ENVER KAZAZ/ KAKO IZGLEDA POLITIČKO SAMOUBISTVO

Komšićev populistički sunovrat: Od paranoje ne vidi da sa Suljagić-Bajrovićevom koalicijom ide pod skute propaloj SDA!


31.05.18, 13:43h


www.prvasmjena.com


Svakom iole pažljivijem pratiocu političkih zbivanja u BiH jasno je da partije koje same sebe svrstavaju u lijevi politički spektar nikako ne mogu oformiti zajednički politički blok, iako bi on bez sumnje za neke od njih značio siguran spas od gotovo izvjesne marginalizacije na političkoj sceni. Razlozi za to su mnogobrojni, a u javnosti se najčešće svode na krajnju simplifikaciju – sujetu njihovih lidera.


Mada nije zanemariva, naročito kad se ima u vidu liderokratski način upravljanja Demokratskom frontom Željka Komšića, sujeta nije glavni faktor razjedinjavanja ovdašnje ljevice. Ona jeste, bez sumnje, bila osnovni razlog raspada Demokratske fronte na Komšićevu i Suljagić-Bajrovićevu političku organizaciju, ali ne i glavna prepreka za koalicionu saradnju tri nominalno socijaldemokratske stranke pred naredne opšte izbore.


Glavna prepreka nalazi se u karakteru i ambicijama vodstva Demokratske fronte i Građanskog saveza i velikim razlikama između njih i SDP-a, sržno transformiranog nakon pada Zlatka Lagumdžije.


Naime, Demokratska fronta i Građanski savez svoju retoriku baziraju na jakim patriotskim porukama u kojima sebe predstavljaju kao zadnju branu pred, po njima, gotovo sigurnim raspadom zemlje nakon izbora. Ta retorika nije praćena ozbiljnije profiliranom argumentacijom i političkom vizijom rješavanja ustavne krize u zemlji, a kamoli vizijom izgradnje harmonične multietničke zajednice.

 

Glavna prepreka nalazi se u karakteru i ambicijama vodstva Demokratske fronte i Građanskog saveza i velikim razlikama između njih i SDP-a, sržno transformiranog nakon pada Zlatka Lagumdžije


Odsustvo takve vizije ukazuje na to da je retorička razina istupa Željka Komšića u javnom prostoru, ali i članova Građanskog saveza, prazna, svodiva samo na to da bez Komšića u Predsjedništvu BiH nema spasa od Dodik-Čovićevog saveza.


Pažljivije analizirana, ta retorika ukazuje i na ideološko središte iz kojeg proizlazi. U njemu je izgradnja slike o demonskom državnom neprijatelju i heroju koji stoji pred njim i svojom neustrašivošću, golim herojskim prsima zaustavlja sve njegove nasrtaje na milu domovinu. Naravno, radi se o tipičnoj romantičarskoj figuri patriotskog heroja, pa je jasno da je u njenoj podlozi nacional-romantičarska ideologija, bez ikakvog racionalnog uporišta u pragmatičnoj političkoj ravni.


Suočena s ustavnim uređenjem zemlje i ustavnim ovlastima člana Predsjedništva BiH, romantičarska figura Željka Komšića kao heroja koji obećava spas za domovinu od demonskih neprijatelja raspada se kao mjehur od sapunice. Ustavne ovlasti Predsjedništva BiH ne omogućavaju ništa drugo do podjelu postizbornog plijena, uz nešto malo vanjske politike, i postavljanje svojih kadrova na mjesta ambasadora BiH u inostranstvu, te davanje saglasnosti na odluke Predsjedništva o mirnodopskoj upotrebi oružanih snaga, i to samo jednog od tri puka u njima.


S takvim ovlastima, član Predsjedništva BiH ne može pokrenuti niti jedan iole bitniji proces u zemlji koja vapi za rješavanjem ustavne krize, a pogotovu one ekonomske, kulturne, moralne, privredne itd. Uostalom, Komšić je u Predsjedništvu BiH proveo dva mandata, a rezultat je da je zemlja i dalje u istom, ako ne i gorem stanju prije njegovog ulaska u tu državnu instituciju. Otud heroizacija političkog polja koju kao svoju retoričku platformu, ne i konkretan politički program, razvijaju Komšić i Suljagić-Bajrovićeva politička partija nije ništa drugo do obična populistička demagogija.

 

Radi se o tipičnoj romantičarskoj figuri patriotskog heroja, pa je jasno da je u njenoj podlozi nacional-romantičarska ideologija, bez ikakvog racionalnog uporišta u pragmatičnoj političkoj ravni


Ta heroizacija vodi u militantan oblik politike koja isključuje svaki oblik racionaliteta, a u društvenom polju širi iracionalizam i jeftini emocionalizam.


A zemlji je potrebno sve suprotno, politički racionalizam, potraga za kompromisom i konsenzusom, a ne demonizacija političkih protivnika, te prelazak s monoetničke na multietničku politiku unutar socijaldemokratskog političkog polja. Da bi se to učinilo, Demokratska fronta i Građanski savez morali bi radikalno promijeniti svoju populističku politiku, a to očigledno nije moguće.


Na valu populizma kojeg je projektovao Zlatko Lagumdžija i izrastao je Željko Komšić. Tako formatiran, on je ušao u Predsjedništvo BiH, potom i zasnovao svoju političku partiju. Šireći patriotsku retoriku, izgradio je imidž bošnjakocentričnog političara. Identičan populizam, uz agresivniju retoriku, razvijen je i u Građanskom savezu, pri čemu ta partija nikad nije prešla u iole ozbiljniju političku organizaciju.


Nasuprot takvom profilu ove dvije nominalno socijaldemokratske, a u biti populističke stranke, SDP se, nakon što ga je u svom populizmu i tehnokratskom zasnovu, te liderokratskom načinu upravljanja razorio Zlatko Lagumdžija, uspio iznutra demokratizirati, osloboditi liderokratskog načina upravljanja i približiti socijaldemokratskoj ideologiji. Populizam je ostao i u toj stranci, npr. u plošnoj retorici Denisa Bećirovića, ali on nije dominantni oblik njene politike.


Pogleda li se unutrašnja demokratizacija SDP-a i njen plodotvorni politički potencijal, očigledno je da je ova stranka načinila paradigmatski važan prelom u ovdašnjem političkom polju. Naime, to je prva stranka u BiH koja je primijenila načelo biranja predsjednika s pravom svakog člana da o tome glasa i izbora kandidata za člana Predsjedništva BiH na unutarpartijskom referendumu.

 

Na valu populizma kojeg je projektovao Zlatko Lagumdžija i izrastao je Željko Komšić. Tako formatiran, on je ušao u Predsjedništvo BiH, potom i zasnovao svoju političku partiju. Šireći patriotsku retoriku, izgradio je imidž bošnjakocentričnog političara


Takvi dosezi u unutarnjem demokratiziranju stranke pokazuju da njeno rukovodstvo ima jasnu i dugoročnu viziju njenog razvoja, pri čemu je važno istaći i to da se ono prvi put približava socijaldemokratskoj ideologiji i da polako napušta ideju trećeg puta koja je uništila evropsku socijaldemokratiju nakon Blairovog pakta s neoliberalizmom i napuštanja ideje države socijalnog blagostanja i solidarnosti.


SDP je konačno počeo koristiti retoriku o klasnom sukobu i klasnim društvenim odnosima, dok Građanski savez i Demokratska fronta na jeftinom populizmu razvijaju militantni patriotizam. Istodobno s tim, SDP je obnovio svoj multietnički karakter širenjem na prostor Republike Srpske i zapadne Hercegovine, dok se Građanski savez i Demokratska fronta getoiziraju, ostajući monoetnički skučeni u Sarajevu i Tuzli.


Imajući u vidu takve ideološke razlike i orijentacije u razvoju stranaka, nužan je bio razlaz na ljevici. Međutim, kako to obično i biva na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, on nije proistekao iz ideoloških razloga, već iz čisto politikantskih.

 

Od obećanog predizbornog koaliranja i tobožnje ideje ujedinjenja ljevice Komšić je odustao onog trenutka kad je uvidio da njegova samokandidatura za Predsjedništvo BiH nema onu podršku i onaj oreol iz vremena neprikosnovene vladavine ljevicom Zlatka Lagumdžije. Tada se Komšić i suočio s nepostojanjem političke infrastrukture na koju bi se mogao osloniti, pa je počeo ucjenjivati SDP pričom o ujedinjenju ljevice na principu međupartijske ravnopravnosti. Ta priča nije imala nikakvo realno pokriće, jer ni Građanski savez ni Demokratska fronta nemaju kapacitet za unutarpartijsku demokratičnost.

 

Principi su gurnuti u stranu, a u prvi plan je izbio pragmatizam, surov koliko i samoubilački po Demokratsku frontu u cjelini. A racionalitet, nužan za vođenje politike, zamijenjen je histerijom, koja se pretvorila u bezrazložno discipliniranje, čak javno prokazivanje i šikaniranje članova te stranke


Namjesto ujedinjena koje bi označilo povratak socijaldemokratskoj ideologiji, Komšić je u prvi plan stavio brojeve delegata na kongresu na kojem bi se biralo novo rukovodstvo. A to znači da je umjesto programskog objedinjavanja lijevih partija Komšić odabrao kadrovsko. Tako pogrešan startni princip onemogućio je ideološko približavanje stranaka.


Umjesto ideološkog i programskog redizajna i predizborne koalicije, Komšić je u političkom polju otvorio rat sa SDP-om, neprestano kriminalizirajući vrh te stranke, bez ozbiljnih argumenta. Istodobno s tim, dva-tri medija pod njegovom kontrolom činila su to isto. Tako se svaki rad na približavanju stranaka ljevice pokazao uzaludnim, da bi se na koncu ispostavilo kako cilj nije koaliranje, nego Komšićeva borba za glasove lijevo orijentiranog biračkog tijela.


Jednostavno rečeno, principi su gurnuti u stranu, a u prvi plan je izbio pragmatizam, surov koliko i samoubilački po Demokratsku frontu u cjelini. A racionalitet, nužan za vođenje politike, zamijenjen je histerijom, koja se pretvorila u bezrazložno discipliniranje, čak javno prokazivanje i šikaniranje članova te stranke, što je na koncu izbilo i u javnost.


Ali, bez obzira na takvo histerično djelovanje u javnom prostoru, ostaje pitanje: na kakvom programu i na kakvoj ideologiji lijeve stranke grade svoju političku borbu u BiH? Dok se u Planu 10 SDP-a i mogu pronaći osnove socijaldemokratske ideologije, a u nastupima njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH, barem za sad, nikako, u istupima Građanskog saveza i Demokratske fronte te ideologije nema ni u tragovima.


Zato bi bilo važno da te dvije partije, ako uistinu žele socijaldemokratsku ideologiju, što prije preispitaju svoje politike. U protivnom one će se utrkivati s nacionalističkim strankama na njihovom terenu – populističkom kvazipatriotizmu, gdje nemaju nikakve šanse za uspjeh.

 

Komšić, ako se bude oslanjao isključivo na savez sa Suljagić-Bajrovićevom strankom, neće imati ni snage ni sposobnosti za takav zaokret, dok Bećiroviću treba ogroman napor da svoj dosadašnji imidž populiste na lijevoj sceni zamijeni racionalnom političkom vizijom


A Komšić, baš kao i Bećirović, kao kandidati za članove Predsjedništva BiH, morali bi pod hitno promijeniti i svoju retoriku i svoje ideološke osnove. Njihova monoetnička politika morala bi se ovog časa pretvoriti u poliperspektivnu multietničku, odnosno transetničku, s vizijom rješavanje ustavne krize u zemlji. Populistički militantna retorika tada bi se zamijenila retorikom stabilnosti, nade i prosperiteta, a logika političkih sukoba onom koja traga za kompromisom u ustavnom redizajnu zemlje.

 

Međutim, pitanje je da li njih dvojica imaju kapacitet za takav zaokret. Komšić, ako se bude oslanjao isključivo na savez sa Suljagić-Bajrovićevom strankom, neće imati ni snage ni sposobnosti za takav zaokret, dok Bećiroviću treba ogroman napor da svoj dosadašnji imidž populiste na lijevoj sceni zamijeni racionalnom političkom vizijom.


Bez obzira na ovu dvojicu kandidata za članove Predsjedništva BiH, daleko važnije pitanje za sve tri pomenute stranke nastat će nakon izbora. Već sada je jasno da će u slučaju uspjeha na izborima SDP, DF i GS morati koalirati ili međusobno ili s nizom stranaka. Pitanje je može li se na osnovama histeričnih političkih istupa uopšte sklapati koalicija s bilo kojom partijom.


Put koji su izabrali Demokratska fronta i Građanski savez ne budi nikakvu nadu u tom pogledu, a SDP-u ostaje da saveznike u borbi za promjenu stanja u BiH traži na drugim mjestima, a ne tamo odakle dobija klevetničke optužbe, bez šansi za dijalog zasnovan na racionalnim političkim temeljima. Uz to, bude li DF i dalje svodio svoj predizborni nastup isključivo na borbu za Komšićevo mjesto u Predsjedništvu BiH, ta stranka će doživjeti slom na narednim izborima.


Komšićeve ionako male šanse da treći put uđe u ovu državnu instituciju, jer je potpuno izgubio onu populističku harizmu koju je imao na izborima 2010, dodatno su otežane gužvom na lijevo-liberalnoj političkoj sceni. Tu su mu konkurenti populist Bećirović i Boriša Falatar iz Naše stranke. A to znači da se on ne bori više samo protiv HDZ-ovog kandidata, već i protiv konkurenata koji računaju na isto glasačko tijelo. Zato i jest njegova kampanja dvostruko usmjerena: protiv SDP-a i protiv HDZ-a.

 

Zatvarajući vrata SDP-u, ove stranke su osuđene na propalu Izetbegovićevu SDA. Nju u svojim histeričnim istupima i populističkoj paranoji Komšić-Suljagić-Bajrovićeva koalicija ne napada. Naprotiv, ide joj u zagrljaj, pod skute, precizno rečeno


Odjednom su Komšić, Suljagić i Bajrović otkrili da su u SDP-u skriveni Čovićevi jataci, a ta stranka je još malo pa ustaška. Takva jeftina kampanja gura Komšića u političko samoubistvo, a njegovu stranku u neku vrstu talačke pozicije njegovoj ambiciji. Drugim riječima, Komšić u ovom trenutku uništava ono što je osnovao – vlastitu političku stranku.


Zaboravljajući da se glavna politička borba za rješavanje kriza u zemlji mora voditi za sve parlamentarne razine iz kojih se formira izvršna vlast, Komšić i Suljagić-Bajrovićeva politička partija populistički uvjeravaju svoje eventualne birače da je BiH država s predsjedničkim sistemom, a ne složena zemlja s nekoliko razina vlasti: državnom, entitetskom i kantonalnom. Takav populizam vodi ih u sljepilo, a ono u izborni slom.


Pitanje je šta će biti nakon izbora, hoće li se koalicija DF - Građanski savez raspasti ili će se prikloniti nekome ko je uspio na izborima.


Zatvarajući vrata SDP-u, ove stranke su osuđene na propalu Izetbegovićevu SDA. Nju u svojim histeričnim istupima i populističkoj paranoji Komšić-Suljagić-Bajrovićeva koalicija ne napada. Naprotiv, ide joj u zagrljaj, pod skute, precizno rečeno.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


DEPO
KOMENTARI