Milan Rakovac / Tito na mojoj glavi

Brisati Broza - e to vam je posao, hrvatski dušedavitelji!


03.07.17, 17:43h

 

Izvor: Novi list

 

Ča san ima, četiri i po' lita? Mati me je slala okolo po seli da me črni breki ne ubiju, iz mojih Rahovci - ala h babi u Štifaniće, ala h teti u Jakiće, ala h drugoj u Pajar, ala h pribabi Luci u Banke, ala h teti Beti u Žužiće. Njeja šćer Pjerina, moja mila zrmana, mi je načinila bilu titovku, sprid crlenu zvizdu kako i jenu punju, a zboka je z žutin kuoncen rikamala »Ž.Tito«, zato ča cilo »živio« ne bi bilo stalo. Kroz Žužiće gre česta Trst-Pula, mi dičina se igramo na partizane i fašište, titovka mi je vajk na glavi. Svako malo čuješ motor, pak titovku brzo u slamu, gre banda, fašišti, Niemci, Čerkezi… Tako mi je Tito bio na glavi, u glavi, a da nisam ni znao tko je on, taj Tito.


Kada su me već pozvala dva moja najdraža lista, Glas Istre i Novi list, potonja utočišta slobodne riječi, u ovom politički korektnome blebetanju, političkom, medijskom i inom, da nešto kažem u povodu brisanja Titovog trga u Zagrebu, dopustite da demokraturnoj camarilli predložim da isto tako izbrišu ime moga oca Joakima Rakovca iz povijesnih knjiga, sa ulica i trgova u Piranu, Poreču, Puli, Rijeci (tamo su njegovu ulicu, doduše, neki htjeli prezvati u papinu). Da, da, brisati Josipa Broza iz hrvatske kolektivne memorije – e to zbilja vrijedi truda. Doduše, to je kao da brišeš Tomislava i Krešimira i Eugena Kvaternika, Starčevića i Stipicu Radića? Bilo bi tragično, da nije komično slijediti naporni naum desne hrvatske nomenklature da naciji preoblikuje weltanschauung, svjetonazor, ergo sam razum, jer mi ovčice zabludne ino pritom opsjednute crvenim demonima, moramo biti privedene zdravom razboru, zar ne? Jugokomunjare nam saprale moždane, e sad nam slijedi novi brainwashing, zar ne? Ergo, treba sve to egzorcirati, lustrirati, a po potrebi i kastrirati. A za to se baš svojski, marno i harno, trse naši hrvatski dušedavitelji.

 

Ka'e ovo kumeki ? 'Očete nam zaklopit gubec? Zakaj? Strah vas je pogane riječi? Pa, uperite u nju pištolj: kak veli Bogart Robinsonu kad im brod zakovitla tornado – strah te oluje, uperi u nju pištolj!

 

Da, možda sam skovao kovanicu dušedavitelj? Ali, to je samo parfraza za pornoimperijalizam, ali ne, nemojte tražiti – nema je na Googleu: izumio je riječ nobelovac Heinrich Boell (ne, nimalo komunist!): »Ne, to građansko sranje potčinjavanja, taj pornoimperijalizam, to ja ne prodajem... Neka to govno napokon prodavaju tamo kamo spada: na crkvenim vratima, među svojim klerikalnim listićima i licemjerskim ćudorednim blebetanjem« („Grupna slika s damom“, 1971, velemeštarski hrvatski prijevod Zlatko Gorjan, Zora-GZH, već 1973!).

 

Ta pornoideologija rodila je pornopolitičara, a on je izravni tvorac vlastitih domišljanja nove kulture: junkculture, treshculture, shitculture. Ali kad parafraziram to u nacionalpornokapitalizam, mislim, naravno, na ovdašnju nomenklaturu gospode koja se zanose da će sad uvesti cenzuru. Pardon, to je bila carsko-komesarska razbibriga: inkviziciju bi oni nama, a la ungherese, a la polaca. To mi struji žiljem i živčevljem, gledajući današnje naše najbolje sinove naroda i nacije: odreda sve sam homunculus politicus, koji nam prodaje fumis vaginae, a koji no lasno biše nas omamiti i očarati i pokoriti, zar ne?

 

Ka'e ovo kumeki ? 'Očete nam zaklopit gubec? Zakaj? Strah vas je pogane riječi? Pa, uperite u nju pištolj: kak veli Bogart Robinsonu kad im brod zakovitla tornado – strah te oluje, uperi u nju pištolj! I, kaj sad hoču? Ne, ne, odbijam vaše nove nadnaravne zapovijedi domoljubnosigurnosne tere stabilizatorske, pa makar ih i uustavili (umetnuli u Ustav) i neću nikoga i ništa Štovati i Ljubiti i Pokoravati mu se, makar kako vi to kanite lustraciono-gaulajterski ozakoniti, jerbo?

 

Post tranzicijski dušedavitelji


Jerbo jedino istinski vrijedno, što smo stekli poslije pada Zida, jest da ćemo barem slobodno lajati, mi lajavi psi uličari, dok uz nas prolaze karavane lopina u oklopljenim-limuzinama-s-pratnjom. Lajat ćemo, jer to znamo, a još imamo i moć riječi kao avlijaner Šarik u Bulgakova, što no ga doktor operacijom humanizira i, Šarik dobije dokumente i izabere si ime: POLIGRAF POLIGRAFOVIČ ŠARIKOV. Eto to. Und schluss.

 

Merdžogenšer je, doduše, črni; al tu ste se mam zajebali da vam bum uletil sa dobesednom metaforikom, bokcibistrički: Jer: bendžo je silver kak silver shadow. A osmica je pačjidrekzelena. I alfa je crvena, alfa i lenjinski barjak — to ak ni crveno onda ni ništ. I tak kruže, teške kurve. A ja na bicošu i bedinerica z četiri cucka i dva penzića čekamo jer bi šteli preč prek, bilo kam!

 

Objavio sam, u tomu tonu, prije petnaestak godina knjigu priča Istragram, evo djelića iz priče 'NTSA'NTSA'NTSA o ovim našim »post« tranzicijskim dušedaviteljima:

 

»A merdžegenšeri šibaju kružno kružnim tokom, i kruže li kruže u kružnome toku na Petrovoj pičeći ful gas kretensku muz'čet’nu ino glazbe'tnu cro-madona-style sa neizbježnim balkanskim arlaukajućim sinkopama – ntsantsantsantsantsantsantsa s valjda tristodecibelskih zvučnika kvadrifoničnih, a za njima kruže teške bemdže (je li tu, prosim, M od bMw prelazi u N?, pa bemdžo postaje bendžo???) i piče još decibelnije debilčine i piče balkonoidni fol “folk” grčkosrpskomeksboscro mixdrek ntsantsantsantsantsantsa. Pa ka’e ovo?, pa di sam ja ovo, u hrvatskom gradu belom Zagrebu, ili u Plovdivu ili kak se već zove Varna dole Tetovo Kumanovo via Vranje via Požarevac via Posušje&Livno&Bugojno&Bihać pa tressssbummm u centar Zagreba ergo wiener-Agrama! Si mislim gledajuć glavurde u crnim očalima i crnoj bossvalentinoitd obleki; pas mater i cucku! Pa ovo je nova vrst živih bića, ikiš? DedekKajmbumščak, homo erectus, homo sapiens, homo faber pa Heunzigin homo ludens pa Krležin homo cilindriacus pa ibermenš germanicus (und croatus, naturlich) pa izgraditćemonovogačovjeka pa ovi homo ntsantsantsacus, marva&barabe&luftiguzi&pišmevritići analfabetski puni love: škart, šuft, šrot... Nekaj mi tu fali???

 

A da! Merdžogenšer je, doduše, črni; al tu ste se mam zajebali da vam bum uletil sa dobesednom metaforikom, bokcibistrički: Jer: bendžo je silver kak silver shadow. A osmica je pačjidrekzelena. I alfa je crvena, alfa i lenjinski barjak — to ak ni crveno onda ni ništ. I tak kruže, teške kurve. A ja na bicošu i bedinerica z četiri cucka i dva penzića čekamo jer bi šteli preč prek, bilo kam! Nemreš prejti! Al teške kurve nisu kurve, ono, callgirls, kalašture, kamenjarke, pasuljare, uličarke, stunde-dame, štajegrice, vlačuge,flojse, faćkalice, šmizle itd. Doduše. U merdžigenšeru i bendži i osmici ima i nji’ja. Al’ one nisu teške kurve, one su žene mudre kaj kretenima muškim naplaćuju masno. Svaka čast! Teške kurve su za volanom u pruskofratarskim frizurama sa masu keša u gelttašni.«

 

Pa da, isto je registrirao Ivan Cankar prije stotinu godina:

 

V bogatih kočijah se vozijo

baroni, tatje, bankirji,

mimo mladih kostanjev, skoz jasni večer

ob nas siromakov špalirji.


Slučaj Kamov 


Ne, ne, nije ovdje posrijedi sukob ustaša i partizana, niti jer riječ o konzervativnoj kulturnoj revolucijii, ovdje je posrijedi naum stupidizacije nacije, ovdje je riječ o anakronističnome, primitivnom pokušaju realizacije Berdjajevog srednjevejkovlja, ovdje se radi o kriptomilitaristično-bankarskom udaru na zdrav razbor. Ma nema tu crvenog kukavičeg jajca, moj braco, a kami li Kamov!

 

Nejasan naslov, jasno. Pa da pojasnim: Slučaj Kamov jest okosnica ovih mojih besmislenih razglabanja, jer bijesni bič kojim je Janko Polić Kamov, prije stoljeća, šibao sebe sama i svoj narod i vrhu svega vladare i gospodare, jest jedini koristan način u tvorbi i pretvorbi nacije, a od tog načina bježimo k'o vrag od tamjana, još od Hrvatskoga proljeća kada su nam njegovi (proljećovi) pjesnici pojali: »... na drugom svijetu, draga, nema ni Srba ni Hrvata, svi su ljudi isti, nitko tam ne kopulira, svi su onanisti« (Slamnig),.. »u ratu su čekali mir, u miru su čekali rat, čekanja je dosta, fantje, homo spat« (Šoljan). Kao i »jer stih se grize, i otima kao bijesno pseto, o glupane, o analfabeto« (Krleža, izmeđ' Kamova i narečene dvojice).

 

Ti kritički našijenci, dovraga, uvijek su nam urlali u lice nelagodne istine, i zato smo se kak-tak probili kroz nju, kroz povijest, to jest, ali sad ih nema, zato iz povijesti idemo u prošlost

 

Nokrasno (tako je izgovarala moja profesorica violine), i? Kaj sad? Sad, prosim lepo, čekamo. Čekamo zdvojno i utaman (dopušteni li su turcizmi?), u uspješnim naporima naših naboljih sinova koji nas hoće za podanike, a ne građane, e da bi nas povrnuli u pelene Stoljeća Sedmog. I nije, domoljube moj, stoljeće Sedmo nego Stoljeće Šesto, kad nas Hrvate spomenu papa. Kaj čekamo? Čekamo kad će nam se roditi neki novi Gaj i Starčević i Strossamyer, pa da porastemo, pa dočekamo rođenje S.S.K-a. Kamova i Nehajeva i AGM-a i ABŠa-a i Frica. A? Kaj ovaj tu pripoveda? Kaj? To, da je hrvatska kolektivna inteligencija u bespućima povijesne nezbiljnosti, vrludajući izmeđ' Voltarie-a i industrijske revolucije (Francusku nije korektno spominjati, revoluciju, a ne, kak bi rekla naša kranjska braća), nastavila jurišati na nebo, nakon Marula i Gundulića i Boškovića i Petrisa urlajući stih glagoljaša Jurja Žakna »Vita! Vita! Štampa naša gori gre, jer tako ja hoću da naša gori gre«, i doprla sve do »zapadnoslavenskih Empireja«, kako nam se nekritički divi veliki Vasilij Aksjonov.*

 

Ti kritički našijenci, dovraga, uvijek su nam urlali u lice nelagodne istine, i zato smo se kak-tak probili kroz nju, kroz povijest, to jest, ali sad ih nema, zato iz povijesti idemo u prošlost. Igor Mandić, istarskih duplih korijena, na primjer, s pravom uznosi još jednog velikog hrvatskog prokletnika, heretika i sanjara, Bogdana Radicu, novinara i pisca koji u svome američkom egzilu u ratu staje uz Tita i partizane, po slobodi vraća se kući, pokušava raditi na demokraciji i – shvativši jugoslavensku revolucionarnu stvarnost – vraća se u Ameriku, gdje će do smrti sanjati Hrvatsku, pristajući, anarhične duše, i uz »reformirane ustaše« kakav je bio Vinko Nikolić. Jednako anarhoidni slobodar Slobodan Šnajder, i sam u vječnom egzilu, piše o istome Radici:

 

»Radica je jako volio citirati jednu, mislim Maupassantovu misao, o tome kako je 'republika bila lijepa pod carstvom'. U Krležinoj verziji: 'Kako je lijep bio socijalizam pod kapitalizmom'. U današnjoj: 'Kako je lijepa bila država dok se o njoj samo sanjalo'«. I danas se sanja da Lijepa naša bude zbilja lijepa, zar ne? Uvijek se sjetim Cankara kad me obuzmu patriostki tuga i jad; pogledala je domovina u svoj odraz i zarudjela od radosti. Da bi već u slijedećoj misli Cankar gnjevno prokazivao »mesarski mentalitet naših narodnjaka« i zdvajao, »domovina ti si kakor vlačuga«. Zbrajam tu vlastite autoritete, referentne točke hrvatskog intelekta, ljude koji su grmjeli svoje istine ne obazirući se na posljedice, i pitam zašto to šuti Hrvatska, a ako tko govori, govori isprazni politikantski meket, ili zaglupljeno blejanje zastrašivača.

 

No pasaran 


Ma šta Boell i šta Radica? Čekaj malo, reći će »ćudoredni«, što ima veze poratna, poražena Njemačka, s poratnom pobjedničkom Hrvatskom? Hm. Da. Nažalost – ama baš ništa. Premda smo mogli skoro sve na ovom bijelom svijetu. Istina, SAD su u Njemačku upumpavale milijarde dolara, i ubrzo je stvoren pornimperijalizam: a naši najbolji sinovi »zato« su ISPUMPAVALI i ISPUMPALI, svojim majkama i očevima i braći sve ono što su oni upumpali u Republiku, pretvorivši seljačku zemlju u solidnu socijal-urbanu industrijsku strukturu. Abortirani pervertit iz partijskih struktura, osnažen ostrašćenim fašistoidnim povratnicima iz dijaspore i blagoslovljen s oltara, sada hoće izbrisati historijsko pamćenje: čovječuljak politički čuči nad svijetom, kao da je božanska pojava, a homo faber, bez posla i budućnosti, isto čuči: kao ona tri mitska kineska majmuna koji sami sebi drže ruku preko očiju, ušiju, usta. Čovječuljak je postao div, kao Veli Jože, Dragonja, Golem, Guliver: uvijek pribran, odmjeren, samouvjeren, nehajno nadmoćan, novca, našeg novca, „pun kao brod“ na kontu u Lichtensteinu, na Cipru, na Djevičanskim otocima – kamo ga je prebacio iz naših banaka nakon što ih je darovao austrijskim, njemačkim, talijanskim, francuskim bankama: to je bila cijena za političku nezavisnosti – i novo ekonomsko ropstvo, kao u doba Karla Velikog. I dok izobraženci patriotski glođemo kosti pod stolom, (ne čujemo, ne vidimo, ne govorimo), ostaje nam tiha nada u čekanju na nekog novog Matiju, Gupca ili Ivanića, ili barem da sv. Matija učini već nešto za svoje štićenike zidare, stolare, kovače i krojače?...

 

Dakle ako smo dosljedno demokraturni ino autoritarni autokrati, ne vrijede Pazinske odluke iz 1943. O „sjedinjenju s našom hrvatskom braćom“, niti odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a, niti Pariz 1947, niti Osimo 1975, niti ustavne odluke iz 1974. Kojom republike postaju države. Nego se vraća Rapallo i Rim, ergo vraćamo Dalmaciju i Istru Italiji!

 

Mislim reći, apropos Tita: ma naravno da treba osuditi komunistička, antifašistička, partizanska ratna i poratna zlodjela – kada je već cro-fascio-nazi story mrzovoljno bačena u zapećak i šutnju, hrvatsku šutnju. Ali, tomu dosljedno, uklanjajući Josipa, Joakima i ine, moramo dokinuti i sva njihova djela: poput pobjede u ratu (hrvatske pobjede i teritorijalna postignuća). I vratiti dosegnuća dva Anta: Ante Trumbić, Hrvat, ministar Inostranih dela Kraljevine SHS, potpisao je 1920. Rapallske ugovore, kojima je Istru, Rijeku, Kvarnerske otoke, Zadar i Lastovo darovao Kraljevini Italiji. A Ante Pavelić, Hrvat, Poglavnik NDH, Rimskim sporazumima 1941. poklonu je pridodao i Dalmaciju. Desnica u Italiji već trlja ruke, s pravom, i tako je Državni praznik u Italiji Dan sjećanja na Diktat, Pariški mirovni ugovor kojim je Italija ostala bez istočne obale Jadrana.

 

Dakle ako smo dosljedno demokraturni ino autoritarni autokrati, ne vrijede Pazinske odluke iz 1943. O „sjedinjenju s našom hrvatskom braćom“, niti odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a, niti Pariz 1947, niti Osimo 1975, niti ustavne odluke iz 1974. Kojom republike postaju države. Nego se vraća Rapallo i Rim, ergo vraćamo Dalmaciju i Istru Italiji!

 

Ad absurdum? A nego kako? Pa ne možemo pasatističkim nacional-narativom Ottocenta rješavati probleme 21. stoljeća! Problem je nacionalpornokapitalizam koji i dalje davi Lijepu našu, i njegovi krotki, ljepoliki, staloženi dušedavitelji, koji nas hoće pokoriti i preobraziti na svoju sliku i priliku. No pasaran.

 

-------------------------

 

*U romanu „Moskva kva-kva“ Aksjonov, nakon neuspjelog brijunskog atentata na Tita, opisuje atentatore s Kavkaza koji se spremaju u moskovskoj klaonici ubiti Staljina. Otvara sa šaht na Dan D, iz njega izlazi Tito, jer to nisu Oseti ni Armeni, nego Slovenci, Hrvati, Srbi.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)


DEPO
KOMENTARI