Enver Hadžiomerspahić prvi put govori o smrti sina jedinca

Moj Anur je trajao koliko je mogao i otišao je kad je mislio da treba... Bio je previše dobar za ovaj svijet...

Kultura16.04.18, 12:23h

Moj Anur je trajao koliko je mogao i otišao je kad je mislio da treba... Bio je previše dobar za ovaj svijet...
On je svoju vječnu poruku ostavio u svojim djelima. Anur je trajao koliko je mogao i otišao je kad je mislio da treba. Ovdje, u Art depou, odlučili smo da ostavimo kontinuitet njegovog prisustva. Izabrali smo radove koje je on najviše volio, ali smo ih postavili skromno i nenametljivo u ovom ambijentu. Tek toliko da Anur nastavi da bude s nama

 

Muzej savremene umjetnosti u Sarajevu “Ars Aevi”, projekt nastao kao izraz otpora najznačajnijih svjetskih umjetnika opsadi Sarajeva, i danas predstavlja najvredniju kolekciju savremene umjetnosti u regionu i jednu od najznačajnijih u cijeloj Evropi.

 

U prijevodu, Ars Aevi znači umjetnost epohe, a nastao je pod vodstvom Envera Hadžiomerspahića Enje (72), njegove supruge Jasminke i sina Anura, koji je prije nekoliko mjeseci iznenada napustio ovaj svijet u 47. godini.

 

U trenucima kad je stvarao najznačajnija djela, jedan od najpriznatijih bh. grafičkih dizajnera Anur Hadžiomerspahić ostavio je tišinu iza sebe, a njegov otac se od tog neizrecivo teškog i bolnog trenutka posvetio sebi. U dubokoj samoći pokušava pronaći  mir. Mjesecima nije izlazio u javnost, o smrti sina jedinca nije govorio...

 

Vječna poruka

 

Odlučio je da njegovo prvo pojavljivanje bude u “Dnevnom avazu” te je u ekskluzivnoj ispovijesti govorio o odlasku najmilijeg bića, trnovitom životnom putu, dva blaga koja su ostala iza Anura - unucima Janu i Noi...

 

Naravno, nismo zaboravili ni njegovih ruku djelo “Ars Aevi”, u kojem smo vodili razgovor.

 

Teško je, tema je ona najbolnija – gubitak djeteta. Naš razgovor prekidaju suze i sjećanje na Anura, ali nakon nekoliko minuta nastavljamo... On se uvijek vraćao i nastavljao priču, nikad nije zaboravljao gdje smo stali...

 

- Vidite, ovdje je 19. decembra otvorena Anurova retrospektivna izložba pod nazivom “Human Condition”, koja predstavlja njegova najdraža djela. Na taj dan obilježavamo rođendan “Ars Aevija”, ali je i moja Jasminka rođena 19. decembra - kaže za Avaz Hadžiomerspahić i dodaje da već odavno nema ni njegove Jasminke.

 

anur-hadziomerspahic

Anur Hadžiomerspahić

 

Govori da je za njega najbolnije kad ga neko pita kako je.

 

- Ovdje su izložena njegova djela, ona najdraža, ali neutralno i tiho, jer bi on volio da je tako – govori nam Hadžiomerspahić.

 

Kažete, radovi su postavljeni tiho, kakav je bio i Anur.

 

- Moj Anur je bio tih dječak, tih čovjek, a tako je i otišao. Ja sam uvijek bio agresivniji i, kad nešto odlučim, tjeram to do kraja. Anur je bio tih, bez ikakvog interesa da se ispoljava, da dominira, takmiči se s nekim. Kad smo u krugu najbližih prijatelja razgovarali o Anurovom odlasku, i njihov zaključak bio je kao i moj, da je Anur bio previše dobar čovjek za ovaj svijet, zato je i otišao.

 

Kao da nije pripadao ovom svijetu...

 

- On je svoju vječnu poruku ostavio u svojim djelima. Anur je trajao koliko je mogao i otišao je kad je mislio da treba. Ovdje, u Art depou, odlučili smo da ostavimo kontinuitet njegovog prisustva. Izabrali smo radove koje je on najviše volio, ali smo ih postavili skromno i nenametljivo u ovom ambijentu. Tek toliko da Anur nastavi da bude s nama.

 

Iako je otišao prerano, iza njega su, kako kažete, ostala djela i značajan projekt.

 

- “Ars Aevi” je, ustvari, projekt jedne male porodice. Jasminka, moja supruga, Anur, naš sin, i ja počeli smo sanjati ovaj san devedesetih. Kad su počele pripreme za podjelu Jugoslavije, njih dvoje su odlučili da napuste Sarajevo, ali ja nisam želio da odem iz svog grada i onda smo se podijelili. Ostao sam ovdje i, nakon dvije godine, kad je Skupština grada donijela odluku, mene su 1993. godine uputili na Venecijansko bijenale, da svijetu objavimo ideju projekta. Tada smo se nas troje ponovo sastali i počeli raditi na realizaciji ideje. Jasminkin san bio je da Renzo Piano napravi arhitektonske projekte. Ona je, također, bila arhitektica. Preminula je 1995. godine, ali osjećam da se njen san ostvaruje. Kad sam formirao generalni koncept, Sarajevo je pozvalo umjetnike svijeta da svojim djelima formiraju kolekciju njihovog budućeg Muzeja savremene umjetnosti. Bilo je lako reći, ali kako napraviti, to niko nije znao. U toj situaciji, Anur je donio odluku i kreirao strategiju koja je bila toliko cijenjena, voljena i poštovana u svijetu da je stvoren jedinstven planetarni primjer svjetske kooperacije. Tada je Anur rekao: “Nećemo otvoriti vrata za sve umjetnike svijeta, ali nećemo ni da jedan umjetnički direktor bira umjetnike nego ćemo pozvati muzeje Evrope da preuzmu odgovornost”.

 

Je li se na tome zadržao ili...?

 

- Njegova druga strategija je bila da nije dovoljno imati samo Muzej nego je htio još. Predložio je da pozovemo umejtnike koji su osnivači kolekcije, one najpoznatije, kako bi ugradili svoja monumentalna djela u urbanu strukturu grada Srajeva. Onda smo, nakon toga, organizirali ciklus 12 izložbi najpoznatijih umjetnika, koji su, kad su bili u Srajevu, potvrdili da žele bh. prijestonici darovati monumetalna djela. Najznačajnije djelo trebalo bi biti ono Jannisa Kounellisa u Vijećnici. Onda, drugi umjetnik je veličanstveni Michelangelo Pistoletto, koji je svoj rad darovao i bit će ugrađen u unutrašnji prostor Historijskog muzeja. Taj rad je već došao u Muzej, a inauguraciju smo zaustavili u situaciji nebeskog odlaska Anura i vjerovatno ćemo djelo postaviti 2. juna, kad je Dan Republike Italije i dan Anurovog rođenja. Također, bit će još nekoliko radova, od Vijećnice do aerodroma.

 

Izlazak Mjeseca

 

Ne pojavljujete se u javnosti, izbjegavate druženja s ljudima nakon Anurove smrti, ali vožnju biciklom ne propuštate.

 

- Moj djed Esad Hadžiomerspahić je u Banjoj Luci, odakle je, inače, moja porodica, otvorio radnju za prodaju i popravak bicikala tako da je bicikl u to vrijeme bio veoma voljen. Onda, ta ljubav je prenesena s koljena na koljeno i ja sam već kao dječak imao svoj bicikl. U 18. godini sam prvi put odlučio da se biciklom spustim od Sarajeva do mora i to sam napravio u jednom danu. Dakle, krenuo sam prije zore i do Ploča sam došao negdje s izlaskom Mjeseca.

 

Je li to postao Vaš ritual ili...?

 

- Da, nastavio sam. Svake godine idem biciklom od Sarajeva do mora, od tada do dana današnjeg, ali sam usklađivao ritam prema godinama. Tako sam se u nekom srednjem dobu spuštao u dva dana. Uvijek pravim vožnje između 1. i 6. avgusta, jer mi je 6. avgusta rođendan pa mi se to tako sviđa i napravim, kako to zovem, “Enjine biciklističke egzibicije”. Posljednjih godina, vožnja traje četiri dana i, tako, odmaram se u nekoliko navrata dok dođem do mora.

 

 Oslobodite li se na taj način i teških misli?

 

- Naravno. Nije me život baš milovao proteklih godina. Nije milovao sve nas, tu su opsada, rat, onda i situacije poslije toga. Shvatio sam da čovjek nekim djelovanjem može sam sebi pomoći. Recimo, gibanje tijela, a to sam pretočio u bicikl, zatim gibanje tijela je i ples i mogu reći da je bicikl moj prvi veliki prijatelj, a drugi ples. Cijeli život, od tih nekih tinejdžerskih godina, kad sam prvi put učio ples sa sestrom Zinaidom, nisam prestao da se bavim time. Treći moj veliki prijatelj je flauta, s kojom sam se sreo nekada davno, u trenucima kad je majka Saliha napuštala ovaj svijet. To je neka vrsta frule i od tada je flauta moj drugar, a četvrti je svakako joga.

 

Iza Anura su ostala dva sina.

 

- Najveća radost Anurovoj djeci Janu i Noi je da dođu u Enjinu igraonu. Nisam kompetentan za njihova kompjuterska istraživanja, jer su oni daleko ispred mene. Zato sam napravio igraonu u svom stanu i svake subote poslije podne dolaze i pravimo urnebes do ponoći. Neće kući da idu, toliko im je lijepo. Zajedno uživamo i u izletima. Idemo do Ilidže tramvajem, onda fijakerom do Vrela Bosne i tu ostanemo određeno vrijeme pa se donekle vratimo pješice. U svakom slučaju, uživam da ih gledam i da budem s njima.

 

San koji smo Anur i ja sanjali 25 godina

 

- Jednu trećinu svog života uložio sam u “Ars Aevi” i potpuno sam siguran da ovaj projekt donosi beskrajnu dobrobit gradu Sarajevu, budućim generacijama, državi BiH i da će njegov pozitivni utjecaj biti mnogo širi na sveukupnom prostoru zemalja bivše Jugoslavije. Odustati od projekta bio bi grijeh prema svima onima koji su ga stvarali, ali i prema samom sebi. Jednostavno, nisam imao izbora i nisam mogao prihvatiti da se moja duša okrene nekim drugim poslovima, a da zaboravi projekt.

 

No, u ovom trenutku mogu da kažem da sam bio u pravu što nisam odustao. Najveći moj kompliment za mudrost i hrabrost donošenja odluke o osnivanju javne ustanove i plana gradnje Muzeja “Ars Aevi” Sarajevo ide čelnim ličnostima Grada Sarajeva. Nadam se da će ovaj projekt biti doveden do svog cilja, ali i do sna koji smo Anur i ja sanjali u proteklih 25 godina – kaže Hadžiomerspahić.

 

Knjiga o dječaku koji ode bez pozdrava

 

- U posljednje vrijeme dosta razmišljam kako učiniti da djelo mog Anura bude stalno prisutno, ali još nisam spreman da se tome aktivno posvetim. Drugi prostor interesiranja je da vidim ko bi mogao da bude partner da se objavi Anurova knjiga. Možda će biti jedna knjiga ili se možda bude sastojala iz tri dijela, ali još nisam ostvario nikakve kontakte i čekam da vrijeme sazrije. Uvjeren sam da će biti ozbiljnih partnera zainteresiranih za knjigu kako bismo na taj način ovjekovječili njegovo stvaralaštvo i dječaka koji ode bez pozdrava – ističe Hadžiomerspahić.  

 

Vježbate i jogu.

 

- Da. Stan sam preuredio tako da nema kauča, stolova, stolica... Oslobodio sam ga tih nekih stvari, a unio sam strunjače, pilates lopte, švedske ljestve, bicikle... Rijetko ko dođe u moj stan, jer nisam otvoren za mnogo komunikacije, ali rituali druženja s najdražim bićima uljepšavaju mi život.

 

(Avaz.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 


DEPO
KOMENTARI