Dvadeset godina kasnije, Dejtonski mirovni sporazum se i dalje opisuje kao trijumf američke diplomatije, hrabro prikazivanje velike moći koja je nametnula politički dogovor među balkanskim gorkim neprijateljima.

Tokom perioda od 20 dana u novembru 1995. godine, Richard Holbrooke, jedan od najistaknutijih diplomata svog vremena, natjerao je bosanske, srpske i hrvatske lidere da okončaju najkrvaviji sukob na tlu Evrope nakon hladnog rata. To je bio nesavršen dogovor: podijelio je državu Bosnu i Hercegovinu na bošnjačko-hrvatsku federaciju i regiju bosanskih Srba pod zajedničkom vlašću. Međutim, okončao je rat u kojem je život izgubilo oko 100.000 ljudi, većinom bosanskih muslimana koje su srpske snage hladno pogubile pod komandom generala Ratka Mladića, poznatog kao bosanski kasapin, kojem se sudi u Haškom tribunalu za ratne zločine i genocid. 

Povodom približavanja dvadesete godišnjice 14. decembra 1995. godine, kada je Dejtonski mirovni sporazum potpisan u Parizu, Arhiv nacionalne sigurnosti i Centar za prevenciju genocida “Simon-Skjodt” Muzeja holokausta SAD-a objavljuju dokumente Bijele kuće, State Departmenta s kojih je skinuta oznaka tajnosti, te ostale komunikacije prikazujući detalje diplomatske neodlučnosti i nekoordiniranosti.

Dokumenti, od kojih neki nisu nikada prije objavljeni u potpunosti, daju detalje o nizu američkih polumjera od dostave humanitarne pomoći avionima do uspostave nebranjivih sigurnih zona – sve u svrhu oblikovanja politike u namjeri da se ostavi dojam ‘da se radi nešto, a zapravo nismo bili spremni učiniti ništa konkretno’, rekao je Jenonne Walker, viši direktor za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost tokom rata u BiH na konferenciji ključnih sudionika i kreatora politike u organizaciji Muzeja holokausta u sklopu programa prevencije genocida i Haškog instituta za globalnu pravdu u Haagu prošlog ljeta.

-Smatrali smo da je ludost nazvati nešto sigornom zonom kada nismo imali ni sredstva ni namjeru da je održavamo sigurnom - rekao je Walker, prema transkriptu konferencije u Haagu.

-Ali uopće nismo imali političkog i moralnog kredibiliteta jer nismo bili spremni sami sudjelovati- dodao je.

Dokumenti, koji su ustupljeni online magazinu Foreign Policy prije javnog objavljivanja, također, bacaju svjetlo na ključne sporazume između SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Ujedinjenih naroda da potajno dopuste prekid NATO-ovo bombardiranje srpskih položaja u proljeće 1995., nakon što su srpske snage zarobile pripadnike mirovnih snaga UN-a i uzeli ih kao taoce.

Nekoliko sedmica nakon što je prekid bombardiranja bio dogovoren, vojni vrh UN-a odbacio je i odgađao pozive za zračnu podršku malom kontingentu holandskih mirovnih snaga koji je bio zadnja linija odbrane od najgoreg masovnog pokolja nakon Drugog svjetskog rata.

Odluka da se uskrati pomoć zračnih snaga, po riječima holandskog oficira, Keesa Matthijssena, promijenila je sve i širom otvorila prostor za srpsku ofanzivu na Srebrenicu.

Tokom američke predsjedničke kampanje 1992. godine, tada guverner Arkansasa Bill Clinton, osudio je način na koji je predsjednik George H.W. Bush vodio politiku prema ratu na Balkanu i nazvao to ‘nedostatkom moralnog vodstva’.  

U prvih mjesec dana nakon što je položio zakletvu kao predsjednik SAD-a, Clinton je odobrio korištenje američkih aviona za dostavu hrane, lijekova i drugih potrepština u Srebrenicu, koja je tako postala utočište hiljadama bosanskih Muslimana koje je protjerala vojska bosanskih Srba. Clintonova administracija zahtijevala je procesuiranje ratnih zločina i primjenu pojačanih sankcija. 

(FENA/dg)