Hroničan problem

Poturković i Bekić: Ulice Sarajeva su pune djece koju roditelji zloupotrebljavaju za prosjačenje

Hronika19.04.15, 18:52h

Poturković i Bekić: Ulice Sarajeva su pune djece koju roditelji zloupotrebljavaju za prosjačenje
Stručna saradnica za komunikaciju i informisanje u kantonalnom Centru za socijalni rad i menadžerica programa za zaštitu djece Save the Children govore za Oslobođenje o problemima djece koja žive i/ili rade na ulici, te potencijalnim rješenjima ovog problema

 

• U KS-u postoji veliki problem sa djecom koja žive i/ili rade na ulici. Susrećemo ih skoro na svakom koraku... Koje mjere poduzima kantonalni Centar za socijalni rad da se to spriječi?

 

POTURKOVIĆ: Generalno, Centar može postupati samo u okviru svojih ingerencija koje su normirane u Konvenciji o pravima djeteta u Porodičnom zakonu FBiH i Zakonu o socijalnoj zaštiti KS-a. Centar u primjerima koje ste naveli nastoji identificirati dijete i ostvariti kontakt, što često predstavlja problem. Jer, kada se socijalni radnik približava djetetu, ono pretrčava ulicu bježeći. Ovo moram naglasiti, jer se čini da je uspostavljanje tog kontakta u KS-u veoma lako, a ustvari nije.

 

Ono što je, nažalost, činjenica jeste da dijete na ulici nije samo, jer je u principu na ulicu izvedeno od roditelja ili osobe koja ga zloupotrebljava za prosjačenje. Najčešće te osobe sjede u blizini i kontrolišu dijete, koliko im se novaca daje i ko to uspostavlja kontakt sa njima. S obzirom na to da članovi našeg mobilnog tima poznaju te osobe, oni vrlo često nađu načina da se u svojim nastojanjima približe djetetu i da ono ode sa terena. Naravno, u tom dijelu to ne znači da Centar i mobilni tim ne trebaju da reaguju i oni se vraćaju na to mjesto, sve do trenutka dok ne ostvare kontakt i identificiraju dijete.

 

Oduzimanje staranja

 

Nakon identifikacije djeteta, nastoji se doći od roditelja za koje se utvrđuje ko su, odakle su, kakav im je porodični, materijalni, socijalni i stambeni status i pokušaju utvrditi u kakvim uslovima to dijete živi. Centar istog trenutka, osim ako ne procijeni da su zdravlje i život djeteta ugroženi, izuzima dijete iz porodice i poduzima mjere i radnje propisane Porodičnim zakonom. Izriče mjere upozorenja, donosi rješenje o nadzoru, pokreće postupke zabrane i izuzima dijete. I ukoliko se utvrdi da se dijete nastavlja zloupotrebljavati, donosi hitnu mjeru izuzimanja djeteta i smješta ga u odgovarajuću instituciju.

 

Taj period izuzimanja i smještanja u instituciju traje najduže dva mjeseca. U tom periodu predstavnici Službe socijalne zaštite rade istovremeno sa djetetom i roditeljima pokušavaju pružiti podršku i utjecati na promjenu okolnosti u kojima porodica živi i promjenu ponašanja roditelja. Ukoliko oni pokažu interes i motivaciju, te daju naznake da dijete neće dalje izvoditi na ulicu, tada se dijete vraća roditeljima.

 

Ukoliko Centar za socijalni rad ustanovi da će dijete i dalje biti zloupotrebljavano, što se dešavalo u nekim situacijama, onda se dijete ne vraća roditeljima. Služba socijalne zaštite nadležna u tom predmetu prikuplja dokumentaciju i pokreće na sudu postupak za donošenje sudske odluke zabrane prilaska roditelja djetetu. U situacijama u kojima

Služba socijalne zaštite procijeni da će zdravlje i život djeteta biti ugroženi i da nema nikakve svrhe raditi bilo šta na stvaranju pretpostavki za vraćanje djeteta u porodicu, pokreće se postupak oduzimanja roditeljskog staranja. Sve su to složeni i kompleksni postupci, za koje treba prikupiti mnogo dokumentacije kojom će se dokazati da postoji osnova za oduzimanje staranja takvim roditeljima. Imamo i situacije koje su mnogo kompleksnije, gdje roditelji i djeca nisi upisani u matičnu knjigu rođenih.

 

Te situacije sve uposlenike socijalnih službi i sve nadležne organe dovode u vrlo neugodnu poziciju, iz prostog razloga što je roditelj "nevidljiv", nema ga u evidenciji i onda je teško pokrenuti sudski postupak. Moramo naglasiti da su najčešće djeca koja se nalaze na ulicama KS-a iz porodica čiji roditelji imaju veliki broj djece, sedmero, devetero ili jedanaestero, i oni su svi u prosjačenju. Moramo za svu tu djecu pokretati postupke i ne možemo na isti način tretirati bebu od dvije godine i dijete od sedam ili devet godina.

 

Pokušavamo i tim brojem djece ukazati na činjenicu da se radi o kompleksnim postupcima i da radnici u centrima za socijalni rad imaju ozbiljnu odgovornost kada je riječ o ovoj problematici sa kojom se svakodnevno nose.

 

• Ova djeca dolaze i iz drugih kantona u Sarajevo?

 

POTURKOVIĆ: Svi mi imamo odgovornosti u segmentu svojih nadležnosti, a mjesna nadležnost je svakako određena prema mjestu prebivališta. Centar za socijalni rad u Sarajevu je nadležan za zaštitu djece koja imaju prebivalište u KS-u. Kada je riječ o djeci koja dolaze iz drugog kantona, entiteta ili čak i drugih država, ono što Centar za socijalni rad može uraditi jeste identificirati dijete i pokušati obezbijediti sredstva za prevoz djeteta u mjesto prebivališta, te, naravno, pisano obavijestiti nadležni centar da se dijete nalazi na ulicama KS-a, da je zloupotrijebljeno, zlostavljano, ovisno od toga šta centar identificira, i da predloži kolegama poduzimanja mjera i radnji iz okvira njihovih ingerencija.

 

Ukoliko zateknemo dijete u noćnim satima, Centar ne može dopustiti da ono ostane samo na ulici i privremeno ga zbrinjavamo u dječije ustanove. Sljedeći dan pozivamo nadležni centar da preuzme dijete i poduzme potrebne mjere. Nisu rijetke situacije u kojima se suočavamo sa takvom djecom na ulicama KS-a, koja često dolaze i iz drugog entiteta. U KS-u imamo veću grupu djece iz općine Modriča.

 

Nažalost, ta djeca su stalno u migracijama i u zavisnosti od vjerskih praznika i godišnjih doba, mijenjaju mjesto boravišta, a vrlo često nas kolege iz Zenice, Tuzle i Mostara nazovu i kažu da su naša djeca zatečena u prosjačenju i da se nalaze u njihovim centrima, a što vrijedi i za djecu iz tih gradova u Sarajevu.

 

• Koliko je dnevnih centara u Sarajevu i u kakvom su trenutačno stanju?

 

POTURKOVIĆ: Malo je drugačija situacija u odnosu na druge centre BiH i regiona. Dnevni centar kao projekt je funkcionirao u okviru Kantonalnog do 2013, kada je u pitanju institucionalni tretman djeteta u odgovarajućem zatvorenom prostoru. Taj dnevni centar je pripojen Disciplinskom centru i funkcioniše kao Služba za zaštitu i prevenciju prosjačenja. A u okviru Kantonalnog centra za socijalni rad postoje mobilni timovi u čijim ingerencijama su terenski rad, svakodnevni obilazak ulica, vjerskih objekata, raskrsnica, ali i mjesta gdje ta djeca žive.

 

Mobilni tim nema samo obavezu obilaska djece, već obavlja i komunikaciju sa obrazovnim institucijama, policijom i svakodnevno informiše službe socijalne zaštite o tome šta se dešava na ulicama. Mobilni tim je u 2014. registrirao 165 djece u skitnji, prosjačenju i obavljanju rada na ulicama KS-a.

 

• Save the Children je počeo projekt podrške djeci koja rade i/ili žive na ulici prije osam godina. Koliko se stvari promijenilo od tada?

 

BEKIĆ: Save the Children je proveo istraživanje o rizicima u trgovini djecom u BiH, gdje smo htjeli doći u kontakt sa djecom uključenom u život i rad na ulici. Tada smo uvidjeli da programi koji djeluju u BiH, na jedan vrlo represivan način tretiraju problem prosjačenja djece. Problem je akutan i djeca se uglavnom odvajaju od roditelja privremeno i sklanjaju u domove za djecu bez roditeljskog staranja. Roditelj je prinuđen da plati kaznu što je prisiljavao dijete na prosjačenje, što je u konačnici imalo rezultata da su djeca morala da rade dva puta više da bi obezbijedila dovoljno novaca za te kazne.

 

Danas imamo i saznanja da većina ljudi i ne plati te kazne, što govori o lošim postavkama borbe protiv tog fenomena. Naišli smo na jedan program i na aktivnosti preventive, a ne represije, koje je provodila organizacija Zemlja djece iz Tuzle i jedan sličan model koji je postojao u Beogradu, a provodio ga je Centar za integraciju mladih kao model svratišta. Oba modela nisu još funkcionisala na nivou usluge i tada smo prepoznali da su to modeli u kojima se na fin način privlače djeca da dođu i zadovolje sve osnovne potrebe. Onda se polako djeca uključuju u sisteme, kroz obezbjeđivanje rodnih listova, jer većina ove djece nema rodne listove, kao i njihovi roditelji i oni prije njih. Da se uključe u obrazovni sistem, da im se pomogne da savladaju gradivo, jer kući nema ko da im pomogne.

 

Poslije se nastavi i proces podrške i opismenjavanja roditelja, gdje se zapravo kroz uključivanja djece u obrazovni sistem na dugoročnom planu sprečava da ona više rade, odnosno da roditelji ne prisiljavaju svoje potomke na prosjačenje. Od 2008. Save the Children je snažno počeo da razvija ovaj model u socijalnu uslugu i da ga promoviše. Samo u BiH imamo devet dnevnih centara. Neke finansiramo direktno mi, a neke institucije.

 

• Kolika je uopšte posvećenost ljudi na rješavanju tog problema?

 

BEKIĆ: Na nivo zajednica u kojima dnevni centri postoje, svaki ima potpisan protokol o saradnji sa centrom za socijalni rad, gdje se faktički sam centar poima kao produžena ruka onog za socijalni rad, pogotovo zato što imaju komponentu tog terenskog rada.

 

Da bi ta usluga postojala, da bi se djeci osigurao pristup u zdravstvu i obrazovanju, neophodna je saradnja sa ministarstvom obrazovanja, školama, vrtićima, centrima za socijalni rad, ali i sa različitim organizacijama koje pružaju pravne savjete kao što je Udruženje Vaša prava, koje je zaista puno toga uradilo. Onda i Institucija ombudsmana, policija i sve moguće institucije na lokalu mogu zajednički raditi na rješavanju problema.

 

Prije nekoliko godina dnevni centri u BiH su se uključili u regionalne monitoring-timove za borbu protiv trgovine ljudima, koje vodi Ministarstvo sigurnosti BiH, jer se došlo do saznanja da je većina ove djece žrtva trgovine ljudima, naročito ako se radi o organizovanom prosjačenju, tako da se i država uključila u ovu borbu.

 

Drugačiji život

 

Pred nama je dug put, jer nemamo adekvatna zakonska rješenja, da se pojava eliminiše iz prakse, u smislu da se zaista zabrani mogućnost da je dijete na ulici umjesto u kući. Na isti način se djeluje u cijeloj državi i svim ostalim državama. Ne možete nešto zabraniti, a ne dati alternativu tim ljudima. Zato i dnevni centri postoje kao određena alternativa i svi drugi servisi koji će postojati da zaista pomognu ljudima, da se dodatno edukuju, da nađu posao i da zapravo izađu iz te nevidljivosti, jer sama činjenica da je neko nevidljiv daje priliku drugim ljudima da ga iskorištavaju. Jako nam je bitno da se za ovu populaciju osigura bolji i drugačiji život.

 

• Koliko je 14 centara u regionu pomoglo da se stvari promijene nabolje?

 

BEKIĆ: Sama činjenica da u nekim dnevnim centrima koji postoje sedam-osam godina imamo djecu koja su završila osnovne, a sada završavaju srednje škole i da smo tu djecu nalazili po ulicama zapuštenu i da uopće nisu mogla pravilno govoriti, a danas su to vrijedni mladi ljudi, govori mnogo. Imamo dječaka koji je išao na međunarodno takmičenje iz matematike.

 

Sam život na ulici nam omogućava da ne prepoznajemo potencijale koje djeca imaju, a ovakav uvid upravo to daje. Izuzetno nam je drago da su mnoga od te djece danas volonteri u centrima, a za neke smo čak osigurali da se uposle u institucijama socijalne zaštite. Ti mladi ljudi su pravi uzori ostalima, koji znaju da postoji neko ko će da se brine za njih. Dnevni centar nije usluga tog tipa, koji će doći i odvlačiti djecu. To je otvorena ustanova koja će djeci pružiti razne mogućnosti.

 

Međutim, ako sami sistemi vlasti ne osiguraju da su sve druge predispozicije zastupljene, da se eliminiše mogućnost da dijete uopšte radi na ulici, da se roditeljima nađe odgovarajuće rješenje, tada država govori tim ljudima da su obezbijeđeni i da više ne mogu eksploatisati vlastitu djecu.

 

Pogrešna je predodžba da se prosi zato što je to tradicija, jer se to odnosi na romsku populaciju. Radi se i o viševjekovnoj isključenosti te populacije iz svih mogućih sistema i ne možete očekivati da se to desi preko noći. Moramo kreirati uslove da se toj populaciji pomogne, da ostvare prava i da toj djeci pokažemo da u životu postoji i nešto više. Svako dijete koje je vidjelo da život nije samo ulica, jer ta djeca koja prose misle da to rade svi njihovi vršnjaci, poželjet će da ima mogućnosti drugog života.

 

(oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook