EKSKLUZIVNI INTERVJU/ KAKO BIH MOŽE BITI NAJBOGATIJA U REGIJI (2. DIO)

Da li se Haris Silajdžić vraća u politiku: Proglasili su me komunistom, a ja sam samo govorio o...

Front22.10.17, 19:59h

Da li se Haris Silajdžić vraća u politiku: Proglasili su me komunistom, a ja sam samo govorio o...
U drugom dijelu ekskluzivnog intervjua koji je dao za DEPO Portal na temu spašavanja državne imovine, Haris Silajdžić govori o uticaju na svijest običnih ljudi i načinu kako su to radili komunisti, o projektima koji mogu pokrenuti demokratizaciju u BiH, o pokušaju saradnje sa Miloradom Dodikom, pojašnjava zašto smo, ipak, daleko od siromaštva, ali nas odnos prema radu i način na koji razmišljamo gura u još veću bijedu... A pitali smo ga i da li se vraća na bh. politčku scenu?

 

Prvi dio intervjua čitajte u tekstu: Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan kredit MMF-a nam ne treba...

 

 

Razgovarale: ANGELINA ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ i Mirna DUHAČEK


Gospodine Silajdžiću, da nam se ne bi dogodio grčki scenario, očito moramo puno toga promijeniti. No, da li bismo prvo trebali mijenjati Ustav BiH kako bi država uopšte mogla funkcionisati?


Vi me sada pitate nešto o čemu ne želim govoriti...


Da, ali naše institucije uopšte ne funkcionišu izvan politike... Zašto?


Na to imam samo jedan komentar, inače neću više da govorim o tome... Godinama odbijam da pričam bezveze, uzalud, samo ću reći jedno: Zato što je temelj građanske demokratije – građanin. Kad to budemo imali, kad budemo imali takve reforme koje tog građanina postavljaju na pravo mjesto, dakle daju mu i privilegiju i odgovornost, kada on bude osjećao da je stvarno uključen, onda će u državi sve biti drukčije. Onda će se institucije drugačije postavljati prema tom građaninu, dakle gledat će horizontalno, a ne vertikalno. Neće biti važno šta će stranka reći, šta će politika reći... A to ne može bez demokratizacije.


A mi smo miljama daleko od toga...


E, zato se vrijedi boriti za državnu imovinu i projekat od 100 milijardi KM! Ovakvi projekti pomažu demokratizaciju, jer ona treba da se gradi odozdo. Dakle, benefiti idu onome ko napravi dobar projekat. Napravite dobar projekat, kandidirajte se za projekat, u parlamentu svi trebaju da budu zastupljeni i svi da rade za ovu državu i ove građane. U teoriji. U osnovi se radi o građanskoj demokratiji, a demokratija i ne može biti nego građanska, po definiciji. Rekao sam ranije, mi sada živimo u demokratskom feudalizmu, imamo etničku demokratiju.


Zašto stalno ističete ta treba djelovati „odozdo“, među običnim ljudima?


Znate kako su komunisti govorili - treba raditi u bazi. I oni jesu radili u bazi. A mi idemo u bazu samo kada su izbori. Pa i mene uključujući. Kad je bio aktuelan Aprilski paket, imao sam jedno 40 tribina da objasnim ljudima o čemu se radi, jer im je sve pogrešno predstavljeno. I kad se ljudima priđe, kad im se objasni, oni shvatalu... Zato trebaju pravi aktivisti, koji svaki dan to rade.

Ja  nisam nikada bio komunista, ali je bilo dobrih stvari kod njih, dobrog obrazovanja... Jer činjenica je da ovo danas Bosne što stoji, stoji uglavnom na tim ljudima, koji su dobro školovani

Dakle, komunisti su dobro znali kako se to radi?


Pa naravno, i imali su uspjehe. Svugdje ima ovoga i onoga... Ja nisam nikada bio komunista, ali je bilo dobrih stvari kod njih, dobrog obrazovanja... Jer činjenica je da ovo danas Bosne što stoji, stoji uglavnom na tim ljudima, koji su dobro školovani. Nije se moglo na fakultetu tek tako proći. Ja znam kako je tada bilo. Nisam studirao u Sarajevu, ni u Bosni, ali znam po mojim kolegama - nije bilo ni izlazaka, moralo se učiti, jer se padalo na ispitima. Ja danas ne vidim da iko pada. Zašto? Zato što je sve plaćeno. Sad će me proglasiti komunistom, kao što su me proglasili oko privatizacije...


Zar je Vas iko ikada proglasio komunistom?!


Došla mi jedna delegacija i kaže, ti si komunista, kažu to je stara komunistička ideja. Ja im kažem, gospodo, moram vas razočarati - ja nisam ni pola sata bio komunista, ja govorim o socijalnoj pravdi, ona nije monopol komunista. Ja govorim o socijalnoj pravdi - šta ćete s ljudima u tim firmama? Šta će s njima biti? Hiljade ljudi nemaju egzistenciju, to će biti ogroman socijalni problem. Ne, to treba odmah privatizirati, to je bio odgovor. Ali, to je iza nas. Državna imovina ne smije proći kao što je prošla privatizacija. Ona je nešto što pripada svakom građaninu koji ima pasoš BiH i nema niko pravo da to zanemaruje...


Ali upravo su građani ili, da kažemo, stanovnici BiH ti koji 20 godina biraju političare koji zanemaruju sve ovo o čemu Vi govorite, pa sve zvuči kao jedna velika utopija... Zar nije iluzorno očekivati demokratizaciju svijesti i drugačiji ishod nekih budućih izbora?
   

Doći će do demokratizacije kad ljudi shvate da je tu njihov interes, da je on prije svega ekonomski. Onda neće birati nekoga zato što mu je rođak, nego će birati nekoga ko zna šta radi i šta treba da radi. Opet ponavljam, naša državna imovina je ogromna vrijednost, to je u evropskim razmjerama velika vrijednost. Konzervativna je procjena da se tu radi o 50 milijardi KM, jer to vrijedi više, bliže 100 milijardi KM. Ali nama ne treba ni toliko da se dignemo. Evo, sad da nam neko to sve da u parama, mi ne bismo znali šta ćemo s tim. Mi ne bismo imali kapaciteta to potrošiti. Jedino kad bi neko stao na čošak i dijelio pare. A i tada teško.

A zamislite, Grčka je stara evropska zemlja, veća od BiH, i nije imala ovaj rat. Naša jedina sreća je što još uvijek nismo zaduženi kao neke druge zemlje, ali ako ovako nastavimo, brzo ćemo ih stići


Na primjeru Grčke, kako izgleda vraćanje duga kroz nesačuvanu državnu imovinu?


Grčka ima državni dug. Kome ga vraća? Privatnim bankama. One hoće svoje pare. Mislim, to jeste nemilosrdno, ali s pravom... Pomno sam pratio Yanisa Varoufakisa, bivšeg ministra finansija kod Tsiprasa... On je inače visoki intelektualac, dobro školovan čovjek, ljevičar, i on kaže - nama  su davali pare da platimo dug  E pa i mi polako dolazimo u tu situaciju... Grci su zatražili reprogramiranje duga na duže vrijeme. Rekli su, pomozite nam da rastemo i u skladu s rastom da vraćamo dugove. I to je po meni sasvim normalna stvar, i jedina moguća. Sve ostalo je novo zaduživanje. A vlade, kakve su, uvijek misle na četiri godine, da nekako doguramo do izbora pa ćemo vidjeti. Nema se tu šta vidjeti, dug stoji... Međutim, banke traže da se pare vraćaju. Oni su rekli - nemamo. Kako nemate? Pa prodajte nešto... Nemamo šta prodati... Kako nemate, imate luke?! Pa mi smo pomorska zemlja hiljadama godina... No, ništa ne pomaže. A zamislite, Grčka je stara evropska zemlja, veća od BiH, i nije imala ovaj rat. Naša jedina sreća je što još uvijek nismo zaduženi kao neke druge zemlje, ali ako ovako nastavimo, brzo ćemo ih stići.


Dobro, možemo li sada biti konkretni? Ko u BiH po ovom pitanju najviše zateže – je li to RS, opet Dodik, je li Federacija, postoji li ikakav konsenzus...?


Ja vam nemam odgovor na to pitanje. Nije moguće da ljudi više nisu svjesni... Ovdje je prisutna neka neobjašnjiva letargija, a ima i onih koji to sve namjerno koče.


Pa ko su ti „oni“?!


Ne mogu vam tačno reći ko su ti, samo znam da to ne prolazi. A najviše je onih s kojima smo se 20 godina borili da se državna imovina ne podijeli po entitetima... Na stranu politika, ali usitnjavanje malog ekonomskog prostora na još sitniji vodi nas ka tome da nećemo biti konkurentni nikome.


A mogli bismo biti?


Mogli bismo biti, vrlo objektivno, vodeća regionalna ekonomija, obzirom na naše resurse. Naši energetski potencijali su iskorišteni 36 posto... Jednom sam bio na mediteranskom sastanku u Parizu, tada je to Sarkozy vodio i ja sam predstavljao BiH na tom sastanku. Vidio sam o čemu se tamo radi, kako države gledaju svoje interese, i rekao sam samo dvije rečenice: U Bosni i Hercegovini imamo puno potencijala čiste energije i druge energije, i sve je to skupa iskorišteno samo 36 posto. Svi su došli prema meni - kako, gdje, kalkulatori rade. Imamo firmu za ovo, za ono - hidro, građevina... Čim je o ekonomiji priča, čim vide neku priliku, ljudi se zainteresuju.


I zar je moguće onda da se političari u BiH ne mogu složiti makar oko projekata koji čitavoj državi mogu donijeti novac? Jeste li to pokušali s Dodikom?  
 

Svojevremeno je Dodik bio kod mene u Predsjedništvu i ja sam mu rekao - haj'mo raditi energetske projekte zajedno, to je budućnost ovoga što imamo. Nemamo pare, nemamo neku veliku pamet, ne možemo se baviti kvantnom fizikom. Oni koji su to znali, davno su otišli. Možemo i u poljoprivredi nešto napraviti. Rekao je - to bi bilo dobro! Ali je odmah želio i povući crtu - mi ćemo ovo, vi ćete ono... A istog trenutka, čim se nešto dijeli, ono izgubi 30 posto!

Istog dana kad je ta KIA (Kuwajt investment agency) došla, istog dana se BiH pojavila u engleskom The Economistu. To nam je bila najbolja reklama, odmah svi zovu - šta to radi KIA u BiH? Kuvajtu ne treba reklama, ali nama treba!


I, šta je na kraju bilo?


To je bio moj prijedlog, ali on nije pokazao veliko interesovanje. Samo je kurtoazno rekao - to bi dobro bilo... Znate, od nas se očekuje da ponudimo projekte, da izađemo agresivno na tržište. Pametna država napravi tim ljudi i šalje ih po svijetu, pa se zakupi CNN, pa se zakupi prostor za reklamu... Ne može investitor doći ako mi mjesecima ništa ne odgovaramo čovjeku, a čovjek donio pare. A nama je najvažnije da li je čovjek probio vizu, jel' ostao dva dana duže pa da ga kazne. Ne smijemo imati tako negativan odnos... Evo, ja sam te '98. godine radio na Kuvajtu za Željezaru Zenica. Rekao sam im - znam da vama Željezara Zenica ne treba, da vi te pare možete odnijeti u New York na berzu, da rastu tamo kao gljive. Ali budite dobri i pomozite nam da izađemo iz krize, nemojte izgubiti, ali nemojte ni puno zaraditi na nama. Ljudi su to htjeli, ne znaju gdje je Zenica, nemaju pojma o Željezari, ali imaju veliki fond i dobili su političku odluku šefova, i došli su. Kad je došla KIA, Kuwait Investment Authority, istog dana se BiH pojavila u engleskom 'The Economistu'. To nam je bila najbolja reklama, odmah svi zovu - šta to radi KIA u BiH? Kuvajtu ne treba reklama, ali nama treba!


Ali sve ovo o čemu govorite nije moguće bez promjene trenutne politike... Morate nam sada odgovoriti na jedno pitanje - hoćete li se Vi vratiti u politiku?


Ne moram, ko kaže da moram (smijeh)... Meni je važan ovaj projekat, to jeste moja ideja i želim da svijest o državnoj imovini dođe do ljudi. I svim ovim aspirantima i novim strankama, koje hoće da dođu u Predsjedništvo, a svi su dolazili kod mene, rekao sam - evo vam projekat. Oni kažu - ova vlast ne valja, moramo je skinuti. Uredu, pretpostavi da si je skinuo, šta ćeš sutra? Sjediti u stolici, imati sekretaricu, fikus, telefon, kola, vozača... Sve je to samo potrošnja! A treba stvarati i dizati ekonomiju. Ima ljudi koji jako teško žive... Kako može da preživi srednja klasa? Kojom gimnastikom živi čovjek od 300 KM mjesečno? Ja ne znam! I mene je stid kada vidim neke ljude, neke svoje prijatelje koji se „nisu snašli“ nakon rata... Apsolutno nam to nije potrebno, mi smo bogata zemlja.

 

Onda smo očito budale?!


Takvi smo, kakvi smo... Ali da vidimo kako ćemo dalje? Po meni je jedini izlaz u dizanju ekonomije i korištenju vlastite imovine...

Kojom gimnastikom živi čovjek od 300 KM mjesečno? Ja ne znam! I mene je stid kada vidim neke ljude, neke svoje prijatelje koji se „nisu snašli“ nakon rata... Apsolutno nam to nije potrebno, mi smo bogata zemlja


Teško je sada vratiti povjerenje ljudi, nakon toliko lažnih obećanja...


Ne znam zašto se uopšte obećava, ja nikada ništa nisam obećao... Uvijek bih rekao da ću uraditi ono što mogu. Postoji u BiH sada jedan trend negativnosti prema svemu. Jednom sam bio u nekom selu kraj Zvornika, u njemu su povratnici, nisu imali put, kada padne kiša, sve se pretvori u blato, ne mogu otići jedni kod drugih... Pošto je dolazio ovdje jedan vrlo bogat čovjek iz Saudijske Arabije, milijarder sa Forbesove liste, htio je da kupi kasarnu Jajce, ali niko mu ništa nije ponudio ... Ja sam mu tada rekao – učini jednu dobru stvar, napravi put u jednom malom selu, asfalt... I napravio je put. Ali kada su me pozvali na otvaranje, jedan od lokalnih stanovnika odmah je izjavio – nama ovdje političari dolaze uvijek pred izbore i obećavaju... Nikakvih izbora tada nije bilo, ali naš čovjek voli da bude pametan, da sve zna... Čudna je to narav.


 

Zašto su u BiH političari apsolutne zvijezde, veće od bilo kojeg glumca ili pjevača?

To je teško pitanje... Da bi se na njega odgovorilo treba uključuti sociologe, ali i analizirati našu sklonost ka traču. To je znak i da smo mi nezrelo društvo, a s druge strane i demonstracija moći. Koliko puta sam čuo: Harise, uradi mi to, šta je to za tebe?! Naročito kod upisa na fakultet... Nikada to nisam htio! Da mojom zaslugom otpadne neko dijete koje vrijedi i mnogo više zna... 

Može se to i razumjeti, izgubljeno je povjerenje, a političari zaista „asfaltiraju“ i obećavaju pred svake izbore, zar ne?  


Da , to je kompleks našeg čovjeka koji je mnogo puta varan. Ali ima i ta neka čudna potreba kod našeg čovjeka da sve zna. To je duboki kompleks inferiornosti, mehanizam odbrane. I stranci to primjećuju kada dođu ovdje... Kako god, opet se vraćamo na to da se nikakva promjena ne može postići bez rada u bazi, ljudima se sve mora objasniti...


I opet Vas moramo pitati – hoćete li Vi to raditi, odnosno da li se vraćate u politiku?

 

Pravi ste novinari, samo vas to zanima... Zamislite kako bi to izgledalo da ja sada nekome „projektujem“ budućnost! To treba da rade ljudi koji imaju maksimalno 30-tak godina...


Ali govorili ste da ova država još stoji na plećima stare generacije, odškolovane prije rata, i da nema kvalitetno obrazovanog mladog kadra...  


Da, ali upravo zato stalno govorim da moramo pokrenuti projekte pa biste vidjeli kako bi se i mladi ljudi pokrenuli, kako bi nam se vratili mladi kadrovi koji su otišli u inostranstvo. Jer svako ko može ovdje solidno da živi, prije će ostati u BiH nego ići vani zbog bolje zarade. Ja sam radio u inostranstvu i dobro znam šta to znači, iako nikad nisam bio gladan ili bio bez novca. E to je jedna strana priče...


A druga?


Evo šta mi jedan Amerikanac kaže, živi negdje na sjeveru New Yorka... Sjeli smo da popijemo kafu i on odmah poče da kuka kako je u Americi teško stanje, pa ja, da se solidarišem, kažem kako je i kod nas teško... Nije, kaže on. Pitam ja - kako?! Pa vi ste uglavnom srednja klasa, kaže i pojasni mi – većina vaših građana ima svoj stan ili kuću, to nije sirotinja... Da, ima kuću, ali nema para, kažem ja. E pa, neka ode u banku, založi kuću i pokrene biznis. Ja kažem – nema ovdje tržišta za to, mali smo... A on kaže - napravite tržište, pokrenite se! Jer taj koji ima kuću ili stan, nije sirotinja. Sirotinja je moj komšija koji ako u petak izgubi posao, u drugi petak mora tražiti manji stan ili neki smještaj, ili ide na ulicu. Jer nema ništa osim plate koju prima, kakvi rođaci ili prijatelji, nema ništa, tačka...

Evo vam parametri koje mi je podvukao i ovaj Amerikanac: Radite malo, imate mnogo slobodog vremena - to je luksuz; vozite dobra auta i pričate o krizi...


Dakle, da pojasnimo pri kraju razgovora još jednom – daleko smo od siromaštva, ali nas odnos prema radu i način na koji razmišljamo gura u još veću bijedu...

 
Evo vam parametri koje mi je podvukao i ovaj Amerikanac: Radite malo, imate mnogo slobodog vremena - to je luksuz; vozite dobra auta i pričate o krizi...  Onaj koji ima vlastiti krov nad glavom, on se može prehraniti, a može i nešto pokrenuti. Najgore je ostati na ulici, jer je psihološki to najteže podnijeti. Ja na taj način nikada nisam razmišljao, on mi je otvorio oči! Zato stalno govorim o projektima, jer oni projiciraju rad, a on nam je neophodan da bi ovo društvo dobilo smjer. Mi smo danas društvo bez smjera, i zato postaje sve gore! Ja mislim da je to jedini izlaz!   

 

(Kraj)

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

 


DEPO
KOMENTARI