NENAD MAGLAJLIĆ/ PUBLIKA

Dosta je amaneta, budala i rata: Hoće li neko konačno reći - krivci su kažnjeni, okrenimo se životu?!


01.12.17, 15:28h

 

 

Ginuli smo na utakmicama, navijali za našu zemlju. Jugoslavija, zjenica našeg oka. Tako je bilo. Razvalili smo je kasnije tako sistematično da ni bivši junaci nisu ostali netaknuti. Promjenili smo imena ulica, poharčili fabrike, počeli da prizivamo aveti prošlosti. Priklonili smo se svom bogu, zanemarili kodekse, norme. Sivilo, ljudi su željni ljubavi, žive tuđe živote, lišeni nade, osjećanja. O oskudnim materijalnim resursima, o mladosti koja odlazi ne bih.

 

Sjećam se. Sarajevo je bilo najljepše u septembru. Jutra prohladna, a danju toplo. Pijace su odisale bogatstvom. Vožće, povrće, sale sa visprenim prodavacima, smijeh. Volio sam hodati gradom, majci pomoći da sa Markala navuče produkte za zimnicu.


„Sve je isto, ništa isto nije“. Nema više djece koja se igraju Indijanaca i kauboja u bašti Crvenog krsta, nema klikera, nema roše, nema hope, nema uvlačenja na utakmice, skakanja po slapovima Miljacke. Ni vrijeme više nije kakvo je bilo. Grad nema dušu ili sam je ja izgubio. Koji su uzroci ovakvog stanja? Rat, rat, politička vrhuška, nesreća koja nas je zadesila.

 
Rezolucijom 827 od 25. maja 1993. Vijeće sigurnosti ustanovilo je tijelo čiji je skraćeni naziv "Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju". Članice naše raspadnute države su podržale postojanje suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenog na našem tlu.


Šta sad ne valja, šta ćemo sada kada je rad suda završen? Ostajemo li lišeni tenzija koje je svaka presuda donijela? Kako privući mase? U torovima još uvijek ima mjesta.


Gledam, slušam. Niko od  ovdašnjih političara nije rekao dobro, bilo je šta je bilo, izvukli smo pouke, krivci su kažnjeni, okrenimo se životu, ekonomiji, imamo prekrasnu zemlju. Svi uvaženiji političari govore o nepravdi, o političkom sudu. Takve kvalifikacije nisu davane kada su oslobađani njihovi eminentni generali.

 
Sjetim se anegdote. Na jednoj večeri poezije sala je bila prazna, gotovo bez slušalaca. Publike neznatno. Bilo je izrazito ružno pjesnicima nastupiti pred praznom dvoranom. U jednom momentu sala se napuni, dođe publika. Mirna, fina, uljudna. Aplaudirali su kada je to direktor centra činio. Kasnije se prialo da je direktor kulturnog centra doveo publiku iz škole za gluhonijeme.

 
Zar nije dosta, amaneta, referenduma, odvajanja, pripajanja, demokracije, nacionalizma, budala, rata? Koja smo to mi publika? Ona sa večeri poezije?

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


DEPO
KOMENTARI