VIJESTI.BA: U posljednje vrijeme dosta se govori o povezanosti HDZ-a sa ruskom politikom. Iako lider HDZ-a stalno ističe da su NATO integracije prioritet BiH, poslovično ostaje nijem na opstruiranje NATO puta iz manjeg bh. entiteta. Iz kojeg  razloga imamo ovo koketiranja sa ruskim utjecajem u BiH?

KUKIĆ: Ne radi se, po mojem sudu, o koketiranju s ruskom politikom nego s Miloradom Dodikom i politikom koju on vodi. Pravo je pitanje, drugim riječima, što je to što lidera HDZ-a povezuje s njim. Jer, interes vlastitog naroda to, sasvim izvjesno, nije. Zašto ovo tvrdim? Interes vlastitog naroda Čoviću bi morao biti razlog vrlo suzdržanog odnosa prema Dodiku. Na prostoru RS-a, naime, danas je skoro 200.000 Hrvata manje nego ih je bilo po popisima iz 1991. godine, a razlog njihova nestajanja je rat i progon kojeg su u tom dijelu BiH doživjeli samo zbog činjenice da su Hrvati. Vlast, potom, koju personificira Dodik u prethodnih 11-12 godina nije učinila ništa da bi se oni i vratili svojim predratnim domovima. Potpuno suprotno, činila je sve kako bi im i pomisao na povratak zgadila. I ne samo to. Sve više je i onih Hrvata s tog dijela BiH koji, iako su izdržali sve prethodne godine, danas sve intenzivnije razmišlja da ipak ode, da miran život osigura barem vlastitoj djeci i unucima.

Usprkos svemu tome, međutim, Dragan Čović šuti. I ne samo šuti, nego i sve učestalije apostrofira pomoći Milorada Dodika u zaštiti Hrvata i njihovih interesa u BiH. Zašto? Pita li se, recimo, mene, vrlo sklon sam uvjerenju da je razlog njihovim sve snažnijim međusobnim vezama njihove zajedničke muke. Proces približavanja društvu evropskih naroda, naime, podrazumijeva i usvajanje evropskih standarda, funkcioniranje pravne države prije svega. A to podrazumijeva obveze koje proizlaze iz poglavlja 23 i 24 – poglavlja koja, među inim, znače i obračun s kriminalom i korupcijom, zbog kojih je onu stranu brave morao poljubiti i nekadašnji hrvatski premijer. Bojim se, dakle, da je strah od iste sudbine u podtekstu i dvojca Dodik-Čović, a sve ostalo, pa i koketiranje s ruskim utjecajem, je samo formula kako da se vlastitoj sudbini umakne.

VIJESTI.BA: Nedavno se ambasador Rusije u BiH naprasno živo zainteresovao za rješevanje hrvatskog pitanja u BiH i izmjene Izbornog zakona. Da li to može biti svojevrsno "vraćanje usluge" od strane Rusije?

KUKIĆ: Postupanje ruskog ambasadora je krajnje logično i očekivano. Nije, da budem sasvim otvoren, nepoznanica da se Rusija u prethodnih sedam-osam, pa i deset godina vraća na svjetsku političku scenu – i da su joj sve snažniji i apetiti na svjetsku geopolitičku poziciju koju je imala i prije tridesetak godina. Ničeg neobičnog ni u njezinim ambicijama prema balkanskom prostoru, preko kojeg izlazi na topla mora i relativizira ono što je NATO učinio priključivanjem Rumunije i Bugarske, odnosno izlaskom na Crno more. No, na prostoru bivše Jugoslavije joj i nije sve išlo prema prethodno planiranomu. Pored Slovenije i Hrvatske, koje su umakle njezinom intenzivnijem angažmanu, umakla je i Crna Gora, s kojom se najozbiljnije računalo, a ispod kontrole izmiču i procesi u Makedoniji. Ostale su jedino Srbija i BiH – i Rusija čini sve kako bi ih vezala uz sebe.

Budući je Dodik završena priča – i u ovom momentu je puno pouzdaniji partner Rusima čak i od Srbije i njezina predsjednika – važno je njegovu sklonost ojačati uvlačenjem i lidera HDZ kao dominantnog političara iz reda Hrvata. I otuda i priča o hrvatskom pitanju u javnom vokabularu ruskog ambasadora. Stvarno, međutim, njemu, a i ukupnoj ruskoj politici na Balkanu, interesi Hrvata, a i Srba također, znače koliko i lanjski snijeg.

VIJESTI.BA: Lider HDZ-a navode o nekritičnom stavu prema ruskoj politici tumači u kontekstu rada obavještajnih i paraobavještajnih službi, dok istovremeno govori o postojanju indicija da neko plaća neke hrvatske stranke u cilju razbijanja HNS-a. Da li je to preuzimanje matrice o stranim plaćenicima i izdajnicima?

KUKIĆ: To je, budite sigurni, jedan od uštimanijih detalja zajedničkog djelovanja banjalučko-mostarskoga dvojca – i svjedoči u prilog tezama koje sam i na Vaša prethodna pitanja iznosio. Dodikova priča o antisrpskoj ujdurmi Zapada, administracije SAD, već je stara i, nakon njegova stavljanja na američku crnu listu, sve manje uvjerljiva. Sada u tu priču, kako stvari stoje, ulazi i lider HDZ-a. Podsjetio bih vas, prethodnih dana je optužio međunarodnu zajednicu za položaj Hrvata u BiH – točnije, OHR i visokog predstavnika koji je početkom dvijetisućitih nametnuo ustavne amandmane koji njemu danas ne odgovaraju.

Ne treba, sukladno tome, čuditi ni njegovo upiranje prstom u domaće „izdajnike“ kao nastavak te priče – koja se također poklapa s pričom Milorada Dodika. Uostalom, samo koji dan prije Čovićevih optužbi imali smo gotovo identične optužbe Milorada Dodika na račun opozicije u RS-u – da je dobila pet miliona eura kako bi destabilizirala vlast, ali i institucije RS-a. Neposredno nakon toga i Čović poseže za optužbama o antihrvatskoj ujdurmi. Sada imamo istu vrstu paljbe i kod lidera HDZ-a – da neprijatelji Hrvata čine sve kako bi, uz pomoć i nekih međunarodnih krugova, podijelili HNS, da zbog toga intenzivno razgovaraju s nekim strankama, da ih novcem, uključujući ih u neke projekte, na antihrvatsko rovarenje potiču itd., ali da su, barem za sada, u tome osujećeni.

I ne brinite, proizvođenje neprijatelja će u budućnosti imati sve snažniji intenzitet, iako neke druge informacije, one koje se može čuti od ministra Mektića, imaju sasvim suprotan predznak – da paraobavještajne službe doista postoje, ali da su, ako dobro razumjeh podtekst Mektićevih izjava, u službi dvojca Dodik-Čović i s ciljem stvaranja kaosa i anarhije.

VIJESTI.BA: Kako ocjenjujete potez HDZ 1990 da ostane u HNS-u a paralelno s tim radi na stvaranju alternative HDZ-u. Obzirom da bi u atmosferi stvaranja plaćenika i izdajnika vjerovatno bili proglašeni za to, da li je to dobar potez ili ne?

KUKIĆ: To je ista greška kakvu je na pitanju referenduma učinila opozicija u RS-u. Prisjetimo se, lider SNSD-a je stranke iz Saveza za promjene uspio uvući u igru potpore referendumu o danu RS-a zbog njihova straha da ih se optuži za nacionalnu izdaju. No, baš taj pristanak na Dodikovui igru ih je stajao pada utjecaja u biračkom tijelu na lokalnim izborima 2016. godine. Jer, pristajanjem na Dodikovu igru oni su poslali poruku kako su samo drugorazredni igrači, vojnici u stroju na čijem je čelu jedan i jedini.

Strah od optužbi za nacionalnu izdaju, po mojoj procjeni, priječi i HDZ 1990 na odlučniji angažman. Ne shvate li to na vrijeme, i ne okrenu li ploču, ishod za njih bi mogao biti i katastrofičniji od poraza Saveza za promjene u RS-u. Da na to, dakle kartu nacionalne izdaje i služenja stranim plaćenicima igra lider HDZ-a pokazalo se i do sada. Uostalom, u svom nedavnom intervjuu, danom nakon odustajanja devedesetke da napusti HNS kao instrument njegova discipliniranja svih i svakoga, Čović ipak spominje međunarodne mešetare koji ovdje preko nekih stranaka – a poruka je poslana baš ljudima iz devedesetke – pokušavaju unijeti nemir u hrvatski narod itd.

Ne mogu biti prorok, ali se bojim da je devedesetka odustala od nuđenja sebe kao alternative tom pomahnitalom Čovićevom projektu i da se pomirila s ulogom drugorazrednog političkog subjekta. No, vidjeti ćemo, možda i nisam u pravu – i osobno bih bio sretan da je tako.

VIJESTI.BA: Kako biste ocjenili poruke sa sastanka između Čovića i Plenkovića. Ponovili su potrebu usvajanja izmjena Izbornog zakona, koje su svakako nužne. Da li je cilj ovih poruka stvaranje pritiska kako bi u kranjem cilju bio prihvaćen HDZ-ov prijedlog?

KUKIĆ: Naravno da jesu. Uostalom, te poruke su na fonu i svih dosadašnjih lobiranja u Evropskomu parlamentu. Iako, kada ih se detaljnije iščita, Plenković se poprilično pazi da ne pređe crtu dopuštenoga u međunarodnim odnosima, ostaje na ravni općih sudova i poruka koje, onda, Čović i njegovi tumače kako im odgovara – baš kao što tumače i odluku Ustavnoga suda – i pokušavaju ih koristiti kao jokere u promicanju vlastitih ideja i ciljeva. No, ništa od toga jer većinu za te ideje i interese moraju dobiti ovdje – ona izvana, sama za sebe, ne znači baš ništa.

(Vijesti.ba/Nihad Hebibović/DEPO Portal)