Izvor: CNN; Autorica: Frida Ghitis

Mnogi su u posljednje vrijeme zbunjeni brzinom kojim se odvijaju događaji na političkoj sceni, ne znajući kako smo se našli tu gdje se trenutno nalazimo.

Vratimo se korak unatrag i pogledajmo što je sve izazvao rat u Siriji: samo nekoliko dana nakon napada u Parizu - jednog od najvećih terorističkih napada na europskom tlu poslije Drugog svjetskog rata - i dok je Bruxelles, neslužbena prijestolnica Evropske unije, i dalje djelimično paralizan, jedna članica NATO-a oborila je ruski borbeni avion.

Da se to dogodilo tokom hladnog rata, već bismo se pripremali za mogućnost izbijanja nuklearnog rata.

Na sreću, taj konflikt je okončan. Umjesto da unese nuklearnu šifru, ruski predsjednik Vladimir Putin zatražio je održavanje hitnog zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a, a NATO je sazvao drugi hitan sastanak.

Ove poteze ne treba pogrešno protumačiti kao dokaz smirenosti; ljutita Rusija je Tursku prozvala “suradnikom terorista”, a Putin je upozorio na “ozbiljne posljedice”. Pritom su ovo samo posljednji u nizu događaja koje je pokrenuo najsloženiji sukob na svijetu.

Ubrzo nakon masakra u Parizu, papa Franjo je izjavio da su teroristički napadi dio Trećeg svjetskog rata.

Međutim ono što poprima oblik svjetskog rata u ovom stoljeću je sam rat u Siriji.

Raste broj sukoba i novaka

Sirijski sukob, koji je postao koban 2011. godine kad je predsjednik Bašar al-Asad na pozive na demokraciju odgovorio masakriranjem prosvjednika, postao je globalni vrtlog nasilja i crna rupa koja guta druge sukobe. Dan za danom raste broj sukoba koji utječu na rasplamsavanje borbi u ovom dijelu Levanta, donoseći novu oružanu silu i više novaka.

A sve je počelo od sukoba prodemokratskih aktivista i Asadovih snaga; on je privukao čitav niz protivničkih naoružanih opozicijskih grupa. Okrenuo je umjerene protiv ekstremista i ekstremiste protiv ultraekstremista.

Netrepeljivost između šijita i sunita, te Arapa i Iranaca počela je rasti. Libanski Hezbollah, koji podržava Iran, bori se protiv milicija koje podržavaju Arapi iz Perzijskog zaljeva. Al-Kadini Džabhat al-Nusra konkurira Islamskoj državi, Kurdi ratuju protiv Islamske države i protiv sirijske vojske, a Turska ratuje protiv Kurda, dok se neodlučno bori protiv Islamske države i instinktivno teži Asadovom odlasku.

Ima još mnogo toga što bi za sobom moglo povući značajne geopolitičke posljedice. Tu su Rusija, SAD i “koalicija protiv ISIL-a”, a uskoro i blok Francuske za borbu protiv ISIL-a.

Iako su se i Rusija i Turska hvalile time da se bore protiv ISIL-a, neprijatelja svijeta, činjenica je da i jedna i druga imaju vlastite ciljeve na umu, zbog čega obaranje ruskog aviona u utorak neće biti odbačeno kao slučajnost na ratnoj pozornici.

Rusija je u Siriji ne zato da bi pobijedila ISIL, nego da spasi Asadov režim jer joj je on trajni ruski saveznik. Turska ima dva cilja: želi slomiti krila Kurdima, koji žele nezavisnosti, ali i svrgnuti Asada.

I dok se ciljevi Turske razlikuju od ciljeva saveznika NATO-a - naročito zato što je Ankara uglavnom ignorirala ISIL, neprijatelje Kurda - NATO savez je uglavnom suglasan kad je u pitanju antipatija prema Asadu.

U igri je još veći geopolitički ulog. Rusija radi na tome da uništi američki ugled na Bliskom istoku, potičući Putinov plan za izazivanje i prkošenje Washingtonu.

"Ovo je tek početak"

Dok je Barack Obama pokušavao uvjeriti Ameriku da veoma umjerena nastojanja za suzbijanje i degradiranje ISIL-a donose rezultate, Putin je uputio ogromnu vojnu snagu u Siriju i dao sukobu novi oblik.

Asad je možda bio na rubu gubitka vlast, ali Putin, koji se sad bori na istoj strani kao Iran i Hezbollah, pobrinuo se da se to ne dogodi u skorije vrijeme. Nakon napada ISIL-a u zapadnoj Europi, čini se da su još veći izgledi da se Asad održi na vlasti.

Ovo je tek početak. Svatko u ovoj borbi ima neprijatelje i prijatelje na suprotnim stranama.

Ovako izgleda svjetski rat: čudni saveznici, suprotstavljeni planovi, te savezi stvoreni s određenim ciljem.

U “Sirijskom svjetskom ratu” već sudjeluju brojne zemlje. Prošle godine, SAD je sastavio široku koaliciju od više od 60 država. Od Južne Koreje do Australije, vlade tih zemalja su u različitom stupnju sudjelovale u borbi protiv Islamske države.

Za to vrijeme, Islamska država je proširila operativno područje. Ima nove ogranke i njezini sljedbenici napadaju ciljeve širom svijeta. Organizacija sa sjedištem u Siriji ne samo da kontrolira teritorije u Siriji i Iraku; njezini sljedbenici imaju snažan utjecaj u Libiji, na egipatskom Sinajskom poluotoku, u Nigeriji i drugim dijelovima Afrike.

Spisak grupa koje tvrde da su odane samoproglašenom kalifatu zahvaća desetke hiljada kilometara, pa ih ima i u Afganistanu, Indoneziji, Pakistanu, Alžiru i Filipinima.

Velik broj ljudi različitih nacionalnosti poginuo je u Siriji i Iraku. Međutim, teroristička propaganda Islamske države objavila je ubistva Amerikanaca, Britanaca, Egipćana, Japanaca, Korejaca, Kineza i civila drugih nacionalnosti.

Izbjeglice iz Sirije stigle su čak do Urugvaja, a u terorističkim napadima pojedinaca povezanih sa sirijskim borcima ubijeni su ne samo ljudi u Siriji, Iraku, Libanu i Turskoj, već i u Kanadi, Francuskoj, Australiji, Nigeriji, Danskoj itd. Da ne zaboravimo Egipat, gdje je prije sedam dana, uvjereni su obavještajni stručnjaci i ruske vlasti, ruski putnički zrakoplov namjerno oboren.

Kada kažemo “svejtski rat”, obično mislimo na dva velika sukoba koja su se dogodila u 20. stoljeću.

Zanimljivo je da se ovaj put SAD odbija uključiti - jer je želja javnosti da ostane izvan sukoba i da kaže: “Ovo nije naša borba”.

Nije sigurno koliko će to potrajati. Ali možda bismo se trebali sjetiti da su ti ratovi okončani tek kada se SAD više nije mogao praviti da ga ne pogađa brutalni sukob koji bijesni hiljadama kilometara od američkih obala.

Tekst je u originalu objavljen na CNN-u.

(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)