Piše: Elameri Škrgić - Mikulić (Azra)

“Svaki bi razred trebao imati jednu Iman. Onu Jednu koju svi vole i koja voli sve. Jednu mudru, blagu, nasmijanu i toplu. A bilo nas je svakakvih u odjeljenju 4, u našoj Drugoj. Hirovitih, plahih, blesavih, prepotentnih, ali svi smo voljeli Iman Midhat. Čak i kad nismo voljeli jedni druge, ona je bila kao svjetlo po strani, iznad svih nas. Nadnaravna, nasmijana, kao penicilin. Nije nas gnjavila svojim problemima, a imala ih je bez sumnje. A za naše blesavštine uvijek je imala barem osmijeh. Njen odlazak rastužio je duboko naše odjeljenje 4, iako se dugo nismo vidjeli, iako nas je život rasuo na neke druge strane, na neke svoje puteve. Kud god kreneš, gimnazijski dani ostaju urezani duboko. I žestoko. Mirno spavaj naš mali anđele, naša mala, mila drugarice…”

Ovim riječima se od Iman Midhat oprostila Emela Burdžović, njena nekadašnja drugarica iz gimnazijskih dana. Ko nije poznavao Iman, valjda će je kroz ove riječi najlakše prepoznati.

Sve je pogodila vijest o preranom odlasku Iman. Stariju sestru naše proslavljene pjevačice Dalal su očito svi voljeli, a još jedna tragična priča za one koji godine broje sa trideset – puno je. Dalal se još nije oporavila od smrti oca, kad ju je zadesila ova tuga na pragu 2015. Kako se to uopće desilo? Je li dugo bila bolesna?

-  Svake godine, zimi, Iman je imala pad imuniteta. Pa tako i ove godine. Samo ovog puta srce više nije moglo izdržati i prestalo je kucati.

Dva velika gubitka u malo više od godinu. Kako se nosiš sa svojom boli?

- Tek sam naučila kako da živim sa gubitkom oca, a gubitak sestre bio je strašan šok, s obzirom na to da je ona imala samo 34 godine.

Kako si objasnila May za dedu, kako za tetku?

- Kada je moj otac umro, May je imala tri i po godine i bilo je veoma teško, rekli smo joj tek nakon nekoliko mjeseci. Sada May ima pet godina i objasnila sam joj da je njena tetka Iman kao djevojčica sa šibicama, da joj je njen otac pružio ruku sa neba i da su sada zajedno tamo, i da paze na nju. May je bila jako vezana za njih, i mnogo liči na moju sestru.

Kad su počeli zdravstveni problemi tvoje sestre?

- Zdravstveni problemi moje sestre počeli su kada je sa tri mjeseca života primila vakcinu DTP. Nakon toga se jedna stvar nizala na drugu, ali se ona naučila nositi s time, kao i mi. Bila je izvrstan učenik, pa je u drugom srednje dobila i Soroš stipendiju. Nažalost, 1998. godine u Engleskoj tokom školovanja desio joj se prvi značajan pad imuniteta i završila je u bolnici. I pored toga, završila je Drugu gimnaziju i Srednju muzičku školu, i kasnije fakultet. Diplomirala je engleski jezik i književnost.

Kakva je osoba bila?

- Najbolja koju sam imala priliku upoznati dosad. Voljela je muziku, svirala klavir, klarinet i gitaru, voljela je more i plivanje, voljela je šetati i kupovati sitnice za sve nas, pogotovo knjige za svoju sestričnu May.

Čime se bavila?

- Davala je časove engleskog jezika, voljela i brinula za svoj SDP, čiji je bila član, i puno puno čitala… novine, knjige… sve što bi joj došlo pod ruku.

Čemu te je učila?

- Učila me je svemu… samom činjenicom da je bila starija 13 mjeseci. Ona je zaista učila, ja sam bila kampanjac i mnoge bih stvari ostavljala nedovršenim, a ona bi se trudila da ih završim, doslovno me vukla u muzičku školu i na treninge plivanja, i iako je bila mala i krhkog, nježnog izgleda, slušala sam je bolje nego roditelje.

Kakve ste bile sestre dok ste bile male?

- Bile smo kao blizanke, i izgledom, ponašanjem i povezanošću.

Jesi li provela s njom posljednje trenutke?

- Moja sestra je pala u komu 23. na 24. decembar. Beskrajno sam zahvalna na sve lječničke napore da se pomogne mojoj sestri. A pogotovo na to što su bili, prije svega, ljudi, i dopustili nam da budemo uz nju i oprostimo se… Veliku zahvalnost dugujemo: dr. Emiru Čustoviću i njegovim kolegama iz Hitne pomoći, kompletnom osoblju KUM-a, dr. Zeliji-Veliji Ašimi, timu ambulante porodične medicine Čekaluša koji vode dr. Safet Mešanović, dr. Horman, Đukić i Katica s Klinike za reanimaciju i anesteziju i Jedinici Intenzivno internističke terapije(JIIT) dr. Iglica, Godinjak, Tančica, Ajanović i drugi…

Može li smrt odnijeti drage osobe iz života?

- Smrt je novi početak, i nikada ne odnosi trag i djela koje ljudi ostavljaju iza sebe, i što je najbitnije i najvrijednije… uspomene.

Ko ti je najveća podrška?

- Naša velika porodica i prijatelji u BiH, Sudanu i širom svijeta.

Kako je tvoja mama sve to podnijela?

- Moja mama je veliki borac i heroj. Cijeli život je posvetila svojoj porodici i mnogim generacijama kojim je predavala i bila razrednik sve ove godine.

Iz čega crpiš snagu za svaki novi dan?

- Iz ogromne ljubavi koju su mi otac i sestra pružali sve ove godine, i koju i dalje osjećam. Moj otac nije želio da se bavim pjevanjem, godinama je bio protiv toga, i nekih godinu prije smrti rekao mi je da je ponosan na sve što sam ostvarila, a pogotovo na to što sam sve ove godine ostala svoja. Iman je uvijek bila tu, da mi pruži ruku, da mi da savjet ili kritiku koju sam najviše cijenila. Ona mi je bila velika podrška i davala mi je vjetar u leđa kada sam se premišljala o povratku na scenu. Sve što budem radila u budućnosti, bit će posvećeno njima.