kao što rekoh, na internetima ne smiješ baš da pišeš kako ti hoćeš. Mislim, smiješ, al odmah te zaskoče horde. U mom svjetonazoru, zla.


Miljenko je, elem, jednom prilikom lijepo objasnio fenomen svrstavanja fudbalskih ekipa na velikim takmičenjima. Iako je tada pisao o onom na evropskom nivou, ovo svjetsko tu priču samo produbljuje, samim tim što je u pitanju lonac više nacija. Podjela na one ostrašćene i one koji fudbalu pristupaju krajnje elegantno svakako stoji. U kojoj smo grupi mi, a mi smo u ovom slučaju svi redom Balkanci, dovoljno je da posljednjih dana prelistate internete i sve će vam se samo kasti.


Fudbal je vazda bio sirotinjska zabava. Kad znaš da musavoj brazilskoj djeci ne preostaje ništa nego da pimplaju loptu u favelama, i kao naše neko musavo dijete sanjaju o bogatoj karijeri, što će korist i blagodet donijeti cijeloj porodici i generacije spasiti muka pukog preživljavanja. Zato se naš sirotinjski mentalitet očas prelije i na fudbalski teren, jer mi smo svikli vazda se boriti za nešto, a najčešće da nas prosto ima.

 

Podjela na one ostrašćene i one koji fudbalu pristupaju krajnje elegantno svakako stoji. U kojoj smo grupi mi, a mi smo u ovom slučaju svi redom Balkanci, dovoljno je da posljednjih dana prelistate internete i sve će vam se samo kasti


Volim fudbal, nogomet. Eto i to je glupost, draži nam je uvezeni pojam, od vlastite riječi koju koristimo za jednu običnu, najobičniju nogu. I rado gledam utakmice ovih dana. Jer, za mene je fudbal, nogomet sport (doduše, vjerovatno onaj u kojem na kraju uvijek pobijede Nijemci), al ja sam totalno nerelevantan navijač ovog podneblja. Jednostavno se ne uklapam u milje, pošto nemam želju da na fudbalskom terenu odmjeravam nacionalne snage izvan fudbalskog umijeća. Al takvu eleganciju kod nas nećeš doživjeti, kod nas se utakmica nije odigrala ako je nije pratilo nebrojeno komentara (sve sami stručnjaci), uvreda, psovki, ogavnih opaski koje imaju veze sa svim osim sa fudbalom.


I posljednja dešavanja iz Rusije svjedoče o tome. Svaka utakmica gdje se pomiješaju dvije navedene grupe, ovih što igraju fudbal jer je to sport i ovi što tu prvenstveno pokazuju nacionalističe mišiće, ispričala nam je kratku horor priču o mržnji i netrpeljivosti. A zapravo je to priča o njima, koji žive u svijetu gdje ništa ne treba da dokazuješ preko fudbala već treba da ga igraš iz zabave i za dobre pare, i nama, kojima hronično nedostaje i zabave i para, pa je fudbal prilika da iskažemo svoje nezadovoljstvo, svoju pomenutu mržnju i netrpeljivost, jer nam je i tu, kao i u životu, vazda neko drugi kriv. A zapravo smo, kao i u ovom životu koji baš sad živimo, za najviše toga krivi sami mi.


Ne razumijem te najprizemnije porive da sport preobratiš u bojno polje. Ne shvatam zašto je to poligon za sijanje najnižih strasti, za pozive na pokolj, ubijanje, krvoproliće, novi rat. A to čitam evo već danima. Ne razumijem, a razumijem.

 

Svaka utakmica gdje se pomiješaju dvije navedene grupe, ovih što igraju fudbal jer je to sport i ovi što tu prvenstveno pokazuju nacionalističe mišiće, ispričala nam je kratku horor priču o mržnji i netrpeljivosti


Narodi smo, mislim na nas ove postkomunističke otpadnike, između neba i zemlje, Istoka i Zapada, smješteni nigdje nego baš tu samo gdje i jesmo, istanjenih đonova trčeći za svakim vozom na koje smo odavno okasnili, nikome iskreno potrebni, sami sebi teret, puni nezadovoljstva, snova o blistavim karijerama, punim novčanicima i mjestima gdje je fudbal sport u kojem se uživa. Kako je to tamo negdje gdje su multietičke reprezentacije odraz bogatsva, u svakom pogledu. Prevashodno onom za koje ko zna hoćemo li mi ikad spoznati šta je – da je toliko naroda u zajednici koji mogu zajedno da žive i igraju loptu, a da se ne poubijaju, momenat koji će biti znak da nam je dobro.


Da, znam, drugačiji smo mi mentalitet, oni tamo su hladni, ravnodušni, nemaju oni taj žar kao mi. Al, nemamo ni mi mnogo toga kao oni, a to što nemamo je ono što bi nas učinilo manje koljačima po društvenim mrežama, a više navijačima kojima ne treba leksilijum i gajba piva prije svake utakmice koja ima nacionalistički predznak, čak i kad ga nema.


Nacionalno samopotvrđivanje zaista, ali zaista, ne želim doživjeti tokom fudbalske utakmice. Ne želim ni da mi neko drži slovo svaki put kad navijam za nekog „protivnika“. Nacionalno samopotvrđivanje mi za svakog pojedinca znači nešto sasvim drugo i to mi neće pokazati na fudbalskom terenu, ma koliko urlao nacionalističke parole i busao se u svoja, bilo koje nacije, prsa, dok pas nema za šta da ga ujede. Nacionalno samopotvrđivanje mi neće nametnuti ni svi oni fudbalski znalci i viči komentatori koji me zasipaju vrlim znanjem ko je kriv za koji poraz, a samo za svoj vlastiti, što žive kao miš, crkveni ili džamijski svejedno, nisu oni ni najmanje, jer se tim svojim uspjehom ni ne bave.

 

Ne želim da budem ni muškarac ni žena, već živo biće koje će gledati fudbal jer to voli i želi, a ne da bi imala poligon za hrvanje sa drugim nacijama i umovima koji se samo tu mogu potvrditi, jer su na svim drugo poljima isprazni, neispunjeni, nezadovoljni, jadni i bijedni


I na poslijetku, ovi što me kao ženu nabjeđuju da nemam šta da gledam i komentarišem na tu temu, jer šta ja, eto, znam šta je fudbal i kako on utiče na muški mozak, imam da kažem kako utiče na moj. Ne želim da budem ni muškarac ni žena, već živo biće koje će gledati fudbal jer to voli i želi, a ne da bi imala poligon za hrvanje sa drugim nacijama i umovima koji se samo tu mogu potvrditi, jer su na svim drugo poljima isprazni, neispunjeni, nezadovoljni, jadni i bijedni.


Taj fer plej mi ne treba, jer zbog takvog fer pleja sam zakasnila na sve vozove normalnosti. I dalje čučim na nekoj pustoj, zaboravljenoj stanici, dok u pozadini čujem horde zla kako uzvikuju nacionalističke i ratne parole, a tamo negdje, gdje vjerovatno zadugo stići neću, ljudi siti i neopterećeni time ko im brani čast na velikim utakmicama uživaju u ovoj skupoj zabavi koja je nama siromašnima u svakom, osim nacionalističkom nakaradnom pogledu, jedina dostupna. Jer, sitog stomaka možeš imati čast, ostalo je samo hropac u kojem skapavaš dok pune tribine ne mare ni koje si vjere, ni nacije.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)


DEPO
KOMENTARI