boris dežulović/ samoubojstvo iz zasjede

Dvije vrste reakcija nakon Praljkove smrti: Od kolektivne histerije i šoka uz patetične obrede do vica i za*ebancije...


02.12.17, 14:24h

 

Izvor: Oslobodjenje

 

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pročita vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

 

Okupili se, kaže, osuđeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Haagu da protestiraju kod časnog suda zbog, vele, “diskriminacije na nacionalnoj osnovi”. Kako ba po nacionalnoj osnovi?, pitao ih časni sud, a oni će ovako: “Pa za sve zločine u Bosni i Hercegovini optuženi su i osuđeni samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci i nitko drugi, nijedan eto od Ostalih u Bosni i Hercegovini.” “Ostali?”, začudio se časni sud. “Sto pedeset hiljada ljudi sa posljednjeg popisa, četiri posto stanovništva BiH izjasnilo se kao Ostali”, objasnili onda Srbi, Hrvati i Bošnjaci, “a nijedan nije ni osuđen ni optužen!”

 

I dok su Hrvati pizdili, recimo, na zajebanciju Sergeja Trifunovića - “Danas je Dan Republike, i stari je malo popio” - prizemni vic iz kategorije “jedan manje” prešutjeli su upravo veličanstvenim stoicizmom

 

“Nije točno”, odgovorio im časni sud: “Evo, samo posljednji primjer, presuda u predmetu ‘Prlić i ostali’.”

 

Ima li, međutim, viceva nakon smrti? Ritualno samoubojstvo jednoga od Prlićevih “ostalih”, netom osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, pred televizijskim kamerama na Dan Republike, izazvalo je u svemu dvije vrste reakcija: s jedne strane kolektivnu histeriju, ono što medicina naziva “šokom i nevjericom”, uz patetične obrede svijeća, molitvi i minuta gromoglasne šutnje, i s druge strane vic i zajebanciju.

 

Evo dobrog primjera, dvije istovremene reakcije na Praljkovo samoubojstvo. “Ovo je herojski potez za svako poštovanje!”, poklonio se tako Praljkovoj žrtvi njegov duboko potreseni supatnik iz haškog kazamata, dok drugi jedan, poznati antihrvatski zajebant, kaže kako je “ovo jaki udarac za haški tribunal”, pa šeretski poentira: “Kamo sreće da je bilo više ovakvih udaraca!”

 

I dok su Hrvati pizdili, recimo, na zajebanciju Sergeja Trifunovića - “Danas je Dan Republike, i stari je malo popio” - prizemni vic iz kategorije “jedan manje” prešutjeli su upravo veličanstvenim stoicizmom. Možda i ne samo zbog toga što je blasfemična zajebancija “kamo sreće da ih je bilo više” javno kazana istovremeno kad i počast “herojskom potezu za svako poštovanje”, koliko zbog toga što su Praljkov supatnik iz haškog kazamata i poznati antihrvatski zajebant zapravo - ista osoba. A možda, opet, Hrvate nije toliko zbunila činjenica da se ista osoba nad Praljkovom herojskom smrću istovremeno klanja i zajebava - možda smo ono s “jakim udarcem” krivo shvatili, poznato je da Hrvati nemaju smisla za humor - koliko činjenica da je ta ista osoba nitko drugi doli pravomoćno neosuđeni ratni zločinac - četnički vojvoda Vojislav Šešelj!

 

“Ovo je jaki udarac za haški tribunal, i kamo sreće da je bilo više ovakvih udaraca. To je herojski potez za svako poštovanje!”, izjavio je vojvoda Šešelj, i tako precizno dovršio psihološki i politički profil tronutih hodočasnika na grobu hrvatskog mučenika Slobodana Praljka. Upravo zbog Šešelja, razmišljam naglas, nije se Praljak ubio u ćeliji, prije čitanja presude - poput Sokrata, ili još bolje, Slavka Dokmanovića: lijepo bi se, recimo, oslobođeni vojvoda Šešelj zajebao da se i on odlučio na “herojski potez” i “jak udarac haškom sudu”, pa kao da se malo i žali, “kamo lepe sreće”, što nisu i njega osudili, pa da je bilo i “više ovakvih udaraca”.

 

Nemaju više, kako vidimo, ni Srbi - kao ni Hrvati - smisla za humor, pa i kad se zajebavaju čine to tek da nesvjesno razotkriju vlastite motive i mitove.

 

Evo drugog dobrog primjera: mrtav ozbiljan, od sviju koji su se na temu Praljkova suicida oglasili vjerojatno najmrtvije najozbiljniji, javio se umirovljeni general Marinko Krešić, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, pa vidno rastrojen u televizijske kamere sasuo bujicu nemoćnog bijesa: “Zanimljivo je kako se to haškom sudu moglo dogoditi, da se može unijeti takva vrsta otrova da se čovjek može ubiti!? Postavio bih pitanje tko je taj haaški sud, tko ga kontrolira i što radi? Je li to sud za provođenje pravde ili sud za ubijanje hrvatskih generala i ljudi?!?”

 

Halo Marinko, hrvatski generale i ljudu, kolega ti se Praljak sam samcat ubio, nikakav srbokomunistički udbaš nije uz pomoć ubačenih judeomasonskih agenata unio otrov u zgradu suda, nitko mu ga nije krišom usuo u čašu s vodom, već ga je Slobodan Praljak pri zdravoj pameti sam naručio i vlastitom ga rukom u vlastito grlo sasuo, ali Marinko Krešić ništa ne čuje, ne obazire se, nego i dalje riga svoj vulkanski gnjev: “Je li to sud za provođenje pravde ili sud za ubijanje hrvatskih generala i ljudi?!?”

 

Na tom mjestu čovjek tek nemoćno, obamrlih udova i mozga, digne ruke i odustane. Džabe sve. Slobodan Praljak javno je, pred televizijskim kamerama i milijunskim gledalištem, nagnuo otrov iz vlastite ruke - za svaki slučaj dobacio još i svoje posljednje riječi, “to je otrov koji sam popio” - nikad u životu, da skratim, lakši slučaj na televiziji nismo vidjeli, ali hrvatski forenzičari svejedno pincetom pažljivo uzimaju čašicu iz zgrčene Praljkove ruke i šalju je u laboratorij, sve se nadajući da je ubojica ostavio otiske prstiju.

 

Nemaju više, kako vidimo, ni Srbi - kao ni Hrvati - smisla za humor, pa i kad se zajebavaju čine to tek da nesvjesno razotkriju vlastite motive i mitove

 

Pa samo još nekoga da čujem kako Hrvati nemaju smisla za humor. Čak i u ovako teškim, najtežim trenucima u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga roda, kršćanske Europe i suvremenog svijeta, oni se dobro zajebavaju.

 

Praljkovo podmuklo “samoubojstvo iz zasjede” ispala je tako uvjerljiva i plastična, mada možda malo prvoloptaška ilustracija suicidalne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Bezbroj je takvih dokaza: u Feralu smo, recimo, onomad zajedno s Danima u dvije knjige objavili stenograme o podjeli BiH, pa su se hrvatski forenzičari jednako snebivali “kako se to moglo dogoditi, da se na Brijune može unijeti takva oprema da se može snimati predsjednika države”, iako je Tuđman sam samcat samoga sebe snimao, da povijesti i sudu slučajno štogod ne bi promaklo. Da ne bi sutra povijest i sud imali problema dokazati umiješanost Hrvatske u rat i podjelu BiH, kao što se to dogodilo aljkavom Slobodanu Miloševiću.

 

Evo posljednjeg primjera, pa neću više: sutradan nakon Praljkova pomno režiranog samoubojstva i kolektivne histerije zbog haške presude hrvatskom političkom vodstvu za umiješanost u udruženom zločinačkom pothvatu i ratu u BiH, zastupnici hrvatskog Sabora rutinski su, najnormalnije, minutom šutnje odali počast palom ratnom zločincu HVO-a, pa izglasali novi Zakon o braniteljima, dodijelivši pripadnicima HVO-a status hrvatskih branitelja, hrvatske mirovine i sva pripadajuća prava, u svemu ih izjednačivši s pripadnicima Hrvatske vojske.

 

Pa onda - nakon praktičkog i faktičkog priznanja sponzorstva nad HVO-om - nastavili rigati bijes protiv svakoga kome je ikad palo na pamet da je Hrvatska i praktički i faktički bila sponzor HVO-ovih zločina.

 

Što bi rekao jedan poznati hrvatski zajebant: “Tko je taj hrvatski Sabor, tko ga kontrolira i što radi?”

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)


DEPO
KOMENTARI