ZORAN BIBANOVIĆ/ U ČAST KULTURNOG SIMBOLA SARAJEVA

25 godina od namjernog paljenja Vijećnice: Trebalo je pola stoljeća da bi se priznao – kulturni genocid!


28.08.17, 13:27h

 

 

Tačno prije 25 godina je počelo granatiranje i ubijanje multikulturnog bića grada Sarajeva. Prve granate su pale na kulturne u sportske simbole grada. Zapaljen je Orijentalni institut radi uništenja tapija (tur. – isprava o pravu vlasništva na određenoj nekretnini), gradska Vijećnica sa arhivom i bibliotekom, Muzej ZOI ´84, sportska dvorana ZETRA... sa namjerom uništavanja objekata, kulturnih i sportskih institucija, ne iz ratnih pobuda kao vojnih ciljeva, nego baš zbog pripadnosti drugim narodima, vjeri ili rasi (definicija kulturnog genocida).


Akademik Vladimir Dedijer, član odbora Srpske akademije nauka i umjetnosti – SANU, za istraživanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima Jugoslavije u XX vijeku, u predgovoru knjige „Genocid nad muslimanima“ piše: „U Raselovom sudu (sud koji su 1967. godine osnovali filozofi Bertrand Russell i Jean-Paul Sartre) mi smo se složili da Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je OUN donio 1948. godine, ima puno nedostataka. Nisu, naprimjer, obuhvaćeni slučajevi kulturnog genocida. Sve velike sile su bile tada protiv osude ove vrste genocida“.


Trebalo je da prođe preko pola stoljeća pa da se desi da neki međunarodni sud (Haški tribunal) sudi ljudima za uništavanje kulturnog blaga. Jedan jugoslovenski general i jedan admiral sjede u zatvoru jer su uništavali kulturno naslijeđe Dubrovnika. Momčilo Krajišnik (jedan od osnivača Izvornog SDS-a) je osuđen za zločine protiv čovječnosti jer je sudija zaključio da je uništavanje historijskih objekata koji pripadaju jednoj grupi (prima  facie) dokaz progona kao zločina protiv čovječnosti. Svojim presudama Haški sud je tako pomogao da se napiše historija.

 

Trebalo je da prođe preko pola stoljeća pa da se desi da neki međunarodni sud (Haški tribunal) sudi ljudima za uništavanje kulturnog blaga. Jedan jugoslovenski general i jedan admiral sjede u zatvoru jer su uništavali kulturno naslijeđe Dubrovnika


Gradska vijećnica (Rathaus) spada među najveće i najreprezentativnije objekte austrougarskog vremena u Bosni i Hercegovini. Projekat zgrade je prvobitno napravio arhitekta Karlo Pařik koji nije htio uvažiti primjedbe ministra Kallaya pa je projektovanje povjereno arhitekti Alexandar Witteku. Grad Sarajevo u dva navrata šalje Witteka u Kairo radi proučavanja islamske arhitekture i umjetnosti. Kao mogući uzor, osobito za neke dijelove fasade Vijećnice (u pseudomaurskom stilu), može se uzeti kairska džamija sultana Hasana II sa medresom. Wittek umire u Gracu, a posao nastavlja arhitekt Ćiril Iveković koji je potpisao sve sačuvane projekte, što znači da ih je tada dovršio ili razradio. Lokacija zgrade je određena (1892.) na Mustaj-pašinom mejdanu, gdje su se nalazila dva hana i desetak dućana.


Prekoputa Vijećnice je objekat današnjeg restorana  “Inat kuća” koji je nekada bio na drugoj strani rijeke. Zbog potrebe gradnje Vijećnice, krajem XIX stoljeća, kuća je trebala biti srušena. Nekadašnji tvrdoglavi vlasnik Benderija je zahtijevao kesu dukata, a uz to da kuća bude prebačena na drugu obalu Miljacke.


Posebna vrijednost građevine je prostrani hol u obliku pravilnog šestougaonika sa staklenom kupolom i galerijom koju nose pojedinačni stubovi kao centralni komunikacioni elemenat.
Radovi na unutrašnjem opremanju su povjereni arhitektima Josipu Vancašu i Hansu Niemeczeku koji su napokon dovršili radove početkom 1896. godine, kada je Vijećnicu, 20. aprila, svečano predao baron Appel gradskoj općini.  

 

Zgrada Vijećnice je otvorena svečanim banketom, vjerovatno prvim takve vrste u Bosni i Hercegovini, 14. jula 1894. godine, a među 80 uzvanika su bili civilni poglavari baron Kutschera, baron Molinary, baron Pittner i mnoge ugledne Sarajlije sa gradonačelnikom Mustajbegom Fadilpašićem na čelu.

 

U noći 25. na 26. avgust 1992. godine, Vijećnica je zapaljivim projektilima zapaljena – prisjeća se g. Kemal Cacan, jedan od 26 vatrogasaca koji su učestvovali u gašenju požara


Od 1951. godine, zgradu je koristila Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, a jedno vrijeme tu je bila smještena i Umjetnička galerija BiH, Muzej revolucije, Institut za jezik i književnost, dio Istorijskog arhiva kao i slikarski ateljei.


U noći 25. na 26. avgust 1992. godine, Vijećnica je zapaljivim projektilima zapaljena – prisjeća se g. Kemal Cacan, jedan od 26 vatrogasaca koji su učestvovali u gašenju požara. Heroji spašavanja arhivskog i knjiškog blaga su bili zaposlenici NUBIM-a sa njihovim tadašnjim direktorom, pokojnim Vladom Komanovićem, i jedinica Štaba za zaštitu dobara kulture pod komandom Josipa Pejakovića kojima su se pridružili između ostalih i tadašnji članovi Sarajevskog ratnog teatra – SARTR, koje su vodili Dubravko Bibanović i Safet Plakalo.


Nebojša Kovač, pripadnik jedinice SARTR-a, se prisjeća da su uz njega knjige u Bosanski kulturni centar – BKC, prenosili: Velid Hodžić, Mahmut (Paša) Ferović koji je događaj zabilježio kamerom, Sretko Vujić, Vedran Smajlović, Zlatan (Zlaja Pegla) Smajlović, Džemo Čar, Dragan Danilović, Dejan Lazarević, Mirsad Hadžilović, Oliver Dujmović...


„Odmah nakon agresivnog rata (1996.) Vlada Austrije je dala prvu donaciju od oko milion i po naših maraka i mi smo se našli u problemu šta uraditi sa tim novcem na takvom objektu“ – prisjećao se glavni arhitekta obnove gospodin Ferhat Mulabegović. „Odlučeno je da se objekat stabilizuje i pokrije i time sačuva od daljnjeg propadanja“.


Kraljevina Španija je donirala milion eura za restauraciju fasade, Evropska komisija je bila najveći donator u dvije faze, te naposljetku Gradska uprava i Grad Sarajevo.

 

Tako su napokon stvoreni uvjeti za novi život Vijećnice, nespornog simbola grada Sarajeva i bitnog elementa mentalne slike o njemu


U izvještaju koje je usvojilo Gradsko vijeće, istaknuto je da su za projekat obnove Vijećnice između ostalih donacije izdvojili i: Republika Mađarska, gradovi Budimpešta, Podgorica i Ljubljana, Društvo za obnovu Vijećnice iz Austrije, te Tirana, Nikozija, Zagreb, Beč... Ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović je istakao da je u obnovu Vijećnice uložena preko 23 miliona maraka.


„U rekonstrukciji je korišteno 10 vrsta kamena sa različitih lokacija tako da je trebalo prvo pristupiti istraživanju uzoraka kamena, keramike, dekoracija... Izvorna dokumentacija i projekt nije pronađen, a mi smo istražujući po arhivima u Sarajevu i drugim gradovima, uspjeli pronaći dio dokumentacije. Unutrašnjost Vijećnice rijetko je fotografisana, pa je tako bio problem i autentično obnoviti utrobu ovog zdanja. Najviše crteža pronađeno je u zagrebačkom Kaptolu, uz pomoć kojih je i napravljen projekat za iscrtavanje Vijećnice – svjedoči g. Mulabegović.


Na obnovi Vijećnice su uz g. Mulabegovića radili arhitekti Muhamed Hamidović, Smajo i Nedžad Mulaomerović, Muhamed Hajdarević..., a radove oslikavanja je vodila Maja Jerkić.


U Vijećnici su trenutno smješteni uprava Grada Sarajeva, Narodna i univerzitetska biblioteka, izložbeni dio Muzeja grada Sarajeva kao i drugi kulturni sadržaji javnog karaktera.


Gradska uprava grada Sarajeva je osnovala JKP Sarajevo, koje će u budućnosti upravljati Trebevičkom žičarom i Vijećnicom.


Tako su napokon stvoreni uvjeti za novi život Vijećnice, nespornog simbola grada Sarajeva i bitnog elementa mentalne slike o njemu.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


DEPO
KOMENTARI