video/ svi misle da je to pjesma zorana predina

Zaboravljena priča o čuvenom hitu iz 80-tih: Nastao je u Sarajevu, nakon Elvisa i Pušenja, ali danas to niko ne zna!

Nedjeljni magazin08.04.18, 18:18h

Zaboravljena priča o čuvenom hitu iz 80-tih: Nastao je u Sarajevu, nakon Elvisa i Pušenja, ali danas to niko ne zna!
Album “Zarjavele trobente” bit će tako temeljito prebrisan iz memorije ex-yu publike, da se danas na sve strane po internetu, pa čak i na takozvanim specijaliziranim glazbenim stranicama, može pročitati kako su “Zarjavele trobente” pjesma Zorana Predina i Lačnog Franza. A ustvari...

 

 

Izvor: Jutarnji.hr/Autor: Miljenko Jergović


Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu?


Grupa Kongres prvi je put nastupila u dvorani Sloga, na koncertu na kojem su svirali još Elvis J. Kurtovich and his Meteors i Zabranjeno pušenje, prvaci novog primitivizma, camp proto-punk stila i pseudo-pokreta, o kojem se nešto čulo među bolje upućenom školskom omladinom u dvije elitne gimnazije i tri središnje sarajevske općine. 


Bilo mi je šesnaest i bio sam na koncertu u Slozi, kao što sam, uostalom, bivao na svim važnim koncertima, predstavama i izložbama tih mjeseci i godina. Trebalo mi je, morao sam u nešto odrasti, pa sam, eto, u to odrastao.


Kongres ne samo da nije bio new primitivs, nego upravo suprotno od toga: art rock, sarajevska varijanta Talking Headsa, s moćnim klavijaturama, pjevačem koji je radio neke čudne pokrete, odličnom ritam sekcijom i gitaristom koji je bio vođa benda. Tekstovi su im bili visokostilizirani i estetizirani, sa začudnim refrenima, koji bi se ponekad do u beskraj ponavljali. 


Ali bilo je takvo vrijeme, moglo je to da se spoje Elvisov camp i Kongresov smrtno ozbiljni art, dodatno potpomognut dizajnom Davora Papića, koji je tom ranom Kongresu bio neka vrsta Warhola, vizualnog idejnog vođe.


U sljedeće dvije godine Kongres je odsvirao desetine, možda i koju stotinu koncerata po Sarajevu i nekoliko okolnih gradova, da bi tek zatim snimili i objavili svoj prvi album. Takvo je bilo vrijeme, stalno se, skoro svakodnevno sviralo, Sch su jedno vrijeme nastupali svakog četvrtka u Kuku - klubu studenata medicine, petkom i subotom bi u Domu mladih bili veliki, jugoslavenski koncerti, a ostalim su se danima koncerti održavali po domovima kulture, u dvoranama studentskih domova, obično bivšim ili još uvijek aktivnim menzama i u fakultetskim klubovima. 


U godinama pred Olimpijadu postojalo je - nabrojao sam ih - barem dvadeset dvorana koje su mogle primiti od dvjesto do dvije tisuće ljudi, u kojima se svirao neki od lokalnih ili globalnih stilskih derivata novog vala i punka. I, naravno, postojala su mjesta na kojima se izvodila muzika koju nipošto, pa ni iz znatiželje, nismo slušali. Tamo se svirao heavy metal, hard rock i slično.


Album su objavili 1984. godine, malo nakon Elvisa i Zabranjenog pušenja, ali u autsajderskom izdanju sarajevskog Diskotona. Nakon što ih je napustio klavijaturist Dado Džihan, a negdje se izgubio i originalni pjevač s onim čudnim kretnjama, Kongres je uglavnom nastupao kao trio, koji su činili gitarist i autor Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha i bubnjar Adam Subašić Cupi. Mahirove pjesme bile su čvrste i energične, i za okosnicu su vazda imale neku jaku verbalnu frazu, rečenicu koja se čovjeku za cijeli život utisne. U jednoj od najranijih kojih se sjećam, i koja se nije našla na albumu, pjevao je: “Od Kafke do kafane, i onda opet, i opet, od kafane do Kafke”.


U drugoj, koja mi se povremeno vrati, izbije mi u pamet, pa ju gotovo nesvjesno ponavljam, bilo je: “Vozovi ne znače rastanak, ne, ne…” A u trećoj, koja je bila hit još prije izlaska debitantskog albuma, pa se emitirala u blokovima televizijskih spotova na novogodišnjem programu pred tu zvjezdanu sarajevsku 1984, Mahir je, s licem vrlo ozbiljnog dječaka, pjevao: “Ne mogu da ugrabim taj osjećaj:/djevojka na snijegu s kosim očima.” Pjesma je nastala na tragu Bowiejeve (a ustvari Iggy Popove) “China Girl”, koja se, nekoliko mjeseci ranije, pojavila na albumu “Let’s Dance”.


Ali ni ta, kao ni jedna druga Mahirova pjesma nije se našla u nazivu albuma. Nazvan prema posljednjoj, petoj pjesmi s B strane, album “Zarjavele trobente” bit će tako temeljito prebrisan iz memorije ex-yu publike, da se danas na sve strane po internetu, pa čak i na takozvanim specijaliziranim glazbenim stranicama, može pročitati kako su “Zarjavele trobente” pjesma Zorana Predina i Lačnog Franza. 


Na jednom mjestu na YouTubeu piše doslovno ovako: “Zarjavele trobente - muzika Lačni Franz, pisana specijalno za grupu Kongres”. Anonimnom narodnom mudracu mlađe generacije valjda se činilo neshvatljivim da bi moglo biti obrnuto i da su “Zarjavele trobente” pjesma grupe Kongres koju već tridesetak godina izvodi Zoran Predin, sam ili s Lačnim Franzom.



A počelo je u ljeto 1984, kada se Predin odazvao pozivu anonimnih, te pomalo nadobudnih, zeničko-sarajevskih klinaca, i doputovao iz Maribora da u studiju Radio televizije Sarajevo posudi svoj glas u pjesmama “Zarjavele trobente” i “Zabava”. Nakon objave albuma neće proći ni punih devet mjeseci, originalna postava Kongresa zauvijek će se razići, a pjesmu će u životu održati upravo Zoran Predin, koji će je pjevati i pronositi kroz različite svoje autorske repertoare, čuvajući na taj način blago sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake.


Nastavak teksta čitajte OVDJE.

 

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)


DEPO
KOMENTARI