Izvor: Express.hr/Autor: Branko Lazarević

Te 1990. se 29. studeni još slavio kao Dan Republike. Slavili su ga i policajci. Često se događalo da popiju koju čašicu više, a tada i budnost opada.

Znao je to Milan, šef dvorske policije, pa je prije ponoći došao u postaju. Kad je prošla ponoć, uzeo je ključ službenog auta, sišao na parking pa s kolegom Zecom, kriminalističkim tehničarom, krenuo u obilazak ophodnji.

Najviše ga je brinula cesta kojom se ulazi iz Bosanskog Novog. Zaustavio je auto na mjestu s kojeg može nadgledati taj pravac.

Sve je izgledalo mirno i tiho, a policajci su zaustavljali i kontrolirali svako vozilo. U jednom trenutku opazio je da iz pravca Bosanskog Novog dolazi jedno vozilo.

Njegova ophodnja je zaustavila to vozilo, obavili su kontrolu i pustili ga da nastavi vožnju. Očekivao je da će to vozilo krenuti prema Zagrebu. Da je tako bilo, nikome ništa i Milan ne bi pokazao nikakav interes za njega.

Dok je prolazio pored njega, vidio je da je riječ o Land Roveru ojačanom sa svih strana zavarenim cijevima. Ali automobil je tada krenuo prema selu Hrtić.

"Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije patrole da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izašao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan."

Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, Šerbula je uočio da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo je da je netko viknuo: “Pali!”

Poslije je doznao da je to doviknuo muškarac kojeg su zvali “Crkvenjak”. Vjerojatno je mislio da Arkan puca na Milana. S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil i da je Milan Šerbula, iako je bio u civilu, policajac.

Mogao je vidjeti da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šansi pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj, nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, u položaj kad se kriminalac predaje policajcu.

Milan Šerbula mu nije mogao staviti svoje lisice na ruke jer je držao pištolj, ali lisice na ruke mu je stavio kriminalistički tehničar Zec. Policajac je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule.

Tada je znao da je gotovo. Koliko se sjeća, u terencu je bilo mnogo oružja, automatskih pušaka, bombi, čak i jedan ruski mitraljez. U njemu su bila četiri mladića. Jedan od njih je rekao da je stopirao i da su ga povezli.

Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni.

"Tek u mojoj postaji doznao sam koga smo uhitili i bilo mi je drago da nam je baš on pao u ruke. Do tada sam malo znao o Arkanu kao kriminalcu i šverceru, ali sam poslije doznao da je on puno veća zvijer nego što sam ja tada mislio. Skupilo se tu mnogo šefova i specijalaca iz Lučkog. Nešto su se došaptavali, dogovarali, kao da ga se boje. Meni je to bilo smiješno. Što ga se imate bojati, pomislio sam."

Poslije je doznao da je taj “Crkvenjak” trebao obaviti sastanak s njegovim policajcima, Srbima, kako bi ih nagovorio da pređu na njihovu stranu, da otkažu poslušnost Hrvatskoj. Arkan i društvo našli su se u Zagrebu. Uslijedilo je suđenje, pa zatvor.

Nije prošlo puno, a on se pojavio u Beogradu i započeo krvavi pohod. Nakon Arkana, Milanu nije baš bilo ugodno u Dvoru. Preko Une su navalili mnogi, uglavnom Srbi, koji kao da su ga proganjali...

Ostatak teksta čitajte na express.hr.

(DEPO PORTAL/aa)