Piše: Kristina LJEVAK 

U vremenu sveopšte destrukcije, kad arhitektonska rješenja postaju spomenici epohe u kojoj je imati važnije već znati, a podobnost se nalazi daleko ispred sposobnosti, u načinu života i rada arhitekata i životnih partnera Tanje i Stjepana Roš, kao da je konzervirano jedno vrijeme koje je poznavalo drugačije vrijednosne parametre, onda kada se kontinuitet stvarao rezultatima a ne nametljivošću.

Tartuffe, Pošta-Sarajevo, režija: Dino Mustafić, scenografija Tanja i Stjepan Roš

''Sve čega su se dotakli Roševi (a željeli su dotaći sjenu!) preobražavalo se u kruh Dobra, jer sve što su činili, činili su ne samo s velikim znanjem već i sa velikom nježnošću, dobrotom i humanošću,'' napisala je u knjizi Dialogos objavljenoj povodom istoimene izložbe u galeriji Collegium Artisticum istoričarka umjetnosti Azra Begić.
A u kreativnom djelovanju Roševih sve i počinje dijalogom. Iako rade u prostoru, ideje ne dolaze isključivo od prostora, već se kroz razgovor gradi priča za koju kasnije nastaje scenografija ukoliko o njoj govorimo.

A upravo će nacrti za pozorišne scenografije i fotografije finalnih rješenja biti predstavljene na izložbi u galeriji Zvono zbog želje organizatora da se objedinjeno prikažu izuzetni scenografski rezultati ovog kreativnog tandema koji ne priznaje limite različitih vrsta, od onih uslovljenih ratom, do postratne neimaštine.
Njihov rad, neovisno o budžetu kojim raspolažu ili uopšte neraspolažu, krasi precizna, promišljena, maštovita i rasterećena viška scenografija kao istinska konstitutivna linija pozorišnog djela. 

Dijalog u paklu, SARTR, režija: Aleš Kurt, scenografija: Tanja i Stjepan Roš

Svaki segment njihovog zajedničkog ili individualnog rada prati posvećenost i izuzetni rezultati bez obzira da li je riječ o arhitekturi, radu na enterijerima, dizajnu, pozorišnoj scenografiji ili Stjepanovom profesorskom angažmanu o čijem talentu da na pravi način prenese znanje studentima svjedoče i dolasci studenata koji ne pohađaju Akademiju likovnih umjetnosti.

Posljednja karika, Pozorište mladih Sarajevo, režija: Lajla Kaikčija, scenografija: Tanja i Stjepan Roš

O ličnom odnosu prema profesiji i odgovornosti koju on podrazumijeva pisali su i u pomenutoj knjizi Dialogos.
''Arhitektonsko djelo živi sa nizom generacija, djeluje na ljude, odgaja njihov ukus i formira njihov estetski kriterij. Stvaranje ambijenta za čovjeka oduvijek je bio jedan od najodgovornijih i najuzvišenijih poziva. Voljeti čovjeka je manifest arhitekte!''-napisali su Tanja i Stjepan Roš.

Iz biografije autora: 


Studij arhitekture završili su u Sarajevu, Tanja 1972., Stjepan 1968. Od 1971. zajedno maštaju, bave se arhitekturom, enterijerom, dizajnom i scenografijom.
Tanja je bila profesionalno angažovana u Institutu IPSA Sarajevo, a Stjepan je profesor emeritus na Odsijeku za dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Učestvovali su kao tandem na više regionalnih i međunarodnih konkursa iz područja arhitekture i urbanizma, te na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama i za svoj rad dobili niz nagrada i priznanja od kojih i Grand Prix Collegium artisticum (1989. i 1999.).

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)