ŽIVOTNA PRIČA BH. KNJIŽEVNICE MEDIHE SELIMOVIĆ

Moja borba s karcinomom: U toj zamračenoj prostoriji već sam znala... Kada sam izašla, shvatila sam da mi suze klize niz obraze

ŽENA iN01.06.18, 14:36h

Moja borba s karcinomom: U toj zamračenoj prostoriji već sam znala... Kada sam izašla, shvatila sam da mi suze klize niz obraze
Nisam nikome ništa govorila, pa ni svom djetetu, dok nije obavljena magnetna rezonanca kojom sam konačno i zvanično dobila dijagnozu: invazivno -duktalni karcinom dojke, priča bh. književnica Mediha Selimović

 


Izvor: Azra/ Autor: Samila Ivković


Prije promocije knjige „Brodska cesta bb” nisam znala mnogo o Zeničanki i bh. književnici Medihi Selimović. Znala sam da izvrsno piše, te da je Abdulah Sidran jedne prilike Medihu nazvao bosanskim književnim čudom. Ona zaista jeste čudo, ali ne samo književno. Oličenje je borbenosti i hrabrosti. Dokaz je s čim se sve jedna osoba može nositi kroz život. U djetinjstvu su joj teške bolesti oduzele roditelje i ostala je sama s bratom.


Kroz život je vodila mnoge bitke; od teškog odrastanja, preseljenja u Beč, razvoda braka, pa do posljednje bitke s karcinomom, koju uspješno privodi kraju. Ova promocija knjige bila je prvi Medihin izlazak u svijet nakon jednogodišnje borbe s karcinomom dojke. Izlazak u stilu pobjednika, govorim joj. Nije se saglasila sa mnom.  


– Ono što nikako ne želim je, poslije ove borbe s bolešću, izaći u svijet kao pobjednik. Ne postoji stil pobjednika, baš kao i pobjednici što ne postoje. Pobjeda je trenutno stanje, zanos, ushit ili rezultat poslije nekog takmičenja. Svi smo mi gubitnici i svima nam jednog dana odsviraju kraj i poraz. Smrt je jedina izvjesnost za svakog ko je rođen. Ona je i jedino pravedno okončano suđenje za sve nas koji učestvujemo u ovoj utakmici zvanoj život. Plaši me taj „pobjednički sindrom” u ljudima. U život se zaista ne vraćam kao pobjednica. Vraćam se kao jedno izmučeno biće koje je prošlo vlastitu kataklizmu. I dalje vjerujem da posljednja riječ nije ni moja, ni medicinska, te da postoji ono Nešto u Univerzumu što nas usmjerava i što nam određuje i početak i kraj. Moje je da koračam svoj put i da, u skladu sa svojim mogućnostima, sklanjam kamenje, pa i stijene koje mi se na tom putu postave. Dakle, u procesu izlječenja bitno je sve: medicina, volja, snaga, istrajnost i kosmička sila, ma kako je ko zvao i ma kako joj se ko obraćao – kaže za “Azru” Mediha nakon promocije svoje knjige „Brodska cesta bb” u Sarajevu.


– Prošle godine u ovo vrijeme, izgledalo je da mi je opaka dijagnoza odsvirala kraj utakmice. Knjiga, koja se u prvobitnom, zeničkom izdanju zvala „Na-opako i po-prijeko” također nije više postojala u prodaji i opticaju. Zamrla je baš kao i ja. Zajedno smo kolabirale. Godinu kasnije sve to izgleda malo drugačije. U maju ove godine su mi rekli da me opet ima i ja želim da im vjerujem. A evo, zahvaljujući izdavačkoj kući Buybook, ima i knjige ponovo. Obradovala me promocija. Ustvari, radujem se ljudima. Jer, uz knjigu, na jedan poseban način dogodili su mi se i ljudi.


Kako ste otkrili da imate karcinom? Je li Vam tijelo davalo znakove?


– Moja majka je umrla od karcinoma dojke, otac od leukemije. Brat i ja smo bili djeca. Njihov odlazak, naprasita i iznenadna smrt oca i trogodišnje umiranje naše majke ostavile su dubok trag u nama. Možda na različit način, ali ipak to stoji čvrsto pohranjeno negdje u našoj dubini i širini, u svakom kutku naših bića. Još u ranom djetinjstvu, zbog genetskog koda, postala sam takozvana „rizična grupa” pacijenata. Nisam tu činjenicu zanemarivala i redovno sam obavljala kontrole. Jednom godišnje bih uradila osnovno: kontrola krvi, EKG i mamografija. U decembru 2015. godine su nalazi redovnih kontrola bili odlični kao i uvijek. Devet mjeseci kasnije sam slučajno (iako slučaja nema) otišla na ponovnu kontrolu, iako sam bila naručena tek u decembru 2016. godine. Međutim, u svojim obavezama, nekim previranjima i stresovima, jednostavno sam pogriješila. Pojavila sam se tri mjeseca ranije. Nisam ništa osjetila. Ništa osim tromog, teškog umora, neke bezvoljnosti i tjeskobe u grudnom košu. Ali kad sam već bila tu, da se ne vraćam i da me ne vraćaju, te ponovo naručuju za tri mjeseca primili su me, čisto iz praktičnih razloga. Na ultrazvučnom pregledu sam vidjela kako doktorica rasteže onu „crticu” i mjeri neku izraslinu. Upitala sam je o čemu se radi, a ona je odgovorila da misli da je to cista. Bila je blaga i mnogo me ispitivala. Mislim da mi nije htjela reći, ali da je odmah znala o čemu se radi.


Kako ste se Vi osjećali u tim trenucima?


– I ja sam bila sasvim mirna i pribrana, postavljala sam pitanja kao da je riječ o običnoj upali grla. Upitala me da li želim da mi prvo urade magnetnu rezonancu ili biopsiju. Rekla sam: Magnetnu rezonancu. Bezbolnije je. Ali, osjetila sam. Tu, u toj zamračenoj prostoriji pored ultrazvučnog aparata, ja sam već znala i osjetila da sam došla na red. Izašla sam napolje i tek negdje na ulici sam duboko udahnula i shvatila da mi suze klize niz obraze. Nisam nikome ništa govorila, pa ni svom djetetu, dok nije obavljena magnetna rezonanca kojom sam konačno i zvanično dobila dijagnozu: invazivno -duktalni karcinom dojke.


Kako je izgledala borba na putu do lijeka, šta Vam je davalo snagu za dalje?


– Desilo mi se da mjesec i po prije ove dijagnoze dobijem unuku. Jedva sam je čekala. Poslije rođenja moje kćerke bila je to najveća radost u mom životu. Znala sam mrtva-umorna trčati s posla samo da sjednem pored krevetića, da je gledam kako spava i osluškujem kako diše. Moja unuka se zove Rania, a ja sam joj se obraćala sa: Rania – Radosti nanina! Mislim da nam ju je Bog baš kao milost i radost poslao u ovom svemu. Kad nije bilo snage nizašto i ni za koga, za nju jeste. Bilo je trenutaka kad bih joj se privlačila skoro četveronoške i prislanjala uz nju, a ona bi, opet, mahala svojim ručicama, nožicama i smijala mi se. Prva lopta u njenim rukama bila je moja ćelava glava pokrivena turbanima. To joj je, očito, bilo interesantno pa sam joj stalno stavljala svoju prekrivenu glavu u ručice. Kad sam imala snage, nosala sam je i prislanjala na grudi. Ona je sva mirisala na život.


Nastavak razgovora čitajte OVDJE.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


DEPO
KOMENTARI