ZORAN BIBANOVIĆ/ RAĐANJE BH. NACIJE

Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja: Šta nama danas znači Ustav BiH?!


24.06.18, 13:44h


Prošle godine se navršilo 230 godina od donošenja jednog od najznačajnijih dokumenata na svijetu – Ustava SAD. Radnja se odvijala u Filadelfiji (Philadelphija) u ljeto 1787. godine, a o tome dosta znamo zahvaljujući opširnim svakodnevnim bilješkama Džejmsa Medisona (James Madison) iz Virdžinije koji je tada bio napunio trideset šest godina i koji se danas smatra po općeprihvaćenom shvatanju „ocem Ustava“.


Američki ustavni historičar, profesor političkog prava, Jack N. Rakove, objavio je povodom dvjesta godina Ustava (1987.) esej pod naslovom Rađanje nacije. Analitičare i dan danas impresionira nepokolebljiva borba tvoraca da Ustav bude djelotvoran i funkcionalan. Pa šta se to nekada tamo dešavalo da je to nama i danas poučno?


Polazna tačka svih Medisonovih prijedloga je bilo uvjerenje koje se zasnivalo na nesrećnim iskustvima zemlje sa ustavima pojedinih država koji nisu uvažavali federalni interes ili „privatna prava“ pojedinaca i manjina. Medison je smatrao da zakonodavnim tijelom dominiraju demagozi koji se bore za položaje iz ambicije i ličnog interesa, više nego radi javnog dobra. Takvi ljudi – kao naprimjer njegov veliki protivnik iz Virdžinije, Petrik Henri – uvjek su mogli da „nadmudre poštenije ali neprosvjećenije predstavnike skrivajući svoja sebična gledišta pod plaštom javnog dobra“.

 

Polazna tačka svih Medisonovih prijedloga je bilo uvjerenje koje se zasnivalo na nesrećnim iskustvima zemlje sa ustavima pojedinih država koji nisu uvažavali federalni interes ili „privatna prava“ pojedinaca i manjina


Pedeset pet delegata su predstavljali šaroliki skup iz raznih sektora društva. Ustavotvorna konvencija je počela maja 1787. godine, a završila se četiri mjeseca kasnije 17. septembra. Delegati su sjedili po dvojica ili trojica za stolom, a zasjedali su četiri, šest, a ponekad čak i osam sati dnevno. Džorđ Vašington (George Washington) je odmah izabran za predsjednika skupa. Debate su držane u tajnosti, a Vašington se nije odlučio da kaže svoje mišljenje sve do posljednjeg dana debate.


Ljeto je bilo vrelo i vlažno – prava muka. Delegati su morali noću da drže zatvorene prozore zbog rojeva odvratnih muha koje su ujedale – zapisao je jedan francuski posjetilac.


Međutim, pošto je Medison ipak sumnjao da će se predstavnicima koje narod izabere moći ikad vjerovati u potpunosti, on se nadao da će se od posredno izabranog Senata (gdje članove bira zakonodavno tijelo, ali ih bira narod na izborima) moći spriječiti izglasavanje loših zakona u donjem domu.

 

Istovremeno se nije moglo računati da će i Senat mudro donositi zakone, Medison je potražio još jednu kontrolu u vidu zajedničkog izvršno-sudskog Revizionog savjeta koji bi posjedovao ograničeni veto na sve odluke Kongresa.


Njegov najznačajniji prijedlog je bio da ovlasti federalnu vladu da odbaci zakone saveznih država. Tu radikalnu moć veta zajednički bi sprovodili Kongres, (ili Senat) i Revizioni savjet.


Međutim, princip „jedna država – jedan glas“, gdje bi glas jednog građanina u malenoj državi Delaver (Delaware) imao istu težinu u novoj vladi koliko i dvanaest građana države Virdžinija, je imao moćne protivnike iz velikih saveznih država. Borba oko predstavljanja se produžila na slijedećih sedam iscrpljujućih nedjelja. Debate su obuhvatale od apela do nezgrapnih prijetnji i pokerskog blefiranja. „Bili smo na ivici raspadanja“ - zapisao je Luter Martin, „jedva smo se držali na okupu, iako su novine pisale o našoj potpunoj jednodušnosti“.

 

Jedno od glavnih načela Ustava Sjedinjenih Država je što se on zasniva na podjeli vlasti, tačnije tri odvojene institucije koje međusobno dijele vlast


Kraljevski savjetnici u Britaniji, Francuskoj i Španiji, zemalja koje su tada graničile sa tadašnjim malim SAD, su iščekivali vijesti sa radoznalošću. Naročito je Špance interesiralo šta se događa u Filadelfiji, jer ako se ne uspostavi efikasna vlada, američki doseljenici zapadno od Epalačijenskih (Appalachians) planina su mogli dopasti u njihovu sferu.


Kada je Džejms Vilson (James Wilson) predložio da se „izvršna vlast sastoji samo od jedne osobe“, delegati su samo nijemo sjedili nemajući snage da započnu dikusiju o jednom tako krupnom pitanju. Na zahtijev da se svi moraju izjasniti, nastala je veoma živa diskusija.


Delegati su se složili da izvršna vlast ne smije da bude pravljena po ugledu na britansku monarhiju, ali iz razloga efikasnosti ona treba da se nalazi u rukama jedne osobe. Istovremeno su izražavali strah da bi se takav položaj mogao pretvoriti u „začetak monarhije“. U strahu da raštrkano stanovništvo nikada neće biti „dovoljno informirano o ličnostima“ da bi moglo napraviti mudar izbor i da potom izabere potencijalnog tiranina, donosioci Ustava su najzad smislili – izborni kolegijum. Predsjednik će se birati na četiri godine, s tim da se može izabrati na još četiri – piše J.N. Rakove.


Jedno od glavnih načela Ustava Sjedinjenih Država je što se on zasniva na podjeli vlasti, tačnije tri odvojene institucije koje međusobno dijele vlast. Tako, na primjer, predsjednik pregovara o sklapanju ugovora sa stranim državama, ali Senat je taj koji ih mora odobriti, dok Vrhovni sud ima pravo da predsjednikove postupke proglasi neustavnim. Takav sistem pomaže da se očuva sloboda i usporava tempo političkih promjena – zapisao je svojevremeno profesor James Q. Wilson u prilogu „Da li je podjela vlasti djelotvorna i danas“.

 

Građani ne treba da budu pravnici da bi shvatili da zahtijev za proglašavanje procesa povratka izbjeglih građana u BiH propalim, znači i proglašavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma ništavnim


Danas samo šest zemalja na svijetu nije slijedilo američki primjer (Britanija, Novi Zeland i Izrael, dok Saudijska Arabija, Oman i Libija još uvijek Kur´an smatraju svojim vrhovnim zakonom) i nemaju „pisani“ ustav. Butan i Skandinavske zemlje opet prednjače po javno ispoljenoj sreći svojih stanovnika.


Međutim, ni sama činjenica postojanja ustava u mnogim današnjim državama nije razlog za slavlje. Mnogi ustavi ne predviđaju demokratsku vladu niti proklamiraju ljudska prava (naprimjer, nedostaci Aneksa 4 – Dejtonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, koji je osporen u više međunarodnih sudskih presuda). Osovina Čović/Dodik ide i dalje u svojim zahtijevima pa traži zvanično proglašavanje neispunjivanja odredbi Anexa 7 – Dejtonskog mirovnog sporazuma (pravo na povratak) odnosno traže izbornu primjenu rezultata popisa iz 2013. godine, umjesto popisa iz 1991.).


Građani ne treba da budu pravnici da bi shvatili da zahtijev za proglašavanje procesa povratka izbjeglih građana u BiH propalim, znači i proglašavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma ništavnim. To opet znači povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine do donošenja novog Ustava.


Hoće li plan „B“ (Čović/Dodik) i izbjeglička kriza, paradoksalno biti od pomoći u oblikovanju bosanskohercegovačkog nacionalnog interesa? Može li se pljačka, epskih razmjera, bh. imovine od strane susjednih zemalja zaustaviti ako se dosadašnje štete ne mogu naplatiti? Kako ukloniti alave umrežene osobe iz vlasti koje se bore za položaj iz vlastitog interesa i bolesne ambicije u zemlji koja nije dobila šansu da napravi kvalitetan Ustav?

 

Napredak je moguć ako se posluša osobni unutrašnji moralni zakon (svaka religija to traži od svojih sljedbenika) i podrže političari bez oraha u džepu koji nude akciju i rješenja


Bosanski franjevac Drago Bojić je svojevremeno izrazio sumnju da se nacionalne stranke mogu uopće reformirati i da je raspored političkih snaga takav da onemogućava reformu bilo čega, osim oblikovanja društvenog konteksta dokazivanja većeg katolika od pape. Ekonomsko beznađe i besperspektivnost istovremeno ujedinjuje bosanskohercegovačko društvo u zajedničkoj muci.


Napredak je moguć ako se posluša osobni unutrašnji moralni zakon (svaka religija to traži od svojih sljedbenika) i podrže političari bez oraha u džepu koji nude akciju i rješenja. Ja znam više upornih boraca za normalni život od kojih jednoga bezuspješno pokušavaju omalovažiti epitetom „presjednik iz nebodera“.


„Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja“ – podsjećao nas je Duško Radović.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!