KRIZA MUSLIMANSKOG SVIJETA KAO KRIZA SUBJEKTA (V)

Nije Zapad za sve kriv: Kur'an jasno kaže šta je zločin - musliman ne smije ubiti muslimana!

Hronika16.11.16, 13:47h

Nije Zapad za sve kriv: Kur'an jasno kaže šta je zločin - musliman ne smije ubiti muslimana!
Danas je u značajnom dijelu muslimanskog svijeta veliki rizik otići petkom u džamiju jer je „onaj drugi“, „brat musliman“, ući u džamiju opasan dinamitom, pobiti mnoštvo svojih muslimana, u zajedničkoj bogomolji, u ime iste vjere i zajedničkog Boga, izgovarajući zajednički kelime-i šehadet i detonirajući dinamit izgovorit će zajedničku Bismillu...

 

Odnedavno je ovdašnjoj javnosti dostupna nova knjiga bh. akademika Esada Durakovića, pod nazivom "Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta". Ugledni bh. akademik u ovoj knjizi analizira pojavu brojnih frakcija u muslimanskom svijetu koje krvare u bespoštednim međusobnim ratovima, ali se kroz prizmu tih sukoba bavi i analizom današnjih odnosa Istoka i Zapada.
 

 

Knjigu je za bh. tržište izdala izdavačka kuća "Tugra", a u narednim danima na DEPO Portalu možete čitati njene pojedine fragmente... U petom nastavku donosimo odlomak koji se bavi problemima unutar samog muslimanskog svijeta koji je i sam doprinio i dalje doprinosi teškom stanju u kome se danas nalazi.

 

kriza-muslimanskog-svijeta-cover


U prethodnom poglavlju posvetio sam značajnu pažnju „zaslugama“ zemalja Zapada za krizu muslimanskoga svijeta. Pored ovih savremenih agresija i raspirivanja međumuslimanskih ratova, ne treba ispuštati iz vida da je prije toga muslimanski svijet dugo bio pod kolonijalnom dominacijom Zapada, što znači da Zapad dugo već destruktivno djeluje u tome svijetu. Međutim, muslimanski svijet je i sam u značajnoj mjeri doprinio svome stanju jer je prestao biti povijesni, politički i kulturalni subjekt sposoban da pozitivno kreira vlastitu stvarnost i budućnost.

 

Snagom Apsolutnog Autoriteta, Bog veli: Zaista, Allah neće promijeniti stanje nekog naroda dok taj narod ne promijeni sebe samoga


U prvom poglavlju izlagao sam o blistavoj epohi klasičnog razdoblja islama u namjeri da pokažem kako je bilo moguće da muslimanski svijet bude vrlo moćan kulturalni, čak i vojni subjekt. Problem je u različitim odnosima prema istome Tekstu, Kur'anu, odnosno u različitim razumijevanjima vjere, jer je uvijek potrebno imati u vidu posebnost islama, odnosno muslimanskog svijeta, izraženu u tome što islam obuhvaća sve aspekte individualnog i društvenog života. Drugim riječima, uvijek je – naročito u krizi – najbolje nadnijeti se nad sebe i vidjeti gdje su, koje su tvoje greške za stanje u kome se nalaziš. Okrivljavanjem samo drugog negativno stanje se ne može prevladati.


Kur'an je u tom pogledu dao muslimanima izvrsnu uputu. Jedan njen dio sadržan je ajetu o postavljanju čovjeka za Božijeg namjesnika na Zemlji. O tome sam opširno kazivao u prvom poglavlju. Ovdje ću se posvetiti drugom ajetu koji eksplicitno govori o tome kako je nužno da se u prevladavanju krize uvijek počinje od sebe. Naime, snagom Apsolutnog Autoriteta, Bog veli: Zaista, Allah neće promijeniti stanje nekog naroda dok taj narod ne promijeni sebe samoga. (Kur'an, 13:11.)


Ovaj ajet valja shvatiti, prije svega, kao neopoziv i prioritetan Božiji zahtjev da čovjek/narod djeluje kao subjekt u punom opsegu toga pojma. Pod tim podrazumijevam nužnost – i Božiju zapovijest – da bude čovjek nosilac svijesti i akcije u vlastitome životu, a potom i u zajednici na svim njenim razinama: u porodici, u državi, Ummetu – općenito u narodu kao zajednici. Muslimani ovaj ajet uglavnom verbaliziraju, kao što samo verbaliziraju i mnoge druge suštinske stvari i zapovijesti, ali taj ajet ima velik značaj za muslimanski svijet i za ljudski rod općenito, jer radi se o upozorenju na promjenu stanja, odnosno sudbine naroda a to uvijek ima najveću važnost.

 

Svaki musliman, posebno tzv. ulema kao predvodni dio muslimanskog svijeta, treba da se duboko zamisli nad ovim ajetom, da se stalno pitaju – individualno i  institucionalno – šta je to što čine ili ne čine te je muslimanski svijet u krizi u kakvoj jest


Dakle, taj ajet morao bi biti predmet stalnih analiza, upozorenja, morao bi biti u muslimanskom svijetu u vrhu njihovih javnih nastupa, na samome „portalu“ njihove svijesti, da se izrazim figurativno. Uvjet za to jest, naravno, da su muslimani svjesni činjenice da je muslimanski svijet u krizi, a to je tako očigledno, i to na jedan zaista dramatičan način. Prema tome, svaki musliman, posebno tzv. ulema kao predvodni dio muslimanskog svijeta, treba da se duboko zamisli nad ovim ajetom, da se stalno pitaju – individualno i  institucionalno – šta je to što čine ili ne čine te je muslimanski svijet u krizi u kakvoj jest.

 

Takav odnos prema sebi, prema muslimanskom svijetu općenito, imperativ je najvišega reda, a ukoliko se sve samo verbalizira, kao što se to uglavnom čini – onda je riječ o ignoriranju fundamentalnog Božijeg upozorenja na nešto što je sudbinski važno za jedan narod/kolektiv, a time i za njegove pojedince.  (Nije ulema jedini krivac za stanje muslimanskoga svijeta danas, ali jest najodgovornija, budući da se postavila tako se smatra najpozvanijom, rekao bih: jedino pozvanom, da čitavom muslimanskom svijetu tumači islam, a to znači, konsekventno, i muslimansko djelovanje u realnosti. Osim toga, u muslimanskom svijetu su, u pravilu, službena ulema i vlast u svojevrsnoj simbiozi. Među brojnim tekstovima koji svjedoče o faktičkom i institucijskom utjecaju uleme, mogu navesti i onaj koji kazuje o takvom pozicioniranju i novije vrijeme eminentne institucije al-Azhar: "ألأزهر يخطو نحو الاستقلالية و النفوذ في مصر" ، تشرين الثاني،  13 نوفمبر 2013).


Pogrešan je pristup sagledavanju krize u kome se Zapad okrivljuje za sve, premda je i on, itekako, doprinio krizi u mnogim bitnim aspektima, ali je u sagledavanju krize i njenom prevladavanju najvažnije da muslimani pogledaju sami sebe, odnosno da pokušaju sagledati prilike u kojima se nalaze, ali na takav način da vide šta oni moraju učiniti za prevladavanje te krize.

 

Nije ulema jedini krivac za stanje muslimanskoga svijeta danas, ali jest najodgovornija, budući da se postavila tako se smatra najpozvanijom, rekao bih: jedino pozvanom, da čitavom muslimanskom svijetu tumači islam


Da bih nagovijestio dramatičan kontrast, pozivam – radi pouke – da osmotrimo današnji Bagdad, Damask, Halep... Prisjetimo se nekadašnjeg Harunovog/harunovskog Bagdada-čarolije, čiji neiscrpni pozitivni sadržaji su ispunjavali čak i najuspješniji zbornik bajki u svijetu – Hiljadu i jednu noć; prisjetimo se bisernog umajadskog Damaska, epicentara znanosti Halepa i Kaira, te niza drugih zvijezda u tome istinskom univerzumu nauke i kulture. Čak i postojbina islama, današnja Saudijska Arabija, nakon morbidnog uspjeha „revolucije Abdulvehhaba (r. 1703.) postala je najveći izvoznik selefizma koji se upinje da cijeli muslimanski svijet vrati stotinama godina unatrag.


Bagdad je sada u ruševinama, totalno i u svakom pogledu. Nije u ruševinama samo u urbanističkom smislu, nego i duhovno, etički, kulturalno. Danas je u značajnom dijelu muslimanskog svijeta veliki rizik otići petkom u džamiju jer je „onaj drugi“, „brat musliman“, ući u džamiju opasan dinamitom, pobiti mnoštvo svojih muslimana, u zajedničkoj bogomolji, u ime iste vjere i zajedničkog Boga, izgovarajući zajednički kelime-i šehadet  i detonirajući dinamit izgovorit će zajedničku Bismillu  u kojoj – da paradoks bude potpun, neizreciv, luđački – dva puta se koriste atributi o milosti Allaha u čije ime se upravo pristupa tome činu koji je više od svakog zločina: zločin je to protiv nedužnog čovjeka, zločin je protiv čovjeka upravo u času kada je predan zajedničkom Bogu, pa je to zločin i protiv Boga, zločin protiv vjere i jednog i drugoga, zločin protiv Kur'ana koji jasno kaže da musliman ne smije ubiti muslimana,  zločin je u odnosu na Božije prerogative jer samo On ima pravo da sud o svačijoj vjeri... (A ta zajednička i pri svemu, uvijek obavezna Bismilla koja svojim nevjerovatnim, gotovo neizrecivim pozitivitetom, stoji kao samo znamenje islama, kao njegovo okrilje i smisao, glasi: U ime Allaha svemilosnog i samilosnog...)

 


Zapadne zemlje jesu inicirale ratove u muslimanskom svijetu, ali je sami muslimanski svijet stvorio uvjete za to, pa se danas i bez Zapada bespoštedno uništavaju međusobno, naprosto se istrebljuju


Takva je situacija u mnogim drugim muslimanskim gradovima, čak u čitavim muslimanskim zemljama. Šta bi danas na to kazali kosmopolite Harun al-Rašidovog i Abu Nuwasovog tipa i njihovog doba, kao uspješni, uvjerljivi predstavnici jedne velike epohe?


Zapadne zemlje jesu inicirale ratove u muslimanskom svijetu, ali je sami muslimanski svijet stvorio uvjete za to, pa se danas i bez Zapada bespoštedno uništavaju međusobno, naprosto se istrebljuju.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook