Zašto BiH ima najveću stopu nezaposlenosti mladih?

'Kazaće vam da je proces pravedan, ali će vas pitati koje ste nacionalnosti, ko vam je otac...'

Hronika26.11.14, 15:28h

'Kazaće vam da je proces pravedan, ali će vas pitati koje ste nacionalnosti, ko vam je otac...'
Ovo je složeni labirint kojim mladi u potrazi za zaposlenjem moraju ploviti; kad je najveći broj mogućnosti za zaposlenje osiguran kroz političke veze i lične mreže.

 

 

Renata Mostarac živi u istom stanu u Sarajevu otkako se rodila. Linija šume iza kojih su se nalazili snajperisti vojske bosanskih Srba kad su opkolili grad za vrijeme Bosanskog rata vidi se iz njene dnevne sobe. Za vrijeme sukoba, neprestana kiša metaka razbila je prozore a Renata i njena porodica morali su da se kriju u sredini stana. Ostali su tamo tokom tri i po godine rata.

 

Tek sada Renata osjeća da mora napustiti Bosnu kako bi preživjela.

 

Kad je diplomirala na sarajevskom Univerzitetu odnose s javnošću, Renata je počela da šalje molbe za zaposlenje – 50 u prvih nekoliko mjeseci. Nije imala sreće, pa je nastavila školovanje. Sada u 23-oj godini, pred završetak magisterija na političkim naukama ona se suočava sa istom situacijom.

 

“Mislim da sam aplicirala na 30 do 40 poslova ovdje u Bosni”, rekla je Renata, dodavši da će ako se uskoro ne zaposli morati da potraži šanse van zemlje. “Ne želim ništa što je nerealno, samo želim posao i bolju budućnost. Mislim da svi ljudi ovdje to zaslužuju.”

 

U Bosni i Hercegovini sjene sumnje i nelagoda nadvijaju se nad životom. Tri etničke grupe koje imaju ‘konstitutivni status’, kako su definisane Daytonskim sporazumom koji je okončao rat 1995. - bosanski muslimani (Bošnjaci), Hrvati i Srbi – imaju konfliktne poglede na ogroman broj pitanja i problema koji oblikuju društvo danas. Jedna stvar o kojoj se, izgleda, svi slažu jeste da je ovdje problem nezaposlenosti mladih tako ozbiljan da će se osjećati i u narednim godinama. Stopa nezaposlenosti od 57,5 posto mladih u Bosni i Hercegovini je najviša u svijetu, a rezultat je korupcije na svim nivoima, nepotizma i ekonomske stagnacije. Uz sve to još su itekako prisutne ratne rane.

 

Rat je bjesnio od 1992-95, najžešći sukob zabilježen u regionu od Drugog svjetskog rata. Raspad Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije izazvao je lanac daljih političkih sukoba, više od 100,000 života je izgubljeno i više od 2 miliona ljudi raseljeno. Skoro 20 godina od završetka rata Bosna i Hercegovina je još podijeljena u dva etnički bazirana politička entiteta – Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegoine. Etničke tenzije oblikuju aspekte života od političkog udruživanja do društvenih krugova pa do zapošljavanja – ili nedostatka toga.

 

Nezaposlenost, nova

 

Marko Subašić, 23-godišnjak iz Mostara, glavnog grada južne Hercegovine, takođe je proživio rat. Rat je izbio je kad mu je bilo 14 mjeseci.

 

“Ne sjećam se mnogo mog djetinjstva osim da se mjesto koje se zvalo ‘dom’ stalno mijenjalo”, kaže Marko. “Napustili smo moj rodni grad Bugojno u Centralnoj Bosni kad sam bio beba i dvije i po godine sam živio u Hrvatskoj kao izbjeglica, a onda pet godina u Njemačkoj.”

 

Po povratku u Bosnu 1998, Marko vjeruje da ima najmanje posljedica od ostalih u njegovoj familiji, pošto je bio najmlađi. “Ali to je ipak bio veliki šok. Teško je kad si samo dijete koje se vrati iz Njemačke u zemlju koja je upravo izašla iz rata.”

 

Markovo školovanje u Bosni je pokrivao nesigurni mir koji je vladao nakon prestanka vatre. Kao bosanski Hrvat išao je u istu školu kao njegovi drugovi, bošnjački učenici, ali je bio odvojen od njih sistemom nazvanim ‘dvije škole pod jednim krovom’. U svakoj školi bili su odvojeni razredi sa odvojenim nastavnim programom za bošnjačke, hrvatske i srpske učenike.

 

Kao dijete, nastojiš prihvatiti stvari onakve kakve jesu i stvarno se ne pitaš ‘zašto’ i ‘kako’. Bila je to realnost o kojoj sam se počeo pitati kad sam postao malo stariji”, rekao je Marko.

 

Grad Mostar je izrazit primjer: grad je podijeljen rijekom Neretvom, i na jednoj strani žive Bošnjaci a na drugoj Hrvati.

 

“To je čudno mjesto, posebno ako ste neko ko ignoriše postojanje granica i podjela u svojoj glavi. Ne vidim ovu podjelu u svakodnevnom životu, i hoću da mislim da je ovo jedan grad i zaista me nije briga kako se ko zove od ljudi koji žive u istoj ulici kao i ja. Znam mnoge koji misle upravo kao i ja”, rekao je Marko. “Ali s druge strane, ima mnogo i onih kojima je još rat živ u glavama i gdje podjele još opstaju.”

 

Marko je student političkih nauka i još se nije zaposlio otkako je diplomirao.

 

“Kad ste student možete u osnovi raditi samo kao konobar u kafiću”, rekao je Marko. “I kako u Bosni imamo mnogo kafića, imamo čak više studenata.”

 

nezaposlenost

 

Skoro je nemoguće uočiti razliku između Nizame Koldžo i njene sestre bliznakinje Nermane, koja je pet minuta starija – sve od ponašanja do smijeha do lokni koje naprave svako jutro, je identično.

 

Nizama i Nermana (24), radile su sve zajedno u životu, uključujući školovanje od osnovne škole, kroz visoko obrazovanje, vanškolske aktivnosti i stažiranje. Sada se čak zabavljaju sa najboljim prijateljima.

 

Bliznakinje su Bošnjakinje koje žive u Sarajevu.

 

“Kad smo aplicirale za magistarski program u Brusselsu, u naše aplikacije smo stavile da nećemo ići ako jedna bude primljena a druga ne”, rekla je Nizama.

 

Obje su bile primljene – prvi studenti iz Bosne i Hercegovine primljeni na taj program – onda su se vratile nakon završenog magisterija, prije godinu dana.

 

“Kad sam se vratila , prvo sam željela da se malo odmorim, možda da dva ili tri mjeseca ne radim ništa”, rekla je Nizama. “Ali samo sam željela dva ili tri mjeseca – ne jednu godinu.”

 

Nakon desetine molbi za zaposlenje Nizama je još uvijek bez posla. Ipak ne vjeruje da su za to razlog njene kvalifikacije.

 

“Čak i kad imaš zavidan CV, mislim da to nije tako važno”, kaže Nizama. “Jer je važnije da imaš veze.”

 

U Mostaru i širom Bosne i Hercegovine kompanije nisu voljne da zapošljavaju ljude iz ‘druge strane’, uprkos zakonu donesenom 2003. koji zabranjuje takvu diskriminaciju u vezi zaposlenja. Aplikanti će često platiti mito da dobiju poslove koje žele. I mada je javni sektor jedino mjesto u kome je obilje relativno stabilnih položaja, poslovi u vladi se smatraju stabilnim. ali skoro ih je nemoguće dobiti bez direktnih veza i uticaja.

 

“Kazaće vam da je proces pravedan, ali u stvarnosti pitaće vas kako se zovete, koje ste nacionalnosti, i zatim ko vam je otac ili možda stric, gdje vam je partijska članska karta i ako ispunjavate sve te kriterije onda možete dobiti posao u javnom sektoru”, kaže Marko. “Ali da možeš dobiti posao jer govoriš strane jezike, imaš diplomu, te stvari usitinu nisu važne.”

 

nezaposlenost nova

 

Problem se usložnjava odsustvom značajnog ekonomskog rasta.

 

Za vrijeme rata Bosna i Hercegovina primila je značajnu količinu humanitarne pomoći iz zemalja širom svijeta, koja je dijeljena žrtvama rata u cijeloj zemlji. Ova pomoć bila je u različitim formama, od hrane, odjeće i sanitarnih potrepština do volontera i osoblja koji su pomagali žrtvama.

 

Na kraju rata ogromna količina humanitarne pomoći dodijeljena je zemlji u cilju obnove razorene infrastrukture i postrojenja i uspostavljanja predratnog životnog standarda građana. Bosna nastavlja da prima značajnu pomoć, a za koju je bila optužena zbog lošeg upravljanja. Kultura pomoći potisnula je rast i obnovu, kažu kritičari, zajedno sa kozmetikom vlade. Rast BDP-a je sada -0,7 posto a prihod po glavi stanovnika je 8,216$, u poređenju sa stopom rasta od 1,5 posto i prihodom od 32,292$ u EU kao cjelini.

 

Jan-Zlatan Kulenović, istaknuta figura u NVO sektoru za mlade u Bosni posljednjih 13 godina i šef Omladinske informativne agencije BiH (OIA) kaže da je birokratija ugušila strano ulaganje, želeći da kaže da je otvoreno samo nekoliko radnih mjesta i da se nastavlja začarani krug.

 

“Ova klima je povezana sa političkom situacijom, nestabilnošću, korupcijom i komplikovanim birokratskim procedurama za razvoj novih radnih mjesta i strana ulaganja” rekao je. “I unutrašnji i vanjski faktori stvaraju situaciju u Bosni gdje je nivo razvoja skoro nula; stvari stagniraju a mladi uglavnom ostaju kao veoma ranjiva i marginalizirana grupa.”

 

Prema ustavu zemlje, koji je usvojen kao Annex 4 Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je republika koja djeluje u skladu sa zakonom i slobodnim i demokratskim izborima. Ali birokratska vlada je tako složena da se zemlja savija pod tom neefikasnošću.

 

“Dosta sam siguran da bi, na primjer, holandski sistem propao za pet godina da imaju sistem upravljanja kao u Bosni”, kaže Kulenović. “Ovdje, zbog kompleksnosti i velikog broja vladinih struktura ima više prostora za korupciju. U isto vrijeme, nema dovoljno mehanizama za kontrolu, transparentnost, odgovornost i tako dalje.”

 

Ovo je složeni labirint kojim mladi u potrazi za zaposlenjem moraju ploviti; kad je najveći broj mogućnosti za zaposlenje osiguran kroz političke veze i lične mreže. I kad je tako, mnogi kvalifikovani, obrazovani mladi ljudi – posebno oni koji nisu voljni da se predaju političkim podjelama – ostaju praznih ruku i nakon višemjesečnog traženja zaposlenja.

 

Većina radnih mjesta koja postoje u privatnom sektoru nude veoma niske plate i slabe uslove rada. Postoji okvir za odmore, pogodnosti i radno vrijeme, ali samo u teoriji. U praksi, radnike eksploatišu. Pošto je toliko zahtjeva za radnim mjestima, poslodavci mogu konstantno prijetiti otkazom.

 

Crna ekonomija – u kojoj radnici ne primaju socijalnu zaštitu, zdravstveno osiguranje ili im ne uplaćuju doprinose za penziju - je sve prisutna.

 

Tako se zemlja nalazi suočena sa značajnim odlivom mozgova, sa obrazovanim kvalifikovanim mladim ljudima kojima je lakše tražiti posao van zemlje nego se sizifovski boriti sa sistemom za malo ili bez zarade. Oko 150,000 mladih napustili su zemlju od završetka rata 1995, a 10,000 njih odlazi svake godine. Bosanci koji žive van zemlje šalju kući novčane pošiljke što predstavlja 13 posto BDP-a zemlje, što je jedna od najvećih stopa u svijetu.

 

Marko, koji je diplomirao političke nauke, kaže da će uskoro i on biti jedan od njih. Sat otkucava, i on je odlučio da potraži zaposlenje negdje drugo.

 

“Bosni treba ozbiljan novi podsticaj”, kaže Marko. “Poslijeratni period nije dao ono što je bilo potrebno. I da, moguće je – mislim da je moguće, ali stvarno ne želim ovako da nastavim. Izgubio sam motivaciju nastojeći da nađem posao. Možda sam suviše lično povrijeđen, ali da budem iskren, više nemam živaca.”

 

(Dialoguebih.net, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook