PISMO MARŠALU POVODOM 25. MAJA

Tito & Thompson u prokletoj avliji!

Nedjeljni magazin24.05.18, 20:57h

Tito & Thompson u prokletoj avliji!
Dozvoli da ti umjesto "Štafete mladosti" za naredni Dan mladosti poklonimo ovdje zabranjenu domoljubnu pjesmu BOSNA, skladanu na hrvatskome jeziku i pjevanu na štokavskom dijalektu. Laibach nije, Marko je

 

Piše: Branko VRDOLJAK


Mili tovariš Tito,

 

Kao komunist i ateist, nisi smio vjerovat' u zagrobni život. Pa ti je ovo pisamce automatski deplasirano.
No habitus moje malenkosti, satkan od niti frojdovskog feudalizma, preko punkoidnog anarhizma pa do harekrišna samostana, neodoljivo mi sugerira suprotno.
Pa ti ipak pišem... povodom dana obilježavanja tvog rođendana. Mada je to, kažu, izmišljen i nametnut dan.

 

*

S Vesnom gledah na Koševu tekmu Sarajevo - Osijek kad je spiker javio da si umro, nedjelja je bila. Nemoguće je zaboravit'. Meč je prekinut, neki su igrači pali na koljena, nije izgladalo kao gluma, neki su plakali, publika je nijemo, u savršenom skladu, bez panike i euforije, napustila stadion, nas dvoje standardno niz groblje, preko Kralja Tomislava do Velikog parka.


Sutradan, ponedjeljak, otiđoh na fakultet. Do ulaza lijevo, kao da je jučer bilo, stoji rahmetli kolega Vila, dobar student, jaran, krupan, superteška kategorija.
Prilazim mu, vozdrica, šta mai, on kao kip, ne mrda milimetar.
Opipam ga, ponovim pozdrav, potapšem, uzalud, ne miče pa ne miče.
Ne kontam, je li šenuo ili je skrivena kamera?
Kad on, krajičkom usana, konačno šapnu:
Stipu me ba, držim počasnu stražu.

 

*

Pokojna majka nosila je moju malu fotku u novčaniku, a tvoju je veliku držala na regalu. I revnosno s iste brisala prašinu.


Tvoju i svoju medalju udarničkog pregalaštva čuvala je u ladici istoga šipad na kredit kupljenog regala boje slonove kosti, nikad je nikom ne pokazavši.

 

*

Moj prvi i jedini susret s tobom podsjeća na nedavni susret s papom.
Izveli su nas iz škole, dali zastavice i pionirske marame, i ti si prošao putničkom avenijom četničkog vojvode u otvorenoj limuzini, poput Franza Ferdinanda, mahajući radosnom narodu u nepreglednom špaliru.


Nije bilo među nama neprincipijelnog grahovskog komitskog crnorukaša gavrila, ili je možebit bilo, ali se UDBA s teroristima kažu znala izborit'.

 

*

Gledam uznika s Golog otoka na Hayatu, uru evocira tegobne uspomene, kontam štogod skrivio, insan nije zaslužio tako okrutno sustavno psihofizičko maltretiranje, naježim se i rastopim od sućuti.
Na kraju tv reportaže ga reporter upita:


- Što biste sad učinili da ste kojim slučajem na ovoj novokomponovoj demokratskoj vlasti?

 

Robijaš, upitan, mrtavhladan pitaču odgovor dade:


- Otvorio bih dva Gola otoka!!    


Dakle, druže Tito, nisi se krio u pacovskoj blindiranoj koloni.

 

*

Očevici tvrde, onomad, 1963. godine u Filadelfiji, kod kolege ti Kennedyja, od četničkog atentata spasio te glavom i bradom King Kong?!


- Bila mi je čast, druže Josipe Brože, ushićeno ti se obratio nakon epskog podviga.

- Bravo, druže Kinže Konže, državnički si mu replicirao.

 

A kad si otišao, ništa nisi ponio sa sobom ni prepisao familiji.
Ostavio si narodu planine i potoke i doline i more i jezera i šume i njive i rude i ceste i parkinge i tvornice i vrtiće i škole i bolnice i pozorišta i kazališta i domove kulture i sport i muziku i crkve i džamije i putovnice i pasoše.


Jest' da su nas tvoji privodili i prijetili zbog pogubnog sch ideološkog utjecaja na omladinu. Ali ti si nam kolektivno dao nagradu „7 sekretara skoja“, i genteri u crnim šinjelima ostaviše nas na trajnom miru.

 

*

Kazao si, „narod koji ima takvu omladinu, ne mora brinut za svoju budućnost“.
I danas stvari tako stoje.
Ne brinemo za svoju budućnost jer budućnosti mi nemamo.
Ni titogradske ni banovićke.


Mladi sjede u tramvaju tipkajuć' sumanuto po skupim spravicama, dok stari stoje jedva disajuć'.


Nabildani debildosi i utegnute turbopinkuše blagoteleći ubijaju dane po šiša-barovima.


Nekad Titovi učenici generacije, danas neodgojena polupismena degeneracija.
Bez vlastite krivnje, naravno.

 

Kum mi Mute Kurtalić, jedne davne sezone basist Bijelog Dugmeta, svirao ti je na domjenku u Vili Bugojno.
Protokol je nalagao da se svi estradni sudionici, plus osoblje, plus lokalni funkcioneri, vojnički postroje u svečanom dočeku, a ti bi se u mimohodu sa svima kurtoazno rukovao.
Moj Mutenzy, muzičar, modni poduzetnik, ex-diplomat, no porijeklom poput svih u raji - sarajevski jalijaš, nakon grandioznog dodira odnosno rukovanja s tobom, bržebolje se iskrao iz vrste i opet stao na konac kolone. Bude glavni u raji izvjesno vrijeme, jbt dvaput se rukovat s Tiletom nije beznačajna privilegija.


Ti si, Tito, nakon minut-dva dokoračao do Muteta ponovo, ne dižući glavu čvrsto mu stisnuo dlan, pogledao ga ravno u oči, i ležerno kazao: EVO VAM, OPET!

 

Od tada za barba Mutetom šize sarajevske ljepotice, a nema benda koji ga nije zvao svirat.

 

Novija beogradska historiografija tvrdi kako ti nisi nikakav Josip Broz nego, zapravo, JOZEF AMBROZ.

Mrski austrougarski špijun iz premrske imperijalne habsburške loze, za naslijedit' srboslavensku krunu, i vladat' Srbima prosvijećenim apsolutizmom umjesto osmanlijskom sabljom i kuburom Kraljevića Marka.

 

*

Pa si u proljeće 1943. usred Zagreba u NDH koalirao s Hitlerovom delegacijom da biste četnike izgnali preko Drine, pa s Churchillom, pa Staljinom, pa si nakon rata formirao masonske tvorevine FRJ, FNRJ i SFRJOT, te dekretom propisao bratstvo i jedinstvo, samo da bi pokorio nebeski narod, i zauvijek mu razorio mitski projekt Velike Srbije iz Garašaninovog Načertanija.


Jedan hrvatski bravar uostalom, kokoda, neeema šanse, bre, da zna da svira glasovir, te da govori preko nekoliko stranih jezika, kokoda ne.


Ali, druže Ambrože, ne obožavaju te nešto danas ni braća Hrvati.
Jer svi hrvati su, navodno, zapravo samo pokatoličeni Srbi.

 

*

Kakogod, znano je, volio si mezimicu Bosnu, Jugoslaviju u malom, ali izjasnio si se kao etnički Hrvat, i volio si uz dobar duhan, kapljicu, mezu, automobile, žene, životinje, i dobru glazbu.


Stoga, dozvoli da ti umjesto "Štafete mladosti" za naredni Dan mladosti poklonimo ovdje zabranjenu domoljubnu pjesmu BOSNA, skladanu na hrvatskome jeziku i pjevanu na štokavskom dijalektu.
Laibach nije, Marko je.

 

 

*

Počivaš li u miru, maršale?
Tamo negdje daleko u zatišju možda igraš vječnu šahovsku partiju s krilnikom Blažem Kraljevićem? Dok vas bodre vaše vjerne dame Jovanka i Džemila,
Maštate nikad dosanjan san o lijepoj, mirnoj, dženetskoj zemljici Bosni...       

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!