ZAGUBLJENA KULTURA/ISMAR MUJEZINOVIĆ

Beeboy, sentiment i klasik "Roštilj" iz 1930.


20.12.16, 20:42h

Ismar Mujezinović, slikar i stalni suradnik DEPO Portala, piše o  filmu Beeboy Sadka Hadžihasanovića i Hanne Jovin, ali se i prisjeća priče o radu "Roštilj" , djela Ismeta Mujezinovića, nastalog davne 1930. godine u Bijeljini

 

rostilj-ismet-mujezinovic

 

Kašljem danima, a moram na projekciju prvog ciklusa takmičarskih animiranih filmova na ljubljanskoj Animateci, međunarodnom festivalu animiranog filma. 


Crtanje mi je zanimanje, a dugo nisam namjenski išao da gledam neki crtani film. Zašto? Pa ne leži mi ikonografija savremenog animiranog filma. Ne dopada mi se, jednostavno rečeno. I nema tu ništa čudno. Ne volim 3D vizuelizaciju. Nisam u žiriju da bih sve trebao da gledam i da objektivno valoriziram nešto mimo svojih afiniteta. Ako mi se nešto ne dopada, nemam potrebu da to gledam i o tome razmišljam. Pa što onda uprkos kašlju i mrazu idem na projekcije? 


Radi lokal-patriotizma, naklonosti prema radu članova grupe "Zvono", prijateljstva i podrške nečijem nastojanju da se upusti u avanturu da bez produkcije i financijske potpore uradi crtani, animirani film. U ateljeu, mimo trenda, realizira svoj svijet i pokuša ga na kino platnu drugima prezentirati. Zato uprkos kašlju, hladnoći, problemima sa parkingom i predvečernjoj gužvi na prilaznim gradskim cestama, dođoh punih pola sata ranije da vidim BeeBoy, film Sadka Hadžihasanovića i Hanne Jovin, kanadsko – bh. prezentacije. Bez fonda, bez bilo kakve financijske podrške njih dvoje predstavljaju te dvije države i, normalno, želim da ih sagledam u kontekstu ostalih produkcijskih i tehnološki superiorno podržanih filmova, čije su špice bitan dio minutaže filma. 

 

image3-300x219


Film BeeBoy je jednostavan i kratak, a sve je rečeno. Dečko se penje na stolicu i kada u tome uspije, nakon početne nesigurnosti zbog iznenadne visine se osjeti na toj visini siguran i pogled mu dobija perspektivu, jer bolje vidi. Onda se pojavlju pčele kružeći ispred njegove glave, roje se, što mu prekriva taj novonastali pogled. I to je sve. Film traje jako kratko, 45 sekundi, ali dovoljno da sve kaže. Publika je zbunjena, ali se brzo otrijezni i slijedi pljesak, ništa manji od onih koji su pratili filmove trajanja i po petnaest minuta. Jednostavno rečeno i jednostavno crtano, dobro animirano i životno, emotivno doživljen filozofski seciran mogući uspjeh bilo kojeg ljudskog bića i njegove posljedice, u bilo kojem dijelu naše planete. Četrdesetpet sekundi filma i neuporedivo više naknadnog razmišljanja, analize i zaključaka. 


Pčela je simbol rada i to radno biće mu pokriva pogled. Da li je radišnost uvijek poželjna. Da li bi Newton shvatio da postoji sila teže, da nije ljenčario ispod jabuke? Da li umjetnik može imati svoj svijet, bez dokolice, nepredviđenih konflikata i poslovične boemštine, neposlušnosti. Poslušan radi, uglavnom ne kreira, ne mijenja i ne stvara novu stvarnost. Poslušan nema svoj stav i u basni je mrav. Gdje je tu cvrčak? Zamijenile su ga pčele koje samo rade, dok se njihovim medom drugi slade? Možda je to neka moguća poruka, ali ima i još nebrojeno mnogo varijanti logičnog zaključivanja. Kratak film i mnoštvo poruka. 


Zadovoljan napuštam kino i onda se sjetih skulptura Claes Oldenburga, skulptora, koji je formu istisnute boje, povećao na gigantske razmjere i svi smo se "ibretili", kao vjernici ispred nekog hrama, ne shvatajući da je ta ista forma bila svakodnevno prisutna na našoj paleti, a nama, sve do te njene gigantoprezentacije, neprimjetna. Slikari koji su prakticirali slikanje u pejzažu su možda nekom zalutalom mravu na njihovoj paleti priuštili neki podoban galerijski doživljaj. Da li je umjetnost masi prihvatljiva samo ako je predimnzionirana, formatom, slavom ili cijenom? I tada se zapitah da li i čovjek treba da postane mrav da bi se divio nekoj prirodnoj formi ili je dovoljno da shvati da mu samo roj pčela priječi sagledavanje zatajne biti umjetnosti. Onda mi bi žao da je tako malo ljudi bogato duhom i tako puno ljudi bezrazložno sretno pogledom na trpezu prepunu plastičnog voća. Ne mogu im pomoći u njihovom neznanju, a ni oni meni u mojoj mogućoj zabludi. 


I tada odoh do prijatelja da pogledam jednu sliku iz 1930. godine. Neko veče me zvao taj prijatelj da ga savjetujem koju bi  Ismetovu (Ismet Mujezinović, op, red)  sliku kupio u internetskoj ponudi. Ustanovih nakon pet, šest njegovih prijedloga da se u svim slučajevima radi o falsifikatima, pa mu predložih da kupi sliku " Roštilj", koju mi je prije nekoliko godinu nudila jedna gospođa koja je nekada imala galeriju u Njemačkoj. Slika je iz 1930, naslikana u Bijeljini, u periodu kada je Ismet kao student odlazio kod očuha preko ferija. Tada je nastala i njegova slika "Portret crnca", inače vlasnika kafane zvane "Kod Arapina". Gospođa je htjela da proda sliku, a ja sam je nudio galerijama, muzejima i nekima koji su izrazili želju da imaju „nešto od Ismeta“. Niko realno nije imao namjeru da to uistinu i dobije. Sve te želje su, po mom zaključku, bile deklarativne parole. 

 

Ovaj prijatelj je za razliku od njih, osim želje da ima Ismetovu sliku, ima i namjeru da financijski realizira kupovinu, što je i uradio. Slika će za par godina doživjeti stotu, a kako je prijatelj Bosanac, bio sam zadovoljan što se "Roštilj", bar sentimentom, vratio u Bosnu. Trebat će je malo pomladiti, izvršiti lifting, da idućih sto godina lakše preživi i da se naši unuci i unuke prisjete kako je nekad izgledalo bosansko selo, krava, roštilj, marama i fes. Obećao sam da ću joj to uraditi kao prvu pomoć, pa mi pade na pamet da usput dodam i jednu pčelu na roštilj. Pčele idu na meso, ali se prepadoh da se ne razmnože, u roj pretvore i sliku prekriju, pa odustadoh od te skaradne ideje. Sliku sam samo pogledao i bio zadovoljan saznanjem što od sada to uvijek mogu uraditi uz prijatan posjet i razgovor. I tako mi prođe utorak, a do idućeg jutra i kašalj. Bitno je da se u danu nešto desi, a ako je to bilo nešto lijepo onda se i noću bolje spava.  

 


DEPO
KOMENTARI