SRĐAN SUŠNICA/ GENOCID U SREBRENICI POČEO JE U PRIJEDORU

Bosanski muslimani i katolici nisu ubijani zato što su druge vjere, već zato što su bili Bosanci i Hercegovci!


12.07.17, 10:38h

 

Al Jazeera Balkans

 

Žrtva je žrtva, svaka jednaka. Svaki zločin nije. Između žrtve i čina zločina je cijeli svijet. Zločini se moraju razumjeti, pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi svaka ubijena ili povrijeđena osoba dobila jednak dignitet. Zločin se mora razumjeti, pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi se žrtvu prestalo zloupotrebljavati te počelo komemorirati sa dužnim i univerzalnim opšteljudskim pijetetom, koji mora biti jednak za sve žrtve. Nekad za to treba vrijeme, godine, decenije...


Veliki Hans Gros kaže, parafraziram: "Kada se osvijestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda, onda imate pravo na vlastite suze..." To je moralna po(d)uka izrečena davno njemačkom društvu, ali i politička poruka izrečena njemačkoj državi/politici. To je moralno pravilo koje se prvo mora primijeniti na one čiji su zločini bili cilj agresije i rata.


Na onu vojno i politički moćniju političku zajednicu i njeno društvo, koja se u datom istorijskom kontekstu nije sustegnula od sile, nije zauzdala nacionalizam i fašizam, nije ušutkala bojne pokliče i nije se odrekla oružanog nasilja kao načina rješavanja političkih nesuglasica. To bi mogla biti moralna poduka i politička poruka i za državu Srbiju, za srbijansko društvo, te za višestruko sluđene, indoktrinirane i pasivizirane građane bh. entiteta Republika Srpska.


'Naše' i 'vaše' žrtve


Karl Jaspers govori o tri vida odgovornosti za ratne zločine: političkoj, moralnoj i metafizičkoj. Na moralnom planu žrtve su žrtve, nema razlika između žrtava, a odgovornost se ne veže za političke zajednice (država, poredak, režim), već se proteže na pojedince i ljude po principu "svi odgovaramo za jednu žrtvu i jedan odgovara za sve žrtve".

 

Zločin se mora razumjeti, pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi se žrtvu prestalo zloupotrebljavati te počelo komemorirati sa dužnim i univerzalnim opšteljudskim pijetetom, koji mora biti jednak za sve žrtve


Ja, kao stanovnik Banje Luke, ili pobunjeničke tvorevine RS, za vrijeme rata, mogu reći da osjećam i da imam moralnu odgovornost za svaku žrtvu pansrpskog nacionalizma, za sve žrtve zločina počinjenih u ime velikosrpstva u Banjoj Luci, Srebrenici ili Bosni i Hercegovini. To može i reći grupa ljudi, veterani ili cijeli kolektiv koji sebe naziva "srpskim narodom", ali neće, ćuti i okreće glavu. Uprkos tom ćutanju, moralna odgovornost kaže da je nehuman i jednouman svaki pokušaj da se žrtve segregiraju na "naše" (agresora) i "vaše" (branioca) i da se jednim daje moralna veličina, a druge moralno unizuje i negira. Time se, ustvari, negiraju sve žrtve, pa i, uslovno rečeno, "naše" žrtve, jer smo u startu pristali na stav da i ona druga strana, kao i mi, ima pravo da moralno uzdiže "svoje", a negira "naše" žrtve.


Samo ćutanje je čin negiranja i ignorisanja, a samim tim i unižavanja tuđe žrtve, ali to što ćutimo i ignorišemo ne znači da nam moralna odgovornost ne diše za vratom. O da, diše, i te kako. Jer, ljudi moji, ovdje se ipak radi o odnosu ljudi prema žrtvama, o odnosu čovjeka prema čovjeku.


No, na političke odgovornosti stvari su bitno drugačije. Tu se odgovornost isključivo veže za političku zajednicu, njenu komandno-političku strukturu i političke odluke (država, poredak, režim, politika i strategija), te se na žrtvu ne gleda kao na ljudsku žrtvu (pojedinca ili grupu koje više nema), već se na žrtve gleda kao na posljedicu ili produkt određenih politika, odluka i strategija.


Ubijani su Bosanci i Hercegovci


Te politike se onda daju razlikovati i etički vrednovati, s obzirom na to da li su bile provođene od vojno nadmoćnijeg agresora, napadača, osvajača; ili od vojno slabijeg branioca. Politike se ne smiju različito vrednovati tako što ćemo različito vrednovati kosti žrtava, već tako što ćemo različito vrednovati ciljeve i strategije u ime kojih je ta politika ili država činila zločine (namjere). Ili, pak, razlikujući načine i taktike izvršenja zločina (radnje). Ili, pak, razlikujući ukupne političke ishode tih zločina (posljedice).

 

Samo ćutanje je čin negiranja i ignorisanja, a samim tim i unižavanja tuđe žrtve, ali to što ćutimo i ignorišemo ne znači da nam moralna odgovornost ne diše za vratom. O da, diše, i te kako


Jaspersove misli o političkoj odgovornosti mogao bih kontekstualizirati na primjeru Bosne i Hercegovine i reći: zločini počinjeni u ime projekta RS i pansrpskog nacionalizma su bili politički cilj i strategija rata kojim su se vodili srpski zvaničnici i komandno-političke strukture RS-a i Srbije, a zločini branilaca Bosne i Hercegovine su politička posljedica rata (ali i dalje zločini koji traže i krivičnu, i moralnu odgovornost).


Ako različite zločine možemo, ljudske žrtve tih zločina nije moguće razdvajati po aršinu političke odgovornosti. Prvo, to bi značilo da pristajemo na stav da su civili legitiman i legalan politički cilj svake ratne ili zločinačke politike ili, pak, odmazde - a tada ratni zločini protiv civila i ne bi bili zabranjeni ratnim i humanitarnim pravom. Drugo, to bi značilo da mi politike direktno vežemo za identitet pojedinačno svake žrtve (odnosno svake pojedinačno osobe čija prava na živote moralno i politički ne možemo razlikovati) - što je opet nemoguće, jer politika ili država nije ubijala Ibru ili Jovana zato što je politika ili država lično poznavala Ibru i Jovana i željela njihovu smrt.


Država čak nije željela smrt Ibre ili Jovana ni zato što su oni ove ili one vjere, već zato što su žrtve na različite načine smetali postizanje državnog ili političkog cilja, ili su se njihove žrtve tolerisale kao trenutna politička potreba, ili njihove žrtve nije bilo moguće spriječiti i kontrolisati. Tako, smatram da bosanski muslimani i bosanski katolici nisu ubijani samo zato što su druge vjere, to je bio kriterijum, ali pravi motiv njihovog istrebljenja je bio politički: zato što su oni bili Bosanci i Hercegovci, a kao takvi najznačajniji demografsko-politički supstrat države i istorije koju treba napasti, osvojiti, podijeliti i uništiti. Isto važi i za uništavanje kulturnog i vjerskog nasljeđa u ratu.


U ime 'velike Srbije'


Između žrtve i politike ili države stoji čin zločina, koji ima određeni politički (a ne vjerski) cilj ili motiv sa svim drugim svojim elementima i organizacijom. E, u tom činu zločina politička odgovornost se utvrđuje mjeri, presuđuje, pa i razlikuje, ali žrtve ostaju moralna vertikala, etičko mjerilo koje postaje univerzalno i ne da se različito vrednovati. Ukoliko bi se žrtve razlikovale na "naše" i "vaše", a zaboravljalo na čin zločina i političke motive zločina, tada ne bi bilo nikakve razlike između žrtve i zločinačkog čina, između zločinca i žrtve.

 

Smatram da bosanski muslimani i bosanski katolici nisu ubijani samo zato što su druge vjere, to je bio kriterijum, ali pravi motiv njihovog istrebljenja je bio politički: zato što su oni bili Bosanci i Hercegovci


Tada bismo mogli pravdati zločin time da je žrtve doprinijela zločinu, što upravo i čine srpski etnofašisti kada genocid u Srebrenici pravdaju i relativiziraju zločinima branilaca oko Srebrenice. Ili, još gore, kada sve zločine kojima je stvaran RS pravdaju i relativiziraju zločinima nacista, Nezavisnom Državom Hrvatskom i drugih kolaboranata u Drugom svjetskom ratu. Te se stvari jednostavno ne mogu porediti - ni pravno, ni politički, ni moralno, a ni istorijski.


Grosovu misao bih tako mogao kontekstualizirati u duhu Jaspersovih misli, kao poruku svim građanima koji sebe identifikuju kao Srbe ili pravoslavce u Srbiji, Bosni i drugdje: možete i trebate tražiti da se sve žrtve ratnih zločina u Bosni i Hrvatskoj, bez obzira na etničku ili vjersku (ne)pripadnost, posmatraju jednako i sa istim pijetetom i dignitetom, ali tek kada priznate da zločini počinjeni na Ovčari, u Prijedoru, Kotor-Varošu, Višegradu i Srebrenici, u ime osvajačke ideologije pansrpstva devedesetih godina, nisu isti i nikada ih svjetska istorija neće smatrati ni sličnim onim zločinima počinjenim od branilaca neovisne Republike Hrvatske i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.


Između žrtve i zločina počinjenog u ime "velike Srbije" i pansrpskog nacionalizma je kompleksan svijet osvajačkih politika i mitologija, agresorskih strategija, genocidnih namjera i jedan vojno nadmoćniji režim države Srbije i njenih pobunjeničkih tvorevina. Između žrtve i zločina počinjenog od branilaca Bosne i Hercegovine je potpuno drugi svijet političkih odluka, nekontrolisanih odmazdi, ali i jedan višestruko slabiji politički režim, koji je, da bi opstao, morao pristati na okupaciju i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a onda i tolerisati da ta etnička podjela bude legalizovana u Daytonu i što "čišća" u oba tora.


Srbi, da li možete osjetiti i uvidjeti tu razliku? Budite uporni u tome, jer od toga zavisi vaš opstanak.

 

 

Nastavan teksta čitajte OVDJE.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)


DEPO
KOMENTARI