IAKO JE TO SILNO ŽELIO

Zašto Tito nikada nije dobio Nobelovu nagradu? Prije smrti shvatio je šta mu je bila najveća mrlja u životu...

Nedjeljni magazin06.05.18, 12:51h

Zašto Tito nikada nije dobio Nobelovu nagradu? Prije smrti shvatio je šta mu je bila najveća mrlja u životu...
Iako je silno želio dobiti ovu prestižnu nagradu, nije pomoglo ni lobiranje kod namoćnijih ljudi svijeta

 


Izvor: Express.hr


Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tokom života teško da se mogu pobrojati. Jedina je osoba iz Hrvatske koja je dva puta bila na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao osobni uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. 


To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine. 


Lobiranje  


Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Wily Brandt, njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandhi, pa etiopski car Haile Selassie, bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pietro Nenni, predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann


Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu. 


Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao: 


- Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni. 


Ipak, neuspjeh 


Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za inostrane poslove), akciju trebalo voditi diskretno, da  u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države. 


Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pierre Grégoire i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach. Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelog svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. 


No, 12. decembra 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.' 


Le Duc Tho odbio nagradu 

 

Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo. Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' - tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu. 


Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta -  Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi.


U zaključku radne grupe od 17. maja 1973. godine, piše:


"Za sada se može zaključiti da postoji uočljiva disproporcija između prijedloga i podrški našoj kandidaturi, koji su Nobelovom komitetu stigli od uglednih ličnosti iz svijeta." 


U Oslu je 16. oktobra 1973. godine objavljena vijest da su nagradu dobili američki državni sekretar Henry Kissinger i vijetnamski revolucionar i političar Le Duc Tho, zbog smirivanja sukoba u Vijetnamu. Le Duc Tho je nagradu odbio jer, kako je rekao, "još se ne poštuju uvjeti primirja". 


Idući dan 'Politika' je objavila ovu vijest na trećoj stranici, bez ikakvih informacija o Titovoj kandidaturi. 


Koštao ga sukob s Izraelom 


Prilikom glasanja za Tita, rezultat je bio 2:2, a presudni glas bio je onaj predsjednice Komiteta, koja je sasvim neočekivano glasala protiv jer je bila udana za Židova i nije mogla oprostiti Titu što je stao na stranu Arapa u sukobu s Izraelom. 


No, iza Titovog, prema Dedijerovom mišljenju, krije se i propust što se lobiralo i kod SSSR-a, a to je izazvalo negodovanje zapadne štampea i zapadnih političara. 'New York Times' je ovu podršku okarakterizirao kao podršku antiameričkim težnjama SFRJ. Osim toga, i u pokretu nesvrstanih je imao problema jer je Nobelovu nagradu želio i Haile Selassie. 


Organizacija srpske emigracije u Americi - Srpska narodna obrana, organizirala je proteste u kojima je pred zapadom optužila Tita  za ubistva 400.000 Srba tokom Drugog svjetskog rata, te progone intelektualaca. 


U martu 1973. godine SNO je uputio Nobelovom komitetu pismo u kojem se dokazuje da je Tito 'diktator', 'zločinac' a preko izraelskog konzula u Chicagu pokrenuli su i židovsko javno mišljenje u kojem su podsjetili na Titov antiizraelsku politiku. Slična pisma stigla su do najznačajnijih političara u svijetu, uključujući i Willya Brandta i američki Senat. 


Emigracijska antipropaganda 


Švedski list 'Sydsvenska Dagbladet' pisao je o čistkama i hapšenjima u Jugoslaviji, a posebno su aktivni bili pripadnici srpske i hrvatske emigracije. Bilo je to vrijeme kad se režim u Jugoslaviji obračunavao s tehnokratima u državnim preduzećima i praksisovcima na univerzitetu.


Dragoljub Mićunović, jedan od praksisovaca, koji se protivio dogmatskom marksizmu, davno je još pričao da je postupak za udaljavanje osmero profesora i asistenata s Filozofskog fakulteta počeo 1971. godine i trajao iduće četiri. 


"Tito je silno želio Nobelovu nagradu za mir. Bio je tu umiješan i vojvoda luksemburški, koji ga je predlagao. Glasine tvrde da je on to radio za veliki novac. Tita su upozorili da ne bi bilo dobro da se istjeruje profesore s fakulteta ako hoće nagradu. Brandt i Olaf Palme također su ga na to upozorili. Svake godine donosili su novi zakon o školstvu, tražeći formulu kako da nas otjeraju, ali nikako nisu prešli tu fakultetsku barijeru. Vojvoda bi opet predlagao Tita za nagradu, ali opet bi stvar propala", ispričao je Mićunović i dodao:


"Tek kad je shvatio da ništa od nagrade, Tito je otjerao profesore koji su mu bili trn u oku".  


Priznao poraz 


Negdje pred kraj života, Tito je u jednom govoru najvišim vojnim i državnim dužnosnicima rekao: 


- Ja nisam dobio Nobelovu nagradu za mir zbog Golog otoka, iako me za ovu nagradu predlagalo više od stotinu državnika iz cijelog svijeta. Norveški kralj tražio je od mene da se ispričam pred cijelim svijetom zbog Golog otoka. Rekao sam mu: 'Ako nekome treba da se ispričam, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Informbiroovcima se ne želim ispričavati.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio". (Nedeljnik)

 

(Express.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!