Priča o zadnjem petku u mjesecu

Svjetski dan komšija na mom spratu...

Nedjeljni magazin26.05.16, 16:26h

Svjetski dan komšija na mom spratu...
Nije džaba moj otac govorio: Nema ti, bolan, niko bliži od komšije, upamti to!

 

Piše: Zvonimir NIKOLIĆ


Vrtim tako neki dan informacije po internetu i tako slučajno naletim da je zadnji petak u mjesecu Svjetski dan komšija. I da se od početka ovog milenijuma obilježava u Parizu kao reakcija na sve veću otuđenost među ljudima i značaj međuljudskih odnosa u životu jedne zajednice. Pa su i drugi gradovi svijeta krenuli tim putem i od 2004. godine taj dan se slavi u 1300 gradova širom Evrope. Ove godine zadnji petak je 27. maja.


Pa se tako normalno čovjek malo zamisli i pita kakav je trenutno moj komšiluk? I kakav je nekad bio? Rođen sam u zgradi sa četiri sprata i 13 stanova. I u toj zgradi sam proveo prve 23 godine svog života. E to je zaista bio komšiluk. Zajedno smo se radovali svakom novom kupljenom automobilu, svakom maturskom ispitu naših stanara, svakom rođenju djeteta, svakoj svadbi, svakoj diplomi...


U našem haustoru stanovala je i teta Omama. Pravo ime joj je bilo Adela i bila je njemačkog porijekla. Niko je nije zvao po imenu. Za sve nas je ona bila teta Omama. Nisam imao svoju baku ali imao sam Omamu. Ona je svima nama u haustoru bila i majka i baka. I svaki dan, ama baš svaki radni dan, negdje oko pet sati popodne, čitav komšiluk bi se skupio na popodnevnoj kafi u garsonjeri naše Omame. Odrasli su sjedili za velikim trpezarijskim stolom, a mi klinci smo bili negdje okolo i čekali da Omama iznese i one kolače koje je svako jutro pekla i iznosila svojim dragim komšijama uz popodnevnu kafu.

 

E to je zaista bio komšiluk. Zajedno smo se radovali svakom novom kupljenom automobilu, svakom maturskom ispitu naših stanara, svakom rođenju djeteta, svakoj svadbi, svakoj diplomi...


Omama je kuhala kafu u velikoj litarskoj bakrenoj džezvi, na starom šporetu na drva, a dok bi voda prokuhala, muški dio komšiluka bi se takmičio da što prije samelje dva mlina kafe u ručnom mlinu. Jedan za tu popodnevnu, komšijsku kafu, a drugi da Omama ima ujutro za svoje drugarice.


Omama je umrla iste godine kad i Tito. Te komšijske kafe su i dalje postojale ali ne na isti način. Više nije bilo onog mjesta gdje su dolazili svi, nego su se kafe pomjerale svaki dan kod drugog komšije. Nije više uvijek bila ni litarska džezva niti su bili svaki put kolači toga dana napravljeni. Neki komšija bi se nekad malo i zaboravio pa preskočio njegov red da zovne komšiluk. Tako se od cijelog komšiluka izdvojilo nekoliko stanara među kojima su bili i moji roditelji koji su nastavili tu tradiciju komšijskog ispijanja popodnevne kafe.


Godinama kasnije, rat je opet objedinio čitav komšiluk, ovaj put u podrumu zgrade. I uvijek kada je teško, ljudi se sjete onih lijepih vremena i onog starog kafenisanja kod Omame.

 

Već dvije i po decenije živim u zgradi koja je imala šest, a sada ima sedam spratova. I duplo više stanova nego ona moja stara. Pola komšija ni ne znam ko su, jer neki se uljudno pozdrave a neki samo prođu. I žao mi je što zapravo nakon toliko godina ni ne znam ko su svi stanari moje zgade.

 

Godinama kasnije, rat je opet objedinio čitav komšiluk, ovaj put u podrumu zgrade. I uvijek kada je teško, ljudi se sjete onih lijepih vremena i onog starog kafenisanja kod Omame


A opet, neki dan sretnem dragog komšiju sa sprata i komentarišemo kako će uskoro Evropsko prvenstvo u fudbalu, pa na ljeto i Olimpijada. I dođemo na ideju da iskoristimo onaj stari kauč koji sam izbacio u haustor na spratu. Pa fino iznesemo stol, stolice, TV aparat i sklonimo se sa one vreline u finu hladovinu haustora. Ima nas četiri porodice na spratu i taman lijepo možemo popodne kafenisati, a onda nastaviti sa utakmicama. Još samo da dogovorimo i sa ostatkom komšiluka sa sprata i eto nam začas haustorsko-komšijskog derneka. Pa ako vide od nas, možda će se i drugi spratovi na isti način organizovati? I da se opet svi družimo kao nekada, pravimo kolače za nas i naš komšiluk, da razmjenjujemo mišljenja i da čuvamo jedni druge.  Kao što smo nekada davno zaista i čuvali. Jer nije džaba moj otac govorio:


- Nema ti, bolan, niko bliži od komšije, upamti to!


I zaista nema. Ponekad se trudimo družiti se sa ljudima koji su nam daleki i mentalno i fizički, a pritom zaboravljamo na one naše najbliže. Na naš komšiluk.


E moj sprat će sada drugačije. Ima da pijemo svi zajedno kafu popodne. Pa se taman potrefilo da Grand kafa ima u isto vrijeme i nagradnu igru kojom nagrađuje vjernost svojih potrošača. I kud ćeš ljepše? Pijemo zajedno kafu, zajedno uživamo u predivnom mirisu i ukusu  kafe vrhunskog kvaliteta, razmjenjujemo bodove sa dna pakovanja i dobijamo nagrade. A onda i ispečemo nešto za meze ili da se malo zasladi u tim novim tepsijama.

 

Ponekad se trudimo družiti se sa ljudima koji su nam daleki i mentalno i fizički, a pritom zaboravljamo na one naše najbliže. Na naš komšiluk!


I svima dobro.

 

A sve to zato što se družimo i zajedno pijemo kafu. I zato što se vraćamo onim starim vrijednostima. Druženju komšija i susjeda.


Jer ko nam je bolan uopšte bliži od našeg komšije?

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook