Jasmin Imamović/ Sjećanje na masakr na tuzlanskoj Kapiji

Poubijali su malu raju: U krvi, bez ruku i nogu, ležalo je, puzalo na stotine iskasapljene djece...

Hronika25.05.15, 10:11h

Poubijali su malu raju: U krvi, bez ruku i nogu, ležalo je, puzalo na stotine iskasapljene djece...
Gradonačelnik Tuzle napisao je kratku priču povodom obilježavanja najveće tuzlanske tragedije - pogibije 71 mladog čovjeka na Kapiji na današnji dan prije 20 godina

 

jasmin-imamovic

Piše: Jasmin Imamović

 

Šetao sam sa kćerkama po Slanoj banji. Mlađa je odjednom, kroz ogradu zoološkog vrta, ugledala pauna sa repom raširenim u lepezu. Zastala je i začuđeno se zagledala. Kao opčinjena. Čekajući da se moja djevojčica odvoji od mrežaste ograde vrta sa životinjama, posmatrao sam tinejdžere kojih je oko podneva na Banji mnogo. One su nosile jednobojne i šarene helanke, jakne od džinsa, patike, kratke suknje i duboke cipele sa ravnim ili previsokim petama i debelim đonovima. Neke su imale duge ravne ili kovrdžave kose, a druge su prekratko ošišane sa zavrnutim solufima ili dugim repovima.

 

Opet su se u modu vratile košulje sa visokim kragnama, ponovo nešto strukirano, i mini suknje, baš kao što je bilo u proljeće moje mladosti. Oni su, uglavnom, u džinsu. Osim plavoga nose i crni. I "Adidas", "Star", "Reebok" i ko zna kakve bijele i crne patike. Neki momci imaju dugu, u rep svezanu kosu, drugima duga kosa leprša slobodno, neki su, opet, kratko podšišani sa skoro izbrijanim potiljkom.


Vidio sam i one koji su obrijali glavu, a zadržali solufe. Da bi izgledali starije i muževnije, nestrpljivi da porastu, puše cigarete.


Svi smo tako propušili. U toku ovog rata od dječaka i djevojčica izrasli su do držanja za ruke, zagrljenih šetnji po Slanoj banji i prvih poljubaca pored Lederove fontane, ispred i iza kamenog stećka koji simbolizira svih hiljadu tuzlanskih godina. Sjetih se svojih bježanja iz škole, šetnji sa djevojkama, prvih poljubaca i ružne radoznalosti starijih. Prestadoh ih zagledati.

 

Među tim momcima sa paperjem ispod nosa i djevojčicama u mini suknjama, koje još uvijek čuvaju svoje barbike, dosta je djece mojih prijatelja i pravim se da ih ne poznam, dok prolaze zagrljeni, zaneseni proljećem, sretni i sebi dovoljni.

 

***

 

Veče je imalo toplinu i miris ljeta. U gradu je vrvjelo. Ibrahim Mujezinović se već trideset godina svakog četvrtka sastajao na korzu sa svojim srednjoškolskim i studenskim društvom. Rat je prekinuo njihovu lijepu naviku i odlučiše da nastave u četvrtak, 25. maja 1995. godine. Stari momci prvo večeraju pa onda šetaju. Nekoliko puta prošli su preko malog trga na Kapiji iz kojega se, kao prsti iz dlana, granaju kratke ulice načičkane kafeima. Ovaj gradski dlan pretvorio se u najveće sastajalište tinejdžera. Tu se okupljaju golobradi mladići i njihove vršnjakinje, ispijaju "Pepsi kolu" i grickaju kokice. Najviše je onih koji su tek prošlog ili ovog proljeća počeli izlaziti. Na putu su da dječije simpatije zamijene za prave ljubavi.

 

Ima, doduše, i onih koji su nešto ozbiljniji jer već se zabavljaju ili su studenti. Lijepi, mladi i nasmijani, ovaj veseli trg smatraju svojim i ljubazno i domaćinski se izmiču i ustupaju prolaz vršnjacima svojih roditelja, koji ponekad moraju proći.

 

Ibrahimu nije bilo teško da, koračajući malo pravo, malo bočno, zastaje i nastavlja ploviti rijekom šarenog mnoštva lijepih i nasmijanih lica, napredujući lagano prema jednoj od ulica koje vode parkiralištu. Ispred kafea iz kojeg se orila pjesma Rednex-a "Cotton eye Joe", okupili su se golobradi mladići i djevojčice sa džokej kapama okrenutim naopako, lagano igrali i glasno i oduševljeno pjevali. Jedni drugima se smiješili. Ispred drugog su se čuli čarobni zvukovi pjesme "Zombi", djeca su razgovarala i zaneseno pjevala. Čuo se i glas Bon Jovia i djevojkama su sjale oči. Tamo gdje je i njega naježio moćni glas Whitney Houston i "I will always love you" vidio je poluotvorene oči djevojaka. Pjevale su s njom i naslanjale se na ramena svojih mladića ...

 

Pjesma, smijeh, žamor, lijepa, lijepa lica, blistavi osmijesi, omamljujući mirisi ženskih parfema, šampona, oštrih losiona, vode i sapuna...

 

Napokon je izašao iz šarenog buketa mladosti i zakoračio u ulicu koja će ga odvesti na parkiralište, automobilu, kući i televizoru. Odjednom BLJESAK! EKSPLOZIJA! Na koljenima je. Nesigurno ustaje. Okreće se prema trgu...

 

Sve što je samo tren prije u opštem žamoru muzike, smijeha i ljepote stajalo, sada u krvi leži. I diže se neki dim, poput uzburkane ugljene prašine i širi u crnu maglu. I zadah sprženog mesa, izgorjele tkanine, kose. I vriska, zapomaganje onih koji su vrištati mogli...

 

Svi leže ... neki se pokušavaju podići i onda padaju u lokvu sopstvene krvi. Od nekih odvojene noge, stopala, ruke. Posvuda dijelovi tijela, patike, cipele i odjeća... konzerve "Pepsi-kole" i kokice... I kose, duge kose odvojene od glave... kao krvave perike... Kod jedne djevojke, od lubanje odvojeno lice zajedno sa kosom. U krvi, bez ruku i nogu, ležalo je, puzalo na stotine iskasapljene djece...

 

Potrčao je po automobil i dovezao se uz sam rub krvavog trga. Iz jezera krvi pridizale su se pa onda klonule glave... podizale ruke, stotine ruku sa raširenim, krvavim prstima... i vriska, plač "pomozite... pomozite"... Među mrtvima je tražio još uvijek žive, zgrabio jednog golobradog mladića čije su se noge nekontrolisano klatile, svezao mu kaišem krvave butine i odnio ga u auto. Potrčao je natrag i iz gomile izvukao izranjavanog policajca i dovukao ga do automobila. Uzeo je zatim lijepog mladića kojem su bile odsječene obje potkoljenice. Nigdje nije bilo njegovih stopala. Stavio ga na oboreno sjedište pored sebe i jurnuo prema klinici. Golobradi mladić sa zadnjeg sjedišta je ponavljao "Čiko, požuri... požurite, molim vas... iskrvarićemo, umrijet ćemo..." Policajac je stenjao i čvrsto držao ruku na stomaku iz kojeg su kipjela crijeva a mladić na prednjem sjedištu je samo šutio i gledao u prazno...
Uletio je u kliniku među prvima, predao ih doktorima i potrčao natrag. Više automobilom nije mogao izaći. U krug klinike uticala je nepregledna kolona vozila iz kojih je curila krv... Pritrčavao im je i unosio nosila u bolnicu, a kada je nestalo nosila, unosili su ih u dekama. Neke su odmah spuštali u široki hol i prekrivali bijelim plahtama. Vidjelo se odmah da su mrtvi. Doktori i sestre su utrčavali u bolnicu, usput se skidali i govorili "mjesta, mjesta, sklonite se, ja sam doktor, mjesta!" Neke doktorice su odmah na ulazu padale u nesvijest, ostali su u trenutku gubili boju, postajali mokri, bijeli i ukočeni išli dalje. Operacione sale nisu mogle odjednom primiti sve. Ranjena djeca su to osjetila. "Doktore, uzmite mene, iskrvarit ću... umirem, doktore, uzmite mene", govorili su i pružali ruke oni koji su mogli govoriti i oni koji su imali ruke. Jedan mladić je na krilu držao izranjavanu djevojku, govorio joj da se ne boji, da ne pravi paniku, a onda: "Doktore, uzmite moju djevojku, ona umire..., doktore...!" A doktor je uzimao jedno po jedno jer nije mogao sve, svaki put sa strahom da je, možda, odabrao dijete koje neće uspjeti spasiti, a da će, možda, umrijeti ono koje je mogao spasiti... Jedna žena nije dala da joj uzmu bebu i stave je pod bijelu plahtu. "Ne, moj sin, moja beba je živa,  on ne može biti mrtav... bježite od mene..." Nosili su ih sa hodnika u operacione sale na različite spratove. I onda je nastao tajac. Više nisu pristizala vozila sa ranjenima i onima za koje se moglo pretpostaviti da su, ipak, živi. Samo su dolazili kamioni potpuno raznesenih djevojaka i mladića i skretali pravo prema mrtvačnici. Nije se više čula sirena hitne pomoći, škripa kočnica. Samo se čuo jecaj, tihi jecaj čitave mase izbezumljenih ljudi. To su roditelji... dijete je bilo na Kapiji... da li je u operacionoj sali ili pod bijelom plahtom... ili među onima koje su iznosili mrtve iz kamiona. Na desetine mladića i djevojaka, djece... ležali su na bijelom bolničkom mermeru. Samo vidiš patike "Adidas", "Reebok"..."Nike"... kojima su se ovog proljeća djetinje radovali i bijele plahte i krv ispod i pored njihovih mrtvih tijela... I zgrčena lica roditelja. "Možda je lakše ranjen. Samo da preživi". "Ona, možda, uopšte nije bila tu. Javiće se moja djevojčica. Telefoni su nijemi, linije zagušene, kako se mogla javiti? Ne, moje dijete ne može biti mrtvo...!" Vidio je kako prema grupi mrtvih nose mladića koji je sjedio na prednjem sjedištu njegovog automobila.

 

***

 

Noć. Topla. Slanu banju osvjetljavaju nisko postavljeni reflektori. Vidi se Lederova fontana. I njihova livada. Na kamenom stećku reflektor. Karadžićevi Srbi, ubice ove djece, sa Ozrena i Majevice ne mogu nas vidjeti. Pokušavamo ih zavarati tajnošću i vremenom sahrane, kako bismo izbjegli novi masakr. Oni vole ubijati ljude koji se okupe da bi sahranili svoje mrtve. Juče smo pobijenu djecu čitav dan sahranjivali i oni su nas čitav dan granatirali. Gađali su Komemorativni centar. Ranili su još troje i ubili još jednog čovjeka. Moramo ih tajno sahraniti noću!. Ona nijema.

 

Miruje i vjetar. Ne čuju se ni životinje u obližnjem zoološkom vrtu. U dva sata poslije ponoći počeli su dovoziti njihova mrtva tijela. Kolona ljudi prenosila ih je iz ruku u ruke. Pod svjetlošću reflektora dlanovi i prsti su se bjelasali i vrtjeli kao jata riba uhvaćena u zamku ribarske lampe. Tabuti i kovčezi su lebdjeli nošeni svjetlima i obasjanim rukama prema Njihovoj livadi... na kojoj su do juče tako često sjedjeli... i gitare svirali... Neke smo sahranili juče, neke ćemo sutra. U toku ove noći i zore zemlji ćemo predati četrdeset osam mladih beživotnih tijela. Spustili smo ih pored četrdeset osam iskopanih raka. Zelenilo i cvjetno šarenilo ove livade znale su zemljom prošarati krtice, praveći male okrugle hrpice isitnjene crnice. Sada su to ogromne, tek iskopane tamne gomile, kojima ćemo prekriti tijela djevojčica... ubili su dvadeset pet djevojčica i djevojaka... i četrdeset pet mladića. Uglavnom golobradih. Među njima i četvoro male djece. Ko zna koliko će ih još podleći? Da li je to moguće?! Toliku djecu su naprosto pobili! Poubijali su malu raju... U tri sata i trideset minuta izvršili smo posljednje provjere i još jednom se pripremili za susret sa Njihovim roditeljima... i braćom... i sestrama... Onih čije sestre i braća nisu to u tabutima i kovčezima ili na klinici sa vještačkim plućima, jednom nogom s Njima, a drugom još uvijek među živima. Jer, uveče, 25. maja 1995., neki očevi su svoje četrnaestogodišnje kćerke pustili u večernju šetnju pod uslovom da o njima brinu stariji brat, sestra, da budu zajedno, jer svašta se događa. Mirno i dostojanstveno do nepodno-šljive dirljivosti, počele su dolaziti čitave kolone mladih roditelja mlade mrtve djece. Neki među njima pravi mladići i djevojke. Naročito oni čija ubijena djeca nisu navršila ni tri ni pet, ni petnaest godina. Pogledi im ukočeni. Dino i Irena Kalesić bili su potpuno bijeli. Slomljeni. Ubili su im dijete. On je pridržavao nju, a drugi su pridržavali njega. Oboje su nosili po jednu djetetovu platnenu lutku. Njihov dječak je u krevetac, na spavanje sigurno nosio te male, slatke i bezazlene krpene lutke. Mali plavokosi Sandro davno je prohodao i progovorio. Prije više od godinu dana. Ove godine trebalo je da navrši tri godine. Dugo su ga čekali. Od svih mažen i pažen. Nikada ga niko nije pogledao mrko, a Karadžićevi Srbi ga ubiše! Njegov kovečeg je mali.

 

Bijel i cvijećem ukrašen. Da li je ovo istina? Da li je moguće da ne sanjam? Ne mogu disati. Tačno u četiri počeo je prvi, a pet minuta poslije drugi govor. Nisam mogao slušati riječi mojih prijatelja. Znam njihovu bol, ista je kao i moja, plakali smo, plakali, pa onda radili... jer neko je morao. Ali šta možemo reći mi čija djeca sretno preživješe, onima čija djeca čekaju da ih ukopamo, jer tako moramo. U četiri sata i dvanaest minuta imami počeše klanjati dženazu muškarcima, ženama i djeci. Molitva ispuni sav prostor između trave, stabala i neba. Poslije imama fratar je čitao riječi iz Biblije. Gledao sam nebo. Kada smo ih oprezno i nježno, kada smo kapi rose sa gradskoga dlana počeli spuštati u pravougaone mračne otvore u zemlji, zakliktaše paunovi. Prvo mi se učini da neka žena glasno jeca, pa da glasno plače više žena ... onda shvatih da su to paunovi. Njihov pijev u noći bio je kao plač koji odjekuje nestvarno, nevjerovatno. Dino i Irena, pored svog vječno usnulog djeteta, na bijeli kovčeg veličine dječijeg kreveca, spustiše po jednu krpenu lutkicu... da ne bude sam. Paunovi su sve glasnije i glasnije kliktali, jecali.

 

Uznemiriše se i druge životinje. I počeše igrati sjene. Kada smo zemljom počeli prekrivati njihova beživotna tijela, poče svitati. Udarci vlažnog grumenja zemlje po tvrdim daskama odjekivali su čudesno i meko, kao tihi, skoro nečujni topot čitavog krda laganih nadzemaljskih jelena... I bešumno se pokrenuše krila, kao nečujni zamah perjem i paperjem, lagan i blag poput neprimjetnog daška vjetra... Jesu li to krila dženetskih iii rajskih ptica? Kakvi su to zvukovi... blagi...skoro nečujni...? Jesu li to njihove duše konačno oslobođene od ropstva tijela, materijalnog i prolaznog, rasterećene straha od smrti, svih strahova, od bola, patnje ovozemljskih nemira, zakoračile u nadzemaljski, božanski svijet nematerijalnog, apsolutnog i savršenog? Sunce je istovremeno rastjeralo noćnu tminu i probudilo ptice. Ukazaše se boje i oblici, pa prelomiše u kapi rose na travi, na latici ruže. Onda se pokrenuše i umnožiše u suzi, u oku... boje, oblici, topot grumenja zemlje, jecaji ljudi, šapat mnoštva, šum vjetra, višeglasna i raznobojna pjesma ptica, bešumno kretanje nevidljivih krila. Više se nisu mogli odvojiti zvukovi i boje, sve se kretalo, primicalo i odmicalo, šarenilo boja, različitost nejasnih oblika, višeglasna pjesma ptica, sve odjednom, sve zajedno u neprekidnom kretanju, isprepleteno... Pogledom sam zanemario oblike i počeo osjećati, osluškivati, slušati. Slušati. Slušati. Nema misli. Uma. Oblika. Nema straha. Ne bojim se smrti. Nema smrti. Samo kretanje... samo slušanje... Nema straha. Nema smrti... uma... sve se širi, udaljava i bježi i svjetlost me nosi. Sigurno sanjam. Hoće li me neko probuditi...? Ili sam se tek probudio?

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook