Kako se rađala Republika Srpska

Odlomci iz knjige Momčila Krajišnika: Do dolaska u Haag, bio sam siguran da se zločini nisu desili, a onda sam saznao ...

Hronika31.05.16, 12:50h

Odlomci iz knjige Momčila Krajišnika: Do dolaska u Haag, bio sam siguran da se zločini nisu desili, a onda sam saznao ...
Milošević je bio ''zaljubljen'' u ideju da Muslimani ostanu u Jugoslaviji, iskreno vjerujući da bi se u budućnosti našao idilični odnos između ova dva naroda, tvrdi Momčilo Krajišnik u svojim zapisima iz haškog zatvora

 

Pripremila: Dina GANIBEGOVIĆ

 

Knjiga "Kako se rađala Republika Srpska - zapisi iz haškog zatvora", koju je napisao prvi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i haški osuđenik Momčilo Krajišnik, u javnosti je izazvala veliku buru, čak i u Srbiji gdje je tokom promocija došlo do incidenta i fizičkog obračuna između pristalica ovog štiva i aktivista koji su protestvovali protiv održavanja promocije.

 

Krajišnikova knjiga je nastala tokom pripremanja njegove odbrane pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu.


Momčilo Krajišnik uhapšen je 2000. godine po potjernici Haškog tribunala, gdje mu je 27. septembra 2006. izrečena presuda za istrebljenje, ubistva, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 20 godina zatvora, ali je na slobodi od 30. augusta 2013. godine, jer je odslužio dvije trećine kazne.

 

U svojoj knjizi "Kako se rađala Republika Srpska - zapisi iz haškog zatvora" sumirao je, iz vlastitog ugla, uzroke i posljedice koji su doveli do krvoprolića u Bosni i Hercegovini. Brojni svjedoci toga vremena zasigurno se nikada neće složiti sa Krajišnikovim tvrdnjama, a šta u njima iznosi pročitajte u odlomcima iz knjige koje donosimo u nastavku teksta.

 

Šta je u Bosni posebno zamjerano Srbima: Za razliku od badnjaka koji je jednom godišnje iritirao predstavnike druga dva naroda, ćirilica i ekavica su predstavljale „crvenu maramu“ od koje su njeni protivnici najviše zazirali i koje su zbog toga najviše napadali.

 

Kad je riječ o ekavici, geneza protjerivanja ekavice je počela nekih desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Stoga, veliki broj stručnih kadrova, oficira i prosvjetnih radnika, po principu planskog upravljanja privrednim i državnim sistemom upućivan je iz Srbije, kao najmnogoljudnije republike u Bosnu i Hercegovinu. Ona je tada bila zaostala i privredno najnerazvijenija republika Jugoslavije. Velike proizvodne kapacitete po cijeloj Bosni izgradili su Srbijanci. Takođe, kad je riječ o vojnim starješinama, najveći broj je došao iz Srbije po istom osnovu.

 

Licemjerno je ćirilica bila zvanično ravnopravna sa latinicom u BiH, dok je u praksi bila svedena na mrtvo slovo na papiru. Ćirilica je, kao da su provodili zloglasni proglas vlade Ante Pavelića iz doba kvislinške paradržave Nezavisne Države Hrvatske potpuno bila satanizovana

 

Normalno je bilo da su ekavsko narječje, a posebno ćirilica, kojom se do tada apsolutnio dio stanovništva BiH služio trebalo da budu ravnopravni latinici i ijekavici. Ipak, to nije bilo tako.

 

Samo je u vremenu obnove prećutno tolerisana „srbijanizacija“ bh. prostora, da bi uslijedio period „očišćenja“ BiH od „stranih“ uticaja.

 

Sa ćirilicom su postupili drugačije. Primijenjena je taktika postupnog, u dugom vremenskom periodu, odumirućeg procesa nestajanja. Licemjerno je ćirilica bila zvanično ravnopravna sa latinicom u BiH, dok je u praksi bila svedena na mrtvo slovo na papiru. Ćirilica je, kao da su provodili zloglasni proglas vlade Ante Pavelića iz doba kvislinške paradržave Nezavisne Države Hrvatske potpuno bila satanizovana.

 

Zašto je Srpska demokratska stranka satanizovana: Srpski neprijatelji su Srpsku demokratsku stranku od samog njenog formiranja pokušavali da prikažu kao jednu od najopasnijih ili kao (naj)nacinalističkiju stranku na političkoj sceni BiH. Članovi SDS-a, posebno ako su zauzimali visoku funkciju u blasti, predstavljani su tvrdolinijašima i nefleksibilnim političarima čiji je rad od samog početka bio usmjeren protiv mira i protiv zajedničkog života u BiH. Takav način planirane satanizacije SDS-a zadržava se isprva na medijskoj propagandi da bi se kasnije ta propaganda „promovisala“ kao planiranje zločina.

 

Kruna tog plana se desila kada je satanizacija prerasla u izmišljeni plan stvaranja Velike Srbije. U pomoć je pozvana monstruozna konstrukcija, u istoriji viđena, da je SDS svoje aktivnosti ostvarivala u uskoj korelaciji sa Srpskom akademijom nauka iz Beograda i uz asistenciju intelektualnih krugova iz Srbije. To je značilo da je plan postojao prije nastanka SDS-a i da je SDS formirana „namjenski“ za realizaciju velikosrpskih hegemonističkih ideja.

 

Kada je političko organizovanje Srba u pitanju, postoji paradoksalna činjenica da su njegovom plebiscitarnom opredjeljenju za SDS najveći doprinos dali upravo budući SDS-ovi partneri: SDA i HDZ. Srpski narod je široko otvorenih očiju, uplašeno posmatrao jasne poruke mržnje i namjera koje su dolazile sa skupova SDA i HDZ


Da bi se ta anatema protiv Srba uspješno plasirala, u javnosti je namjerno prećutkivana činjenica da je SDS kao stranka posljednja formirana i to kao reakcija na javno izrečene prijetnje srpskom narodu i uz to transparentno pokazana koalicija između SDA i HDZ-a. Zanemarena je činjenica da su SDA i HDZ na zajedničkim mitinzima reprizirali dešavanja iz Drugog svjetskog rata koje je činila kvislinška fašistička NDH. Pojedinci koji su vršili vlast u ime SDS-a prikazivani su, zavisno od potrebe, s jedne strane kao neformalna grupa u kojoj nije bilo podjele zaduženja i gdje je neformalna vlast od formalne vlasti bila važnija, a s druge strane ta iskonstruisana faktička vlast je stavljena u funkciju monstruoznog plana etničkog čišćenja i uništenja sakralnih objekata druga dva naroda. SDS je upoređivana sa nekom vrstom vojne organizacije u kojoj je njeno vođstvo devedesetih godina  prošlog vijeka unaprijed predvidjelo sve događaje koji su se kasnije desili.


Nije bilo potrebe da neko bude veliki poznavalac političkih prilika u BiH pa da iz programa ove stranke prepozna šta su bili ciljevi ovog svesrpskog pokreta. Politički program SDS-a je bio transparentno jasan cijelom srpskom narodu a poitički cilj SDS-a je zalaganje za očuvanje Jugoslavije i očuvanje ravnopravnog položaja srpskog naroda sa druga dva naroda u BiH i u zajedničkoj državi. SDS se zalagala za ravnopravnost srpskog naroda i ekonomski preobražaj BiH. Često je upoređivana sa Švicarskom.

 

Kada je političko organizovanje Srba u pitanju, postoji paradoksalna činjenica da su njegovom plebiscitarnom opredjeljenju za SDS najveći doprinos dali upravo budući SDS-ovi partneri: SDA i HDZ. Srpski narod je široko otvorenih očiju, uplašeno posmatrao jasne poruke mržnje i namjera koje su dolazile sa skupova SDA i HDZ. Poznata je izjava Brozovića u Sarajevu na osnivačkoj skupštini SDA: „Hrvatska do Drine!“, zatim izjava na mitingu SDA u Foči: „Nismo mi, ne daj bože Srbi!“, ili „Hrvati su Muslimanima jedini prirodni saveznici!“.
To su samo neke od poruka koje su Srbi mogli svakodnevno da čuju u vrućem političkom ljetu 1990. godine.

 

Zašto smo odustali od Jugoslavije: Sjećam se sastanka u Beogradu na kome smo Radovan, Nikola i ja prvi put saznali da će Crna Gora i Srbija obnoviti novu Jugoslaviju. Kao da se radi o rutinskom pitanju, naši domaćini su nam govorili da bi tim obnavljanjem državnosti Srbija i Crna Gora učvrstile svoju međunarodnu poziciju i da bi zbog nečega i nama prekodrinskim Srbima tada bilo bolje. Slušali smo s nevjericom riječi koje bi iz temelja trebalo da promijene sudbinu Srba izvan ove dvije republike.


Očekivali smo neko veliko opravdanje i objašnjenje za nas koji bi tom odlukom ostali „ni na nebu ni na zemlji“. I kada do objašnjenja nije došlo, upitno, pomalo drsko upitali smo naše domaćine: 


„Da li to znači da vi, nas i Krajišnike izbacujete iz Jugoslavije?“

 

Stvarno je postojala vlastoljubiva i tajna želja iako malog broja Srba iz BiH, koji su zagovarali formiranje nekog srpskog entiteta zapadno od Drine. Kod ovog trećeg interesa jedni su taj novi srpski entitet vidjeli kao prelazno rješenje, a manji dio njih kao trajno stanje


Na te riječi došlo je neobično objašnjenje kako treba da shvatimo situaciju u kojoj se oni nalaze i da se od nas očekuje da postupimo onako kao postupaju Hrvati iz Bosne, žrtvujući se za Hrvatsku. Kao kruna na neubjedljive argumente uslijedio je komentar da ionako neki Srbi iz BiH žele da formiraju „kneževinu“ koja bi bila srpska, za razliku od Srbije i Crne Gore koje se ne žele odreći komunizma.


Na taj prijekorni dodatak reagovao je Radovan. Iskoristio je trenutni izlazak našeg domaćina da nam sugeriše da ne reagujemo istom mjerom jer bi to bio alibi rukovodstvu Srbije i Crne Gore, koje je tada bilo prisutno gotovo u punom sastavu da se još na tom sastanku raziđu s nama. Složili smo se, jer bar je tako izgledalo, mi smo postali teret našoj matici. Protiv nas su bila najmanje tri krupna interesa.


Prvi; međunarodna zajednica je željela da presječe „pupčanu vrpcu“ kojom su Srbi iz BiH bili vezani za Srbiju i Crnu Goru. Drugi; Srbija i Crna Gora su željele da breme međunarodnog pritiska i opasnosti od uvođenja sankcija izbjegnu, pa su bile spremne da amputiraju srpske etničke prostore van Srbije i Crne Gore. I treći; stvarno je postojala vlastoljubiva i tajna želja iako malog broja Srba iz BiH, koji su zagovarali formiranje nekog srpskog entiteta zapadno od Drine. Kod ovog trećeg interesa jedni su taj novi srpski entitet vidjeli kao prelazno rješenje, a manji dio njih kao trajno stanje.


Ovaj treći, više kvaziinteres, narod je shvatao ne kao ozbiljnu političku varijantu nego kao folklornu zabavu nekolicine neodgovornih pojedinaca koji su na srpskim slavama i skupovima promovisali svoje „pretendente na prijesto“ buduće kneževine.

 

Zašto nisam znao da su se neki zločini desili: Poslije naknadnih saznanja trebalo je da dođe i naknadna pamet, vjerujem, kod sva tri naroda, ali to se nije desilo. Srpski narod je danas, poslije pet godina počeo da se ponaša kao što je to uostalom i činio u istoriji poslije svake nesreće koja mu se desila. Širom je otvorio vrata saradnje i oprosta, dok je naspram srpskog naroda na drugoj strani, zavjereničko-osvetnički neoprost snažno ukorijenjen u ogromnom broju Muslimana i Hrvata. Podgrijavanjem mržnje uz  veoma naglašeno propagiranje teze o Muslimanima kao jedinim žrtvama „agresije i genocida“ cilj je da ratne rane što duže ostanu nezaliječene. Logično se postavlja pitanje: „Šta je cilj te politike? Kome je glavni cilj da glavna preokupacija narodu budu nesreća, zlo i mržnja? Zašto neko želi da negativnim nabojem odveć nesrećne duše i dalje truje?“

 

Do dolaska u haški zatvor, bio sam ubijeđen da se zločini nisu desili, ili pak, da su zločini naduvavani propagandnom mašinerijom skupo plaćenih bezdušnih pojedinaca. Dolaskom u Hag moja su saznanja daleko veća. Sigurno da ima pretjerivanja, ali neki zločini su se stvarno i desili


Opravdanje da se moraju kazniti zločinci i žrtvama vratiti mir, kao preduslov pomirenju, predstavlja „bacanje prašine u oči“ narodu.


Kad slušate unesrećene ljude koji su u ratu izgubili svoje najmilije, roditelje koji su izgubili sinove, žene koje su izgubile muževe ili djecu koja su izgubila očeve, možete čuti skoro fanatični poziv na osvetu. Njihov zahtjev za kažnjavanjem optuženih za zločine je poziv na linč. Iako najčešće prije toga nisu čuli za nekog pojedinca, pa čak i ne znaju da li je i kakav je zločin učinio, za njih je onj zločinac. Zločinac je jer pripada drugom narodu, dok za optužene iz reda svoga naroda, nalaze niz opravdanja i razumijevanja.


Do dolaska u haški zatvor, bio sam ubijeđen da se zločini nisu desili, ili pak, da su zločini naduvavani propagandnom mašinerijom skupo plaćenih bezdušnih pojedinaca. Dolaskom u Hag moja su saznanja daleko veća. Sigurno da ima pretjerivanja, ali neki zločini su se stvarno i desili. Stravičnih je zločina bilo u toku proteklog rata. Zato mislim da treba da se kazne oni koji su zločine činili, jer stojim da nijedan pojedinac nije imao pravo, nije imao ovlaštenje, niti je mogao imati zadatak da ubija, maltretira i ponižava nezaštićene, zarobljene i nemoćne, a to sve u ime viših ciljeva i „interesa“ svoje nacije.

 

Kako su se podupirali „prirodni saveznici“ protiv Srba: Sva naša nastojanja i nadanja da se političkim sredstvima riješi kriza u BiH nisu mogla uroditi plodom. Muslimanska strana je u pregovorima samo kupovala vrijeme. Vrijeme joj je bilo potrebno da bi pronašla put odvajanja BiH od Jugoslavije i da bi za tu svoju ideju pridobila međunarodno javno mnijenje, ali i da bi militarizovala i za rat pripremila muslimanski narod.


Sa vremenske distance, čitajući memoarsku građu, prethodno odvajajući hvalospjevna uveličavanja pristrasnih spisatelja, mogao sam razumjeti šta su bile namjere muslimanskog i hrvatskog rukovodstva u BiH. HDZ, koja je okupljala za nekoliko procenata više Hrvata više nego što su to kod vlastitog naroda uspjele SDA i SDS, imala je vrlo jasan cilj. Taj cilj je bio jasan Srbima, međunarodnoj zajednici, ali nije bio jasan muslimanskom rukovodstvu. Možda se i varam. Možda je muslimansko rukovodstvo znalo njihov plan, ali ako je znalo, tada su imali pogrešnu procjenu da će Hrvate moći iskoristiti za ostvarenje svog cilja, za izdvajanje BiH iz Jugoslavije. Hrvati su provodili dirigovanu politiku iz HDZ Hrvatske. Njihov jedinstveni cilj bio je razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne Hrvatske. I, u toj prvoja fazi razbijanja Jugoslavije, Hrvati i Muslimani su imali zajednički interes a i zajedničkog neprijatelja, kako kaže gospodin Filipović, bili su „prirodni saveznici protiv Srba“.

 

Muslimansko rukovodstvo je posjedovalo nekakvu specifičnu samouvjerenost. Prije bi se to moglo nazvati osionošću i bahatošću koje su svojstvene silnicima iza kojih stoje stariji i jači zaštitinici, a gdje oni predstavljaju puke egzekutore unaprijed osmišljenog dobitno ocijenjenog plana


Poslije te prve faze, u kojoj bi se Jugoslavija razbila na šest samostalnih država, a kada bi i BiH postala nezavisna država, Hrvati su planirali da svoje etničke dijelove pripoje Hrvatskoj. Dobili su zadatak da rat iz Hrvatske prenesu u Bosnu i da Hrvatskoj u borbi protiv Srba priključe „prirodne saveznike“. Taj plan je HDZ otvoreno, s mržnjom i snažnim emotivnim nabojem provodila u Skupštini BiH. Klub SDA u čiji rad su bili uključeni svi relevantni faktori iz muslimanskog naroda, potpuno je slijepo pratio hrvatske poslanike. Slijepu poslušnost iz jednog vrha, snažno podgrijanu od strane militantnog kruga SDA iz Hrvatske, niko nije mogao razuvjeriti da vode pogubnu politiku, politiku koja će „zapaliti“ Bosnu. Nisu priznavali praviloda je samouvjerenost u politici, posebno ako je samouvjerenost prožeta mržnjom, veliki porok, isto koliko i nedostatak bizionarskih ciljeva.


Muslimansko rukovodstvo je posjedovalo nekakvu specifičnu samouvjerenost. Prije bi se to moglo nazvati osionošću i bahatošću koje su svojstvene silnicima iza kojih stoje stariji i jači zaštitinici, a gdje oni predstavljaju puke egzekutore unaprijed osmišljenog dobitno ocijenjenog plana. Skupštinska većina poslanika iz redova SDA i HDZ bila je već tada podržana od raznih, i važnih i nevažnih međunarodnih medijatora, predstavnika iz muslimanskih zemalja, iz Vatikana a i od strane najrelevantnijih faktora Evrope.

 

Zašto Milošević i Tuđman nisu željeli podjelu Bosne: BiH je za Miloševića i Tuđmana bila sporedna preokupacija. Mogu da potvrdim da podjelu BiH nijedan od njih nije želio. Barem ne prije početka rata u BiH, a ni kasnije kao prioritetnu varijatnu rješenja krize.


Tuđman je želio Hrvatsku do Drine. Muslimane je smatrao islamiziranim Hrvatima, a BiH kolijevku hrvatske državnosti. Prije svega, želio je da izvede avnojevsku Hrvatsku iz Jugoslavije, a da preko muslimanskog faktora nakon raspada Jugoslavije, kao plijen dobije BiH. Podjelu BiH smatrao je iznuđenom opcijom koju su predlagali drugi i bio je spreman da je prihvati ili kao kompenzaciju Srbima za srpske teritorije u Srpskoj Krajini ili kao ustupak srpskoj vojnoj premoći. Tuđman je Bosnu smatrao „svojom“ teritorijom, a „apetiti“ su mu dosezali do Zemuna i Subotice u Vojvodini, zato o zadovoljenju takvim skromnim „plijenom“ da dobije dio Bosne, nije bilo ni govora. Ipak, na podjelu BiH je pristao negdje 1993. godine, ali tek kad su međunarodni predstavnici to predložili i kad je trpio pritiske vojnih neuspjeha hrvatskih jedinica u BiH. Činio je to i da bi riješio pitanje Srpske Krajine.

 

Milošević je bio „zaljubljen“ u ideju da Muslimani ostanu u Jugoslaviji, iskreno vjerujući da bi se u budućnosti našao idilični odnos između ova dva naroda. Mi, Srbi iz BiH, takav stav smatrali smo idealističkim, naivnim, a i za Srbe štetnim


Kada je riječ o Miloševiću, ni on nije želio podjelu BiH. Za razliku od Tuđmana, on je uvažavao muslimanski faktor. U određenim prilikama znao je naglasiti da ne želi da napravi grešku koju je napravio Cvetković. Želio je da pridobije Muslimane da prihvate Jugoslaviju, i bio je spreman da im da velike koncesije za to. Njegov osnovni plan za koji se zalagao bio je istovjetan muslimanskom. Sticao se utisak da je bio pod uticajem muslimanske propagandne mašinerije, pa je imao snažan stav da se Bosna ne treba dijeliti. Samo rijetko, kao ustupak, opet u situaciji kad su to drugi predlagali, smatrao je da se jedino za prostor zapadne Hercegovine mogu korigovati granice BiH. U stvari, ovaj ustupak su bili spremni da učine muslimanski pregovarači kao kompenzaciju da bi dobili nezavisnu BiH.


Zato je obična besmislica da su Milošević i Tuđman htjeli da podijele BiH i da su tu podjelu dogovorili u Karađorđevu. Radi istine, nisu se slagali ni sa osamostaljivanjem BiH, bar do početka rata. Nisu se slagali, jer su slijedili plebiscitarno mišljenje naslijeđeno iz socijalističkog vremena. BiH je nazivana „Jugoslavija u malom“, pa je njena sudbina bila usko vezana za sudbinu „Jugoslavije u velikom“.


Milošević je bio „zaljubljen“ u ideju da Muslimani ostanu u Jugoslaviji, iskreno vjerujući da bi se u budućnosti našao idilični odnos između ova dva naroda. Mi, Srbi iz BiH, takav stav smatrali smo idealističkim, naivnim, a i za Srbe štetnim. Nasuprot Miloševiću, Tuđman je vjerovao da će od Muslimana napraviti Hrvate. Neću biti prestrog kad kažem da je zato na Muslimane gledao s prezirom, često s visine. Kad bi ga okupiralo takvo stanje, ljutito bi znao uputiti nedolične prijedbe na njihovo vođenje nedosljedne i prevrtljive politike.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook