ČETIRI GODINE LUDILA - ZAŠTO SU UOPĆE POSTOJALE

Kako je počeo rat u šeheru: Kada sam vidio prve plave beretke, znao sam da nam se nameće tretman Palestine, Izraela, Sudana...

Nedjeljni magazin05.04.18, 16:14h

Kako je počeo rat u šeheru: Kada sam vidio prve plave beretke, znao sam da nam se nameće tretman Palestine, Izraela, Sudana...
To je trajalo četiri godine, lude, divlje godine, zbog kojih se i dan danas pitam zašto su uopće postojale?

 


Piše: Ahmed HRAPOVIĆ


1990. Ljeto. Na godišnjem sam odmoru s porodicom. Kvarner. Područje Rijeke. Bakarski zaljev. Vrijeme ne može biti ljepše, vedro, samo u nekim glavama političara ondašnje Jugoslavije nadvili se mračni oblaci, oblaci mržnje, mračnjaštva – zavađanje naroda.

    
Hrvatska nije zvanično proglasila neovisnost, ali vijore se zastave sa šahovnicom, policajci sa značkama na kapama isto sa šahovnicom, sve što ima veze sa petokrakom smatra se lošim i, što je najzanimljivije, mržnju prema petokraki i komunizmu širili su upravo oni koji su do jučer hvalili komunizam i hvalili i ljubili zvijezdu petokraku.  U Kninu i oko Knina „svesrpski ustanak“ protiv „Tuđmabovih ustaša“. Počinje „balvan revolucija“, blokiraju se putevi gdje god su hrvatski Srbi većina.

    

Franjo Tuđman; foto: Reuters
FRANJO TUĐMAN: Dajte, gospon Rašković, smirite Srbe u samostalnoj Hrvatskoj... okrenimo se zajedničkom životu... zajedničkoj budućnosti... 
 Gospodine predsjedniče, Vi ne znate, Srbi su lud narod... ja ću sve pokušati, ali vi ne znate... Srbi su lud narod – grmio je kroz dugu i gustu bradu neuropsihijatar Jovan Rašković, inače po majci Hrvat, a po ocu hrvatski Srbin

Udarne vijesti na središnjem (centralnom) dnevniku HTV-a izvještaji s područja pobunjenih Srba. Jednu noć središnji dnevnik HTV-a poćinje iz rezidencije Franje Tuđmana. Slaven Letica, šef Tuđmanovog kabineta, prima u posjet Jovana Raškovića, predsjednika SDS-a Hrvatske. Sve se prenosi uživo, pojavljuje se i Tuđman, nakon srdačnih pozdrava, Tuđman govori Jovanu Raškoviću:

 

- Dajte, gospon Rašković, smirite Srbe u samostalnoj Hrvatskoj... okrenimo se zajedničkom životu... zajedničkoj budućnosti...


- Gospodine predsjedniče, Vi ne znate, Srbi su lud narod... ja ću sve pokušati, ali vi ne znate... Srbi su lud narod – grmio je kroz dugu i gustu bradu neuropsihijatar Jovan Rašković, inače po majci Hrvat, a po ocu hrvatski Srbin. Otac mu je bio sudija u NDH, navodno je više poslao Srba na robiju, nego bilo koji sudija Hrvat iz NDH-a.
    

Posjet Raškovića Tuđmanu bio je  kratak, Jovan Rašković je otišao, ali je ostala stroga neizvjesnost, opasnost od nečega lebdjela je u zraku, niko nije znao od čega. Tek će se kasnije saznati.

    
Zaoštravali su se i odnosi hrvatske vlasti i JNA, iz Zagreba polijeću dva helikoptera policijskih specijalaca da bi u Kninu uveli red, JNA opominje Tuđmana da će, ukoliko helikopteri budu krenuli da slete u Knin, biti oboreni borbenim avionima JNA. Tuđman je naredio da helikopteri krenu. Bio sam na plaži u Bakarskom zaljevu, na dijelu obale od Bakarca prema Kraljevici. U jednom momentu iznad zaljeva pojavila su se dva helikoptera iz pravca Knina, nisko su letjeli u pravcu Rijeke, pogledao sam kroz dvogled i shvatio da su to policijski helikopteri. Malo zatim, uz strahovitu buku, iznad zaljeva proletjela su dva lovca JNA. Molio sam Boga da ne dođe do incidenta, da ne obore helikoptere, i nije se to desilo, na sreću. Helikopteri su se vratili u bazu odakle su poletjeli.

   
U Kninskoj krajini stanje se zaoštrava, međuetnički sukobi  više nisu rijetkost. U centralnom dnevniku HTV-a Stipe Mesić poručuje Srbima iz Knina da prihvate realnost, da prihvate samostalnost Republike Hrvatske, u protivnom, Hrvatska će na juriš povratiti Knin. I tako je bilo, ali nakon pet godina.

 

Iz dana u dan situacija u Hrvatskoj, naročito u Kninu, se zaoštrava, sve miriše na nešto, među stanovnicima Kvarnera uvukao se strah, niko ne smije da izgovori tu strašnu riječ – rat

    
Jedno jutro oko 10-tak sati, krenuo sam s porodicom na plažu, august mjesec. Ispred obližnjeg restorana u Bakarcu zaustavlja se kolona automobila, bili su to turisti Italijani (feragosta), i po izlasku iz auta vikali su na sav glas „ Bandito, bandito, bandito!“, automobili su im bili potpuno blatnjavi, Italijani uznemireni, a onda su objasnili da su ih natjerali pobunjeni Srbi, da su morali bježati kroz šume i seoske puteve, pošto je Jadranska magistrala bila potpuno blokirana – balvanima!

    
Iz dana u dan situacija u Hrvatskoj, naročito u Kninu, se zaoštrava, sve miriše na nešto, među stanovnicima Kvarnera uvukao se strah, niko ne smije da izgovori tu strašnu riječ – rat.

    
Jednoga dana, dok ležim na plaži, nad samom magistralom iznad Bakra primjećujem dim. Dvogledom primijetim nekoliko vojnika koji nešto rade na brdu iznad Bakra, a na vrhu brda je trafo stanica koja napaja cijelo riječko područje strujom. Primijeto sam da nešto razvlače, malo poslije toga pojavio se plamen, pravio je nešto kao plamenu zavjesu. Bilo mi je jasno – podmeću se požari kako bi se onesposobila trafo stanica. Na sreću, vojnici nisu uspjeli izazvati požar tih razmjera da bi došao do prvih trafoa. Istog dana, u sklopu grada Bakra, pored Koksare, primijetio sam plamen u blizini naftnih rezervoara. Ubrzo je ugašen, da je došlo do dodira nafte i vatre tragedija bi bila nesaglediva.
 
    
Protekla su tri mjeseca odmora, vraćamo se u Sarajevo.

    
U Sarajevu, kao i u većini Juge, godina 1990., kao i prethodna, 1989., naročito nakon čuvenog mitinga na Kosovu polju, protekla je u nabijanju netrpeljivosti prema Slobodanu Miloševiću, a preko njega, zahvaljujući njemu, stvarala se blaga odbojnost i prema njegovim pristalicama, uglavnom Srbima i Crnogorcima koji su ga podržavali.

 

A onda u svoje ruke SDS i HDZ uzimaju zlikovci Radovan Karadžić i Mate Boban. Od tada je sve krenulo naopako u BiH


Na jesen se u BiH održavaju prvi višestranački izbori, pobjeđuju etničke stranke SDA, SDS i HDZ. SDA je, što se rijetko pominje, najprije Okružnom sudu podnijela zahtjev da se registruje kao MDS (muslimanska demokratkska stranka), ali je sud odbacio zahtjev s obrazloženjem da neće registrirati stranke sa nacionalnim predznakom, time se poslala jasna poruka muslimanima, jer su malo poslije bez problema registrirane Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Oba ta dva zla (SDS i HDZ) instalirani su u BiH iz Hrvatske. SDS je instalirao Jovan Rašković, a HDZ Tuđman. SDS i HDZ, dok su im predsjednici bili Vladimir Srebrov (SDS) i Davorin Perinović i Stjepan Kljuić (HDZ), bili su za BiH, a onda u svoje ruke SDS i HDZ uzimaju zlikovci Radovan Karadžić i Mate Boban. Od tada je sve krenulo naopako u BiH.

    

Slobodan Milošević; foto: Getty Images
Osjetilo se u zraku da se Juga, htio to neko ili ne, dijeli, cijepa, na veliku žalost – nestaje. Milošević svojim govorima, organizacijom mitinga šalje poruke koje mnogi neće shvatiti ozbiljno, a vremenom će se mnogima obiti o glavu, na kraju i Miloševiću kojeg će, kao pseto vezana, odvesti u Haag

Nekoliko dana poslije izbora, u blizini svoje kuće slušam razgovor dvojice radnika PTT-a (danas BH Telekoma), dok rade na opravkama telefonske linije. Jedan je na stubu, drugi mu sa tla pomaže i drži ljestve. Obojica su sarajevski Srbi. Ovaj ispod kaže:


    - Brano, ba, pobijediše muslimani...


Brano sa stuba ležerno dobacuje:


    - Šta ima veze, to je naša raja kao i dosad.
    - Ali, Brano, sjeći će nam kite! – nastavlja ovaj ispod.
    - Neka sjeku, kad mi pobijedimo, prišivat ćemo ono što su nam odsjekli, - kroz prasak smijeha odgovori Brano.


Tog Branu sam kasnije susretao u „Malim dairama“, dolazio s rajom iz BH Telecoma na piće i pred tom rajom sam ispričao razgovor Brane i kolege, smijala se cijela kafana, a Brano, kojeg su inače uvažavali i poštivali, još je više dobio na poštovanju.

    
Osjetilo se u zraku da se Juga, htio to neko ili ne, dijeli, cijepa, na veliku žalost – nestaje. Milošević svojim govorima, organizacijom mitinga šalje poruke koje mnogi neće shvatiti ozbiljno, a vremenom će se mnogima obiti o glavu, na kraju i Miloševiću kojeg će, kao pseto vezana, odvesti u Haag.
    

U Hrvatskoj i dalje kuha, a za Uskrs 1991., u blizini Plitvičkih jezera, počinje RAT. Sva ta događanja prate se iz BiH i počinje svrstavanje ko je uz koga. Bosanski Srbi, dobrim dijelom, na strani su pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Hrvati i muslimani BiH svrstavaju se na stranu Hrvata. Osjeti se ta podjela, niko je zvanično ne ispoljava, ali se osjeti. Savez komunista kao da nikada nije postojao, kao da niko u bivšoj Jugi nije bio član SKJ. Najednom svi postaju Srbi, muslimani, Hrvati sa dna kace. Sva sila članova komunističke partije bivše Juge okrenuli su se protiv „komunističkog režima“ kojeg su i sami bili kreatori. Počinje da vri, ne nacionalistička, nego nacistička krv kod bivših Jugoslavena, sve miriše na veliko zlo.

 

Osjeti se ta podjela, niko je zvanično ne ispoljava, ali se osjeti. Savez komunista kao da nikada nije postojao, kao da niko u bivšoj Jugi nije bio član SKJ. Najednom svi postaju Srbi, muslimani, Hrvati sa dna kace
    

U ljeto 1991. nije se moglo na godišnji u Hrvatsku. Svraćam u „Male daire“, bio je august, a pred „Dibekom“ sjedi Rahman Čengić, poznati baščaršijsi aščija. Zove me, priđem mu, pozdravimo se, a on mi kaže da je jučer bio na Crepoljskom i da se na Crepoljskom ukopavaju topovi, tenkovi, minobacači i sva sila artiljerijskog oruđa. Sve u izvedbi JNA. Poštivao sam Rahmana, ali mu rekoh da baš i ne vjerujem u te priče. Preko puta je bila njegova aščinica i on zovnu svoju suprugu Zumru da potvrdi njegovu priču. Žena potvrdi i reče da nas opkoljava JNA. Postajalo je jasno da će nam naša rođena JNA jebati sve po spisku. Tako je i bilo.


Istog dana sa Mirsadom Plavšićem, šefom kafića „Dibek“, krenuli smo poslom Baščaršijom. U jednom momentu ispred nas, pored tramvajske stanice, projuri „Mercedes“ beogradske registracije, na zadnjem staklu auta zalijepljna oveća slika Slobodana Miloševića s unutrašnje strane. Kažem Mirsadu da je vozač neka budala i da će mu neka druga budala razbiti staklo na autu zbog Slobe. Mirsad nije bio tog mišljenja, ali, šetajući prema hotelu „Evropa“, na parkingu ispred hotela ugledasmo ono auto sa Slobom, više nije bilo Slobe, a ni stakla. Budale su proradile – sa svih strana, ali ništa nije ukazivalo na to da bi se moglo desiti nešto strašno, prestrašno.


Tek je bilo jasno s Vukovarom. Dramatičan, vapajući glas vukovarskog novinara i heroja Siniše Glavaševića, sarajevskog studenta, nagovještavao je najgore. Pozivajući i moleći hrvatske vlasti za pomoć ujedno ih je optuživao, unaprijed je optužio Tuđmana i njegovu vlast da su zaboravili na Vukovar koji je tih dana, bukvalno, sravnjen sa zemljom. Posljednje riječi Siniše Glavaševićas bile su – NE ZABORAVITE VUKOVAR. Više se nikada nije javio, bio je likvidiran s mnogim Vukovarcima, čiji glas Tuđman i vlasti u Zagrebu nisu „čuli“.

 

Tek je bilo jasno s Vukovarom. Dramatičan, vapajući glas vukovarskog novinara i heroja Siniše Glavaševića, sarajevskog studenta, nagovještavao je najgore

    
Tih dana pomažem komšiji da se organizuje da ode u okolinu Vukovara, da iz tog pakla pokuša izvući sina koji je bio na odsluženju vojnog roka  u JNA. Uspio je komšija izvući sina i još nekog momka iz Kiseljaka, mladog Hrvata, koji su očito bili topovsko meso kao pripadnici JNA.

    
Nekoliko dana kasnije, na staroj željezničkoj stanici Bistrik u Sarajevu, a blizu moje kuće, policija zaustavlja šlepere. Vozači šlepera pokazuju otpremnice na kojima piše da prevoze banane (za Kalinovik). Kontrolom šlepera utvrđeno je da su unutra granate raznih kalibara. Vozačima je naređeno da šlepere parkiraju na zaustavnoj traci ceste, a nakon što su vozači otišli, najprije je policija obezbjeđivala šlepere, a kasnije vojnici Milutina Kukanjca.

 

rat u sarajevu
Budale su proradile – sa svih strana, ali ništa nije ukazivalo na to da bi se moglo desiti nešto strašno, prestrašno

Stajali su tu nekoliko dana. Navratio sam jedan dan s dvojicom kolega u blizini šlepera, a onda neočekivan događaj. Vojnik koji je obezbjeđivao jedan od šlepera, skinuo je automat s ramena i rekao nam da nam predaje oružje, samo da ga ne diramo. Vojnik koji je obezbjeđivao drugi šleper, bacio je oružje, i skočio niz strmi predio ispod ceste i pobjegao u pravcu kasarne. Vojniku koji nam je ponudio oružje kazali smo da se ne plaši, da nam nije potrebno njegovo oružje i da mu niko neće ništa loše uraditi. Ponudili smo ga cigarom, uzeo je cigaru. Primijetio sam da mu se ruke tresu, žargonski rečeno kao Agadir. Predlagao sam nekim jaranima da zapalimo šlepere jer ionako granate nisu bile napunjene eksplozivom. Nisu pristali, na veliku žalost, jer se tim granatama kasnije ubijalo i rušilo po Sarajevu.

       
Nekoliko dana poslije, bio je već pao mrak, jedan komšija me zove da se idemo priključiti građanima koji su se okupili oko šlepera, građani nisu dozvoljavali da JNA odveze šlepere. Oko šlepera i ceste okupio se veliki broj građana, policije, u neko doba dođoše i oficiri JNA iz obližnje kasarne u kojoj je boravio Milutin Kukanjac. U jednom momentu neko nam od pregovarača s JNA doviknu da ko nema oružja, neka se odmakne što dalje, a oni s oružjem da ostanu u blizini šlepera. Neki ljudi su se počeli povlačiti, a na tranzitu oko šlepera gužva policije i vojnika.


Do mene je bio taksista Arnautović, brat Ede Arnautovića. bio je pun bombi. Ponudio mi je tri bombe, odbio sam rekavši da imam pištolj dugu devetku, i imao sam, ali niti jednog metka u pištolju. Malo poslije, iz pravca Pala, naišao je još jedan šleper. Na ciradi mu vidim natpis „Rumijatrans“, identičan natpisima koji su imali šleperi sa granatama. Kažem Arnautoviću da i ovaj šleper sigurno prevozi granate i da treba obavijestiti policiju na tranzitu da ga zaustave. U roku nekoliko sekundi obaviješteni su policajci, zaustavili su šleper, otvorili kabinu a šofer, bio je u potkošulji, digao je ruke u zrak i preklinjao da ga ne ubiju. Naravno nikoga nije namjeravao ubiti, a nakon što su policajci podigli ciradu, ukazali su se sanduci sa granatama. Policija je zaplijenila i taj šleper.

 

Građani su povjerovali, razišli se, a sutradan se pojavila vijest da su šleperi od strane MUP-a predani JNA. To je bio šamar Sarajevu, šamar cijeloj BiH


Nastaje drama, neki Kukanjčev major viče na nekog mupovca da će pozvati pojačanje, vojsku, da će tranzitom teći rijeka krvi, a onda mu ovaj naš opali šamarčinu i sve utihnu na tren. Malo poslije za šleperom iz Pravca Pala pristiglo je nekoliko kamiona pod ciradama. Policija ih je zaustavila, podigla cirade, a na kamionima četnički dobrovoljci koji su bili krenuli u bistričku kasarnu Kukanjcu. Počeli su jaukati, plakati, moliti da ih se ne likvidira, da imaju porodice, djecu, roditelje, da su ih na silu podigli u rezervu. Niko ih nije dirao, ali umjesto da ih policija vrati natrag, pustila ih je da prođu prema kasarni.

    
Građani nisu dozvolili da se šleperi pomaknu s parkinga. U neko doba dolaze Muhamed Čengić i Alija Delimustafić. Čengić je bio potpredsjenik Vlade RBiH, a Delimustafić ministar MUP-a RBiH. Okupljenim građanima su obećali da će šlepere sa granatama preuzeti republički MUP i izmjestiti ih na neutralni teren. Građani su povjerovali, razišli se, a sutradan se pojavila vijest da su šleperi od strane MUP-a predani JNA. To je bio šamar Sarajevu, šamar cijeloj BiH.
   

Dolazi 1992., godina koja će promijeniti BiH, primjetno je da na ulicama ima sve više dugih cijevi kod policije, šuška se o organiziranju „Patriotske lige“ i „Zelenih beretki“, a niko nema ni praćke. Kao u cijeloj svojoj povijesti, Bosna je imala dušu, neuništivu, njom se uvijek borila i uvijek pobjeđivala. Sarajlije nisu za rat, vjeruju kako ne postoji niti jedan razlog da bi ih neko napao, ne znajući da krvolocima za pokolje ne treba nikakav razlog. Pokolj im je jednostavno zanimanje.  

 

Otvoreno, bez skrivanja, komšija Sbin i sin glasali su za samostalnu BiH, dok je supruga flomasterom prekrižila listić. Šešelj bi rekao – prava Srpkinja. Referendum je uspio. BiH je postala samostalna i suverena država

    
Da bi se BiH odvojila od krnje Jugoslavije, međunarodna zajednica traži da se održi referendum, na kojem bi se građani izjasnili da li su za samostalnu i suverenu državu BiH. Došao je i taj dan, rano ujutro 1. marta s porodicom, odlazim u MZ i glasamo za samostalnu BiH. Primjećujem meni drage komšije, srpsku porodica, stariji od mene, komšija, supruga mu i sin. Otvoreno, bez skrivanja, komšija Sbin i sin glasali su za samostalnu BiH, dok je supruga flomasterom prekrižila listić. Šešelj bi rekao – prava Srpkinja. Referendum je uspio. BiH je postala samostalna i suverena država.


Tom uspjehu HDZ-vi političari pripisivali su masovan izlazak bosanskih Hrvata. Međutim, niko ne kuži zašto je Tuđman u posljednjem momentu naredio da Hrvati BiH izađu na referendum i glasaju za samostalnost BiH. Razlog je vrlo jednostavan: da su bh. Hrvati glasali protiv samostalnosti RBiH, bio bi do veden u pitanje referendum u Hrvatskoj, koji se održao nešto ranije. Tuđmanu je neko iz međunarodne zajednice na vrijeme poslao poruku da bh. Hrvati moraju glasati za samostalnost BiH i Tuđman je pametno postupio, jer ko zna da li bi Hrvatska bez BiH bila priznata od međunarodne zajednice i bila primljena u UN. Dakle, ne radi se o dobroj volji hrvatskog rukovodstva, nego ih je nužda natjerala da bh. Hrvate „nagovore“ kako će da glasaju.

    

rat-u-sarajevu-bascarsija
Pomalo se gasi život u Sarajevu. Većina trgovina ne radi. Ostavljene su na milost i nemilost kriminalaca, koji, da bi sebi napravili što bolji ambijent za „posao“, iz kalašnjikova pucaju po javnoj rasvjeti, počinje i policijski sat. Krade se na sve strane. Pojavili su se prvi psi rata

Nakon glasanja odlazim u kafić „Modena“ na Baščaršiji, kod poznatog sarajevskog ugostitelja Beneta (Fahrudina Ljutovića). Primjećujem srpske svatove kako u pijanom stanju kruže Baščaršijom. Napravili su više krugova, stekao sam utisak da to rade iz inata, urlaju, pjevaju, neartikulirano, ni sami sebe ne razumiju, ali, sarajevski rečeno, očito traže belaja. Rekao sam Benetu da ovo ne vodi na dobro, pijani svati će izazvati neku budalu ili nekog drugog pijanog kojemu se ovo neće svidjeti.


Otišao sam kući, samo što sam ušao, zove me Bene na telefon i reče da sam bio u pravu. Desetak metara od njegovog kafića, na parkingu, neko je upucao mladoženjinog oca. Sjetih se beogradskog „Mercedesa“, Slobine slike i razbijene šajbe. I u ovom slučaju, mada ne opravdavam bilo kakvu vrstu nasilja, shvatio sam da su neke budale izazvale druge budale. Od tada u Sarajevu neće više ništa biti isto, krenulo se sa barikadama, a naivne Sarajlije su tek shvatile da će biti žrtve u vlastitom gradu, uglavnom žrtve od strane svojih dojučerašnjih komšija, prijatelja pa i bračnih drugova. Počele su podjele, mnoge srpske porodice se iseljavaju na Trebević, Pale i okolna mjesta, odakle će četiri pune godine ubijati i rušiti svoj grad. Ali u tome nisu uspjeli.
    

Sarajevo je bukvalno bilo pod opsadom JNA i pripadnika kvinslinških paravojnih grupa koje je organizirao SDS, a naoružala JNA. Pojavljuju se pripadnici UN, kada sam vidio prve plave beretke, shvatio sam da nam se nameće tretman Palestine, Izraela, Sudana... Od tada sam zamrzio UN.


Jednog dana u „Male daire“ svrati grupa „plavaca“, Skandinavci, mislim da su bili Danci. Prihvatili smo ih, častili pićima, razgovarali o svemu i svačemu, jedan od njih mi pokaza fotografiju svoje porodice, ženu i dvije kćerkice. Rekoh mu da mu žena liči na Liv Ulman, bilo mu je drago, slikali smo se, ali nikada slike nisam dobio, premda mi je zapisao adresu u neki mali rokovnik. Taj dan smo mnogo cugali, ostali dugo, do iza pola noći. Upoređujući ondašnje Skandinavce i današnje, postoji velika razlika. Prije 26 godina bili su svi odreda plavokosi, a danas je prava rijetkost naći plavokosog Skandinavca, valjda je to rezultat izbjeglica iz BiH.

 

Pojavljuju se pripadnici UN, kada sam vidio prve plave beretke, shvatio sam da nam se nameće tretman Palestine, Izraela, Sudana... Od tada sam zamrzio UN

   
Krenuo sam kući, najprije na parking (Merhemića trg) prema autu, a parking se nalazio između dvije kasarne, u jednoj od njih je bila komanda JNA za BiH (Sarajevski korpus) i u njoj Milutin Kukanjac, za kojeg mi Jovan Divjak reče da se u transporteru, prilikom razmjene s Alijom Izetbegovićem, od straha upišao. Prolazio sam pored kasarne, danas kasarna „Dino Magoda“, prozori su joj bili zaštićeni vrećama pijeska, a iza vreća virile su duge cijevi. Kako sam se približavao, čuo sam škljocanje stotine pušaka. Svaki promil alkohla, koji mi se nalazio u krvi, u hiljaditom dijelu sekunde je ispario, shvatio sam da je kraj, očekivao sam pucanj, pucnjeve ili rafale. Nije se pucalo, a nije bilo ni ugodno. Sjeo sam u auto i odvezao se bez problema.


Noći u Sarajevu bivaju sve „glasnije“, s okolnih brda divljaci pucaju koliko mogu, počinju padati prve granate, stanovnici izbezumljeni, u nevjerici da neko može da ih gađa tako ubojitim sredstvima. Pomalo se gasi život u Sarajevu. Većina trgovina ne radi. Ostavljene su na milost i nemilost kriminalaca, koji, da bi sebi napravili što bolji ambijent za „posao“, iz kalašnjikova pucaju po javnoj rasvjeti, počinje i policijski sat. Krade se na sve strane. Pojavili su se prvi psi rata.


Jednog od tih dana, mada je bilo rizično, otišao sam do Baščaršije koju su već bili lopovi opustošili, sretnem poznanika F. Ajanovića, privatnog električara sa Baščaršije. Šetajući Baščaršijom naiđosmo pored prodavnice Elektrotehna, koju je prije opsade vodio poslovođa, jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao na Baščaršiji, Ismet Topalbećirević, otac poznatog sportskog novinara Bahe Toplabećirovića. Primijetim izlozi i vrata obijeni, sve pokradeno, a tada mi Ajanović reče:  


„Zamisli, jebo mater svoju lopovsku, dogovorio sam s Puškom Sakibom da on odradi sve prodavnice na Baščaršiji, a da meni ostavi Elektrotehnu, pošto sam ja električar. Ali lopov Puška nije mi ostavio ni šarafa, sve je popljačk´o sa svojim lopovčićima...“ .


Nijemo sam slušao, nisam ništa komentirao, samo sam se pitao kakvi su to ljudi da u momentu, dok se gine na sve strane, razmišljaju o krađi. Fuuuj.

 

Mi koji nismo provodili dane u podrumu, bukvalno smo igrali ruski rulet. Svi koji smo izlazili iz kuća po raznim obavezama, bili smo svjesni da se neko od nas neće više nikada vratiti kući. Tako je bivalo svaki dan

    
Granatiranje Sarajeva je sve češće, dešava se i prvi masakr na Markalama, dobro se sjećam, bio sam uz otvoren prozor svoje kuće, čuo sam fijuk (plovidbu) granate kroz zrak. Pogodila je fasadu robne kuće Svjetlost kod Markala. Nakon kratkog vremena čujem još jednu „plovidbu“ granate, vjerovatno ispaljene s Borija ili s Gradine na Trebeviću. Ta je bila kobna za Sarajlije koji su čekali u redu za hljeb.


Bio je 27. maj/svibanj 1992. godine. Poginulo je 26 Sarajlija, djece i odraslih, a veliki broj građana je ranjen, to je bio uvod u seriju masakra koje su počinili divljaci sa brda po Sarajevu. O ovom prvom masakru, a i o ostalima, iznosile su se neistine. Čuo sam „plovidbu“ granata koje su dolazile s prostora koji je bio pod kontrolom divljaka i to je jedina istina, ma šta ko pisao, pričao – izmišljao.

   
Iz dana u dan granatiranje je postajalo sve intenzivnije, nije bilo dana da neko nije poginuo. Mi koji nismo provodili dane u podrumu, bukvalno smo igrali ruski rulet. Svi koji smo izlazili iz kuća po raznim obavezama, bili smo svjesni da se neko od nas neće više nikada vratiti kući. Tako je bivalo svaki dan. Kada bih kretao od kuće, na izlasku bih se osvrnuo, pogledao bih u malodobnog sina i pitao se da li ću ga više ikada vidjeti.


To je trajalo četiri godine, lude, divlje godine, zbog kojih se i dan danas pitam zašto su uopće postojale?
    

    
    

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
     

 


DEPO
KOMENTARI