Mimo Šahinpašić ponovo u svom sarajevskom domu

'Dan prije transplantacije sam mislio da umirem, puca mi tijelo od bolova... Danas mi je život opet lijep...'

Lifestyle07.03.18, 08:43h

'Dan prije transplantacije sam mislio da umirem, puca mi tijelo od bolova... Danas mi je život opet lijep...'
To je žena kojoj trebam dići spomenik za života. Ne znam čime sam zaslužio da me trpi više. Imam najbolju ženu na svijetu, kaže Mimo o svojoj Dajani

 

Izvor: Azra.ba; Razgovarala: Fatima Šehović

 

Prošle sedmice Mimo Šahinpašić se nakon uspješne transplantacije bubrega iz Francuske vratio u svoj sarajevski dom. Živ i zdrav. Na Sarajevskom aerodromu dočekali su ga supruga, kćerka, brojni prijatelji i poznanici, kao i novinarske ekipe iz naše zemlje. Osmijesi, zagrljaji, iskrene suze i neopisiva radost, mogli su se rezati žiletom. Prošlo je 50 dana od trenutka kada je Mimo iz Sarajeva prebačen na Univerzitetko-klinički centar Grenoble.

 

Iz Sarajeva je za Francusku ispraćen u teškom zdravstvenom stanju, jer, nakon 17 godina Mimin transplantirani bubreg je otkazao. Čekala ga je druga transplantacija. Sve nade su prije mjesec i po bile usmjerene ka vrhunskom timu ljekara u Francuskoj, koji su uradili herojski posao. Ljekari jesu heroji u bijelom, oni kojima je zdravlje pacijenta na prvom mjestu. O posvećenosti francuskih ljekara svakom čovjeku Mimo bi mogao knjigu napisati.

 

Neizdrživa fizička bol danas je iza Mime. Zahvaljujući Otvorenoj mreži iz Sarajeva i plemenitom činu Nedžada Omerspahića, koji je odlučio donirati bubreg, Mimo je dobio novu šansu za život.

 

Nakon što su se utisci sumirali, a Mimo dobio mir, posjetili smo ga u njegovom domu.

 

Supruga Dajana i kćerka Nora dvije su heroine. Njih dvije znaju kakve su dani i noći u kojima čekaš informaciju o ozdravljenju. Imale su sreću, Mimina operacija je uspješno obavljena. Sada je vrijeme za novu stranicu, u kojoj će se, vjerujemo, najmanje pisati o boli. Jer, boli je bilo i previše, kaže nam to i Mimo, odlučan da zdravlje čuva najbolje što može.

 

– Čudno se osjećam. Sada sam u nekoj fazi isto kao i dijete. Sjećam se kada sam dobio bicikl prvi put. Sada imam taj osjećaj. To je stanje potpune opuštenosti, nirvane nakon svih tih muka, a prošao sam žestoke muke kada je riječ o fizičkoj boli. Otkako sam došao kući, samo sam jednom izašao iz ulaza. Sve vrijeme sam u kući, ne izlazim zbog vremena i virusa. Sjedim na našem trosjedu i čekam kada će doći Dajana, pa onda ona negdje ode, nešto radi u kuhinji, pa potom dođe Nora. Samo se njih dvije smjenjuju. Zdravstveno sam dobro, mada ima još malo trzaja. Mene život stalno tuče. To je tako. Mislim da sam odbolovao dvije do tri generacije. Što su oni trebali, ja sam odbolovao. Ako trebam ja, onda neka ide na mene, samo neka ne ide na njih dvije – kaže Mimo za “Azru”.

 

 Ovo je Vaša druga transplantacija. Koliko je bila neizvjesnija i teža, i kakve teškoće je nosila sobom, u odnosu na prvu?

 

– Medicina je jako napredovala. Mogu pričati sa svog aspekta. Primio sam bubreg druge krvne grupe. Nije više uslov da bude ista krvna grupa. Ljudi u Francuskoj to rade veoma dobro. Taj tim ljudi pod vodstvom profesora Lionela Rostainga u Grenobleu je nevjerovatna. Za jedne njihove novine sam rekao kako su oni pravi majstori i čudotvorci. Oni zaista rade čuda. Imaš osjećaj da kod njih ne postoje riječi: “ne može” ili “neće”, već mora. Dan prije transplantacije sam u jednom trenutku potpuno zaboravio da ću sutra ići na transplantaciju. Mislio sam da umirem. Nikada to neću zaboraviti, to je najgori dan u mom životu. Puca mi tijelo od bolova, nisam znao na kojem sam svijetu. Oni to gledaju sasvim prirodno i normalno, kao proces koji jednostavno mora proći, jer je to borba s antitijelima. Gotovo pa su mi cijelu krv promijenili zbog njih. Onda shvatiš da su to stvarno ljudi koji su posvećeni poslu. Nisu posvećeni pričama o štednji, kao što je kod nas slučaj na Klinici. Direktorica Izbetbegović kaže kako je uštedjela. Šta si uštedjela, jesi li ikoga transplantirala? Jesi li tu da me učiniš zdravim ili da uštediš? Kod nas djeca leže na dijalizama. To je žalosno. Tamo ljudi dolaze u sedam ujutro i ostaju do sedam uvečer, jer su posvećeni poslu. To je divno vidjeti.

 

Kakve su dijagnoze ljekara bile prije transplantacije?

 

– U Sarajevu postoje ljekari koji su me nagovarali da što prije uradim transplantaciju. Ni u ludilu. U tijelu se pojave antitijela koja ne dozvoljavaju da se unese organ. Tijelo se moralo prilagoditi, morala su se razbiti ta antitijela. Nisam ulazio mnogo u tu priču, jer se radilo o mom organizmu, a kada mnogo znaš, onda mnogo više boli. U jednom trenutku sam ležao, a na meni je bilo pet ili šest mašina. Mislio sam da su sve žice u Francuskoj koje postoje, na mene priključene. Te mašine nakon mjesec dovedu tijelo u stadij da se može primiti organ.

 

Jeste li se i u jednom trenutku uplašili za svoj život?

 

– Jesam. Nećete vjerovati, ali kunem Vam se, meni je gore bilo što sam razdvojen od Nore i Dajane, nego što sam mislio kako će operacija proći. Brinuo sam se kako će one ovdje. Najgore je bilo što one nisu sa mnom. Ne volim se razdvajati, posebno ako je riječ o bolesti. Toliko povjerenja sam imao u tim ljekara, ali je bilo trenutaka kada sam osjećao strah usljed silnih bolova, kao što je dan prije transplantacije, kada sam se sa životom razdvajao. Ali, znao sam da sam u dobrim rukama.

 

Zahvaljujući Otvorenoj mreži, brzo ste dobili organ. Koliko Vam to znači?

 

– Bio sam u čudnom stadiju. Imao sam osjećaj da će sve biti uredu, da li zbog toga što sam to već prošao, ne znam. I onda se drugi dan nakon što sam otišao u bolnicu pojavio Almir Ćehajić Batko i pitao me hoću li da krenemo u tu priču. Moja supruga je odmah pristala. Kakav status Otvorena mreža ima u tim bolnicama u Grenobleu je za poštovanje. Oni njih poštuju, sarađuju s njima strogo poslovno. Gotovo 70 naših ljudi je transplantirano tamo. Ja nisam ništa morao raditi, oni te prate u stopu. U svakom trenutku su tu. Imao sam trenutaka kada sam padao u četiri ujutro, kada sam ih budio, a oni su bili tu kao da je tri poslijepodne. Dok se mi bavimo nekim drugim pričama, oni rade nevjerovatan posao. Odnos profesora i njegovog tima koji ima s Otvorenom mrežom je zaista vrijedan spomena.

 

Vaš donor je Nedžad Omerspahić, i vjerujm da ste nakon ove životne situacije posebno povezani. Kako objašnjavate njegovu spremnost da na ovako plemenit način pomogne ozdravljenje?

 

– Ne znam čime sam to zaslužio. Morat ću lijepo sjesti pa razmisliti. Nedžad i ja smo se igrom slučaja upoznali, kada je on imao problema s vidom. Transplanitrao je rožnjaču. Tada sam ja radio na radiju Kameleon, koji je bio sastavni dio Otvorene mreže i onda sam mu pomogao u njegovom problemu. Vjerovatno je mislio ako sam ja njemu pomogao kad mu je bilo teško, da će sad on meni pomoći. Dvanaest ljudi se javilo da mi da organ, a od svih njih je ostao Nedžad. Dočekao me je i na Aerodromu. Na kontrolu mi je dolazio. Čak smo imali i zajednički doručak, a nismo se dogovorili. Slučajno smo se sreli i našalili kako zajedno prvi put doručkujemo s njegovim bubregom kod mene. Nedžad je primjer ovdašnjeg dobrog čovjeka kojeg život također nije mazio. Ali, i dalje je najvažnije da se smijemo. Moj Nećko, dobri Nećko.

 

Sve ovo vrijeme uz Vas su bili prijatelji i ljudi koji Vas vole kako privatno, tako i kroz Vaš posao, ali, posebnu podršku davala Vam je porodica, supruga Dajana i kćerka Nora. Koliko je njima teško padao cijeli taj period?

 

– Jaka je Dajana. Čudno jaka žena. Nije niti jednom zaplakala kada smo razgovarali telefonom, a znam da je plakala, ali preda mnom nikad. To je žena kojoj trebam dići spomenik za života. Ne znam čime sam zaslužio da me trpi više. Imam najbolju ženu na svijetu, ali zaista. To što smo nas dvoje prošli nije niko. A curica moja, ona je teško podnijela. Jedne prilike je rekla: “Da se tata hoće vratiti, pa da se počnem brinuti malo o školi i nekim drugim stvarima, a ne samo o tati, da ne mislim na to, da on bude zdrav”. Jako teško je podnijela. Ona je tatina kćerka.

 

Na koji način se sada odnosite prema svom zdravlju?

 

– Malo me je strah. Nakon prošle transplantacije masnoća mi je skočila, pa sam se potrudio da to snizim, a moja vjenčana kuma Merima mi je rekla kako ću morati piti ulje da imam masnoću. Pazim se, jer me je toliko sve istuklo, i bolnice, i sobe, i doktori, injekcije, kateteri… Ne mogu više. Nije se teško navići na stari život, samo gledaš to s ljepše strane. Kao kad se posvađaš s nekim, ako ćemo se svađati, kada se to završi daj da onda popijemo kafu.

 

Kakav je odgovor ljekara; da li ste sada u potpunosti zdravi?

 

– Ne bi me pustili da nisam. Takvi ljudi ne dozvoljavaju mrdnuti. Dvadeset puta mi je odgađan povratak, jer sam imao problema sa želucem. Jednostavno ti ne dozvoljavaju.

 

Prošli ste kroz mnogo teških životnih izazova. Kako sada, nakon svega gledate na život?

 

– Super je život. Imam ja masu ljudi koji su me i razočarali, od kojih sam očekivao mnogo više, ne da meni pomognu već mojoj Dajani i Nori. Ali, šta sad da radim, njima na čast. Bude ti malo teško, jer su to ljudi kojima si valjao u životu. Ima i takvih. Uhvatim sebe da mislim na njih, a onda moja Dajana kaže: “Što ti to treba, što misliš o tome, neka su živi i zdravi”. Ne znamo cijeniti više ni kafu, automatski je pijemo. Kad ti kažu: jedi, a ti gledaš u komad putera. Jaje kuhano, znaš šta to znači. Ja sam to sanjao. Lijep je život, samo neka ne boli. Dosta mi je boli više.

 

Jeste li razmišljali o povratku na posao?

 

“Vox Populi” je pravo čudo. Nisam znao da je to tako. Ne znam ja zvijezda biti. Meni je veća želja da odem na pijacu Markale kod svog Fadila pa da se zezamo oko “Želje” i “Sarajeva”, pa s kraja pijace da mi dobacuje. Nemamo mi ovdje zvijezda. Pravio sam stvari i prije “Vox Populija”, ali jedva čekam da se vratim, jer sam vidio da to ljudi zaista vole i žele, a i vrijeme je da odem na OBN, velika su gospoda ispali. Kolege su maksimalno bile uz mene. Možda se ja nekada nisam ni javljao, jer nisam mogao. Vratim se u sobu nakon četiri sata bodenja, dočeka me 70 poziva i poruka. Bilo je i toga. S druge strane, potpuno sam odustao od Facebooka kada se to desilo, jer su mi poruke i komentari izazivali strašne emocije, pa sam i plakao. Onda sam došao u Grenoble i plasirao neku sliku i tekst, pa su krenuli komentari. Dok ja to pročitam, prođe mi pola dana, što je super.

 

(Azra, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook