Miljenko Jergović/ postfaktografska apokalipsa danas

Trump 'oslobađa od terora činjenica', ali puno je više onih koji to žele u svojim bijednim i malim životima...


16.11.16, 13:56h

 

Izvor: Jutarnji.hr

Piše: Miljenko Jergović

 

O rođenju postčinjeničnoga društva u rujnu je govorila i Angela Merkel, misleći i na Trumpa. Mi s time nećemo imati problema. Kod nas činjenice već dugo nemaju većeg utjecaja na stvarnost.

 

Dok po kiši i općem kijametu zagrebačkog petka kročimo uz apokaliptične predjele nekadašnjih velesajamskih paviljona, Ivan priča kako je prije mjesec i pol dana Angela Merkel u nekome govoru upotrijebila termin postfaktično ili postčinjenično društvo. Sintagma inače postoji već dvadesetak godina, dugo je pripadala akademskom diskursu, koristila se u učenim raspravama sve dok nije provalila u javnost i u posljednjih nekoliko dana ili tjedana postala spasonosnom frazom u opisivanju onoga što se Americi i svijetu događalo i što će im se tek dogoditi u eri Donalda Trumpa. Važno je, i sve je važnije kada se tako pojavi neka riječ, kada ju donese netko pametan i načitan, ili netko s dobrim savjetnicima, koja će opisati stanje u kojem se nalazimo i spasiti nas od pakla koji nastupa kada se čovjeku počne događati nešto što je izvan jezika i mogućega jezičnog iskustva.

 

Što je postčinjenično društvo? To je ono društvo u kojemu se postupa na osnovu osjećaja, dojmova, afekata i uvjerenja - vjerskih ili ideoloških - a ne na osnovu činjenica. Dakle, ako vam osjećaji govore da je Zemlja ravna ploča, da su muslimani niža bića ili da je Blažena Djevica Marija bezgrešno začela, da je jedini problem svijeta u kapitalističkom uređenju, da su Hitler i Staljin bili u pravu ili da svijetom vladaju iluminati i židovski bankari, tada nikakve činjenice o okruglosti Zemlje ne mogu dovesti u pitanje apsolutno važenje vašeg mišljenja. Njegova utemeljenost ovisi o broju klikova i lajkova, o broju divizija i nuklearnih glava ili o snazi mišića, ali nikako o činjenicama, ovakvim ili onakvim.

 

Donald Trump je cjelokupnu svoju kampanju zasnovao na strategiji savršenog ignoriranja činjenica. I bilo je prilično izvjesno da će pobijediti - što sam, ne hvaleći se time, najavio u barem dva Sumnjiva lica. Oslobođeni terora činjenica Trumpovi su se glasači osjetili slobodnim od pismenosti, pristojnosti, historije, sjećanja, i svega drugog što je u tradicionalnim zajednicama opterećivalo pojedinca i društvo. Od čovjekove muke zbog onoga što se dogodilo - bio to Holokaust ili to što je pijan pretukao ženu, dok su mu djeca tulila oko nogu - oslobađa ga to blaženo, novootkriveno stanje slobode da sam kreira svoju prošlost. Činjenice da je Holokaust postojao ili da je žena pretučena mogu biti važne samo u svijetu u kojemu su činjenice mjera stvarnosti. Trump je ljudima pokazao da to i ne mora tako biti.

 

Što je postčinjenično društvo? To je ono društvo u kojemu se postupa na osnovu osjećaja, dojmova, afekata i uvjerenja - vjerskih ili ideoloških - a ne na osnovu činjenica. Dakle, ako vam osjećaji govore da je Zemlja ravna ploča, da su muslimani niža bića ili da je Blažena Djevica Marija bezgrešno začela, da je jedini problem svijeta u kapitalističkom uređenju, da su Hitler i Staljin bili u pravu ili da svijetom vladaju iluminati i židovski bankari, tada nikakve činjenice o okruglosti Zemlje ne mogu dovesti u pitanje apsolutno važenje vašeg mišljenja

 

Za nas ovdašnje to nije ništa novo ni neobično. Mi smo u postčinjeničnu eru ušli puno prije Amerike. I kada, na primjer, Vojislav Šešelj onako frenetično slavi pobjedu Donalda Trumpa, ne slavi on svoga političkog istomišljenika ni budućeg saveznika - premda se ni to ne isključuje - nego slavi onoga tko je vlastiti svijet udesio i ugodio prema njegovim, Šešeljevim, davnim načelima. Ni jednom ni drugom činjenice na njihovu putu nisu mogle ništa. A kako je sa Šešeljem, tako je i s drugim Trumpovim apologetima diljem zemaljske kugle i njezine ravne ploče. Nužno to i ne mora imati veze s nacionalizmom, fašizmom, vjerskim fundamentalizmom, pa nužno čak ni s prostaštvom i navadom da se psovkom rješava svaki problem s riječima. Neusporedivo je širi krug ljudi koji bi da se oslobode terora činjenica, nasilja faktografije nad njihovim malim i bijednim životima. Trump donosi spas lijevim koliko i desnim. Protiv njega mogu biti samo zaluđeni činjeničari. Oni u njegovoj pojavi vide simptome smaka svijeta. I tu stvar biva silno zanimljiva.

 

U ono vrijeme kada je kao jedan od bezbrojnih mesija, spasitelja, čudaka i prevaranata, propovijedao i onaj mladi Židov iz Galileje, čovjek s neriješenim izbjegličkim statusom, koji se zalagao za povratak izvornim načelima judaizma - tvrdim činjenicama, dakle - svud naokolo naslućivala se skora propast svijeta. Rimsko se carstvo svakodnevno urušavalo, bogovi su već odavno šljegli s Olimpa i pomiješali se s običnim svijetom, svatko je vjerovao u što je htio i zapravo je postojala sloboda vjeroispovijesti kakve više nikada neće biti. I nastao je strašan prijezir prema činjenicama. Sve važno što se čovjeku moglo dogoditi, sve što je moglo preokrenuti društvene tokove, događalo se u snu. Od onoga što su mesije sanjale ovisila je, činilo se, sudbina svijeta. A u takvome, uznemirenom i uzavrelom svijetu, većina snova bila je zastrašujuća. Noćne su more prijetile da progutaju stari Rim.

 

Isus je razapet, a nije mu samo odsječena glava, kao što bi se dogodilo da je bio punopravni građanin Rima, jer je od svojih bio optužen za krivovjerje. Što je, zapravo, bilo neočekivano i nevjerojatno. On je, kao što rekosmo, bio jedan od stotina i tisuća proroka i navjestitelja koji su lutali poznatim svijetom, praćeni manjim skupinama sljedbenika, propovijedajući nešto što je, formalno govoreći, bilo protivno rimskim zakonima. Njih se nije razapinjalo, niti su im sječene glave, a njega je, eto, razapelo. Zašto? Objašnjenja nema. Ali ono po čemu se on od većine razlikovao bilo je to što se pozivao na - činjenice. Ustvari, na ono što je doista pisalo u svetim tekstovima judaizma, protiv onog što je kasnije nadopisivano. Ali što se to ticalo Rimljana? Vjerojatno ih se niti nije ticalo. Pogubili su jednoga među izbjeglicama s istoka, i ništa više. Isus je bio nitko.

 

Sljedećih tridesetak godina nije se, kako je poznato, događalo ništa. Razapinjanje jednoga marginalca, po svemu bezimenog i beznačajnog, sa stanovišta Rima već je sljedećeg jutra bilo zaboravljeno. Ni Isusovi sljedbenici - koji su, poznato je, bili malobrojni, preplašeni, često i nepouzdani - nisu pronosili glas o njemu i njegovu uskrsnuću. Sve dok se nije pojavio Pavao iz Tarza, veliki obraćenik, komesarske naravi i temperamenta, koji je oživio zamrlu priču o Isusu Kristu, pretvorio je u legendu i praktično utemeljio kršćanstvo.

 

Za nas ovdašnje to nije ništa novo ni neobično. Mi smo u postčinjeničnu eru ušli puno prije Amerike. I kada, na primjer, Vojislav Šešelj onako frenetično slavi pobjedu Donalda Trumpa, ne slavi on svoga političkog istomišljenika ni budućeg saveznika - premda se ni to ne isključuje - nego slavi onoga tko je vlastiti svijet udesio i ugodio prema njegovim, Šešeljevim, davnim načelima. Ni jednom ni drugom činjenice na njihovu putu nisu mogle ništa

 

Ta je legenda bila zasnovana na osjećaju skore propasti svijeta. Pavao je bio uvjeren da će se Sudnji dan zbiti za života njegove generacije. U tom je uvjerenju propovijedao i pridobijao ljude za novu vjeru. Naime, dok je Isus Krist živio i umro kao Židov i kao židov, stradavajući za izvorna načela judaizma, onakva kakvim ih je on vidio, Pavao je bio kršćanin, utemeljitelj nove vjere, usred koje će biti postavljena figura uskrslog Isusa Krista. Ljude koje je na svom putu pridobivao - a Pavao i nije radio mnogo toga drugog osim što je putovao i pisao ili smišljao svoje poslanice - povezivalo je uvjerenje vrlo skoroga smaka svijeta. Jedna dekadentna civilizacija ne samo da je odavno već bila na izmaku, nego je već neko vrijeme živjela svoju posmrtnu povijest, jer nije bilo nikoga tko bi je gurnuo u grob, okupirao je i kulturno preobrazio, a ljudi su u njezinoj propasti vidjeli, što bi drugo nego smak svijeta.

 

Pavle se prevario samo u jednom. Nije nastupio Sudnji dan, neće ga biti ni u sljedećih dvije tisuće godina, nego se iz njegovih poslanica rodio novi svijet, s barem dvije nove civilizacije, kršćanskom i islamskom. Isus je insistirao na činjenicama, Pavao je insistirao na osjećajima i dojmovima, iz kojih će zatim nastati vjera. Ima li onda Donald Trump neke veze s Pavlom iz Tarza? Nema nikakve, osim što su signali vremena u mnogome slični. Ono što je Pavao našao u svome snu - onom s putovanja u Damask - to je Trump našao u tabloidima. Tabloidi su forma u kojoj sanjaju ljudi našega vijeka.

 

O onome što će se dalje zbivati znamo isto onoliko koliko su mogli znati Isusovi suvremenici koji su živjeli u svome postčinjeničnom društvu. Svako predviđanje je postalo proizvoljno, upravo zato što su nam se činjenice izmakle iz glava. Postale su nebitne. Svijet je dopao maštarima i fantastima. I to onda stvara tako jasan i blizak dojam propasti svijeta i Sudnjega dana, a fundamentalistima od ama baš svake vjere ulijeva osjećaj i dojam da je budućnost njihova, da su upravo oni na putu pobjede. A nisu. U postčinjeničnoj epohi, koja će trajati kratko, premda, vjerojatno, duže od naših života, poznati religijski sistemi doživljavat će, i već doživljavaju, sudbinu svih drugih činjenica. Jedino je izvjesno da Sudnji dan nije tako blizu. Donald Trump ne bi žrtvovao i uništio svoje bezmjerno bogatstvo. On ne želi smak svijeta, kao što ga nisu željeli ni ludi rimski carevi iz prethodne epizode. Svijet je siguran dok god je u rukama bogatih, dok god ga se ne dokopa sirotinja.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)


DEPO
KOMENTARI