BH FILM NA SVOME DNU

Crveni karton za filmadžije, ljepotice naprijed!!!

Kultura25.08.14, 00:15h

Crveni karton za filmadžije, ljepotice naprijed!!!
Ovdašnje filmske radnike ne zanima ništa od stvari od koji direktno zavisi njihova sudbina. Zato je propast filmske produkcije u BiH rezultat i njihove nebrige i oportunizma. Zato nisu ni zaslužili ništa bolje nego da budu nosači fenjera u savremenoj filmskoj produkciji u BiH, regionu i svijetu, a da Severine, Jelene Karleuše, Hane, Emine i druge nazovi ljepotice špartaju filmskim crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta. Zato i bh. filmska zajednica sve više postaje predmet ismijavanja u regionu

BH kinematografija je na svome dnu; pokazao je to više nego uvjerljivo ovogodišnji Sarajevo Film Festival. I dok su Severina, Jelena Karleuša i njihove razne kopije, sa istrurenim grudima i guzovima okupirale crveni tepih ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, poštovatelji bh. filma uzalud su čekali domaće filmove, autore i glumce. Njih tamo nije bilo, jer zapravo bh. filma posljednjih godina praktično i nema. I to je najveći paradoks trenutnog stanja bh. kinetografije; filmski festival Mire Purivatre nikad nije bio veći i glamurozniji, dok bh. filmska produkcija polako nestaje.

 

Ona praktično u posljednjih dvadesetak godina, osim perioda od 2002. do 2008., nije ni postojala u nekom ozbiljnijem obliku. Uspjesi talentiranih bh. autora na svjetskim festivalima stvarali su iluziju o nekakvoj snazi naše kinetomagrafije, ali to zapravo nikada nije bila prava istina o stanju u kojem se nalazi nacionalna filmska produkcija. 

 

Pogledajmo malo prisustvo bh. kinematografije u kategoriji dugometražnog igranog filma na SFF- u  i rezultat je sljedeći: ove godine smo imali novi film Jasmile Žbanić nastao u produkciji susjedne Hrvatske i nekoliko niskobudžetskih igranih ostvarenja (Envera Puške i Admira Buljugića, te mlađahnog Kenana Musića) nastalih nezavisno i van sistema subvencionirane kinematografije. Ostatak su činili koprodukcijski filmovi u kojima su bh. filmski radnici držali fenjere autorima iz susjednih zemalja i produkcija. Ista situacija je bila  i ranijih godina, a neće, po svemu sudeći, biti ništa bolja ni naredne godine; tada bi se, kako sada stvari stoje, moglo desiti da imamo jedan film u programu SFF-a – novo ostvarenje redateljke Ines Tanović. Da, tu može biti još jedan bh. film koji sigurno neće biti prikazan na SFF-u, ali možda bude spašavao čast domaće kinematografije u 2015 godini – ostvaranje Emira Kusturice koje se ovih dana snima u Trebinju.

 

Ništa bolja situacija nije ni u tv. produkciji. Osim FIST produkcije, koja primarno radi tv serije za hrvatsko tržište (LZN, Kriza, Dva smo svijeta različita), domaća igrana tv produkcija više i ne postoji. Javni servisi (BHRT i FTV) emitiraju reprize svojih igranih programa nastalih u nekim drugim vremenima, a ostale tv stanice prikazuju turske i regionalne (srpske, hrvatske, čak i crnogorske) igrane serije raznih žanrova.

 

Zato je pošteno reći – filmska i igrana tv produkcija u BiH više i ne postoje. A razloga je puno... Prvi -  kriza i besparica, drugi - apsolutna nebriga politike i njenih institucija (ministarstva za kulturu, stručne fondacije) za kulturu i film, treći - neogovoran i izdajnički pristup RAK-a i telekom i IPTV operatera prema domaćoj produkciji, kako filmskoj, tako i televizijskoj, četvrti - kukavičko i neznalačko ponašanje uprava javnih RTV servisa prema nacionalnoj kinematografiji i domaćoj tv. produkciji... Razloga, kao što se vidi, zaista ima dosta.

 

Međutim, dobar dio razloga na ovu katastrofalnu situaciju snose i sami autori, producenti i filmski radnici koji upravljaju procesima odlučivanja o prioritetima u razvoju i odnosu naspram nacionalne kinematografije. Svi oni znaju za razloge krize, ali svi šute. Razlozi krize leže i u činjenici da je uprava Sarajevo Film Festivala preuzela sve tokove bh. kinematografije, od odlučivanja o finansijskim sredstvima do promocije bh. filma na međunarodnom planu. To nije dobro, jer nikada za kreativnu scenu nikada nije dobrog donijelo kada jedan umjetničko-interesni lobi preuzme odgovornost za čitavu jednu umjetničku djelatnost. To nije dobro za bh. kinematografiju, a u konačnici neće biti dobro ni za SFF.

 

Tako danas autore i filmaždije u BiH kao da ne zanima kako se i kojim kanalima finansira bh. kinematografija; ovog proljeća predsjednik UO Fondacije za kinematografiju Amer Kapetanović podnio je ostavku i glavom bez obzira napustio ovu instituciju, a da niko od filmadžija nije ni probao da sazna razloge za ovu odluku. Već mjesecima Filmski centar Sarajevo nema svoju upravu i to nikoga ne zanima, kao što i ne zanima razloge stagnacije institucije koja je trebala da bude državni pokrovitelj bh. nacionalne kinemografije.  

 

Čudan je taj autizam kojem živi bh filmska zajednica. Kada Vlada FBiH prije nekoliko mjeseci rebalansom skinu pola milona maraka sredstava namijenjenih za produkciju, to ovdašnje filmadžije i ne primjetiše. Kada nekompetentni Hamdo Katica u ime BH Telecoma potpisa katastrofalni ugovor za plaćanje jednog eura po korisniku (oko 300.000 KM) mjesečno jednoj srbijanskoj televiziji za bajate filmove sa ekavskim titlovima, a SDA-SDP vlada to aminovaše, filmdažije i tv indutrija u BiH se prave da se njih to ne tiče. 

 

To što ni RAK ne radi svoj  posao u zaštiti interesa nacionalne kreativne industrije, kao ni javni servisi, to također ne zanima ovdašnje filmske radnike. Da ne govorimo o obavezi javnih emitera da 10 posto  od obaveznih 40 posto programa proizvode u nezavisnoj produkciji, dok o evropskim preporukama u vezi podrške kinematografiji filmadžije u BiH kao da pojma nemaju.

 

Ovdašnje producente ni autore kao da ne zanima  sistem po kojem se odlučuje (i troše novci) za promociju njihovog rada na velikim filmskim festivalima poput Berlina i Cannesa. A bilo bi samo dovoljno pogledati kako su to institucionalno i u korist samih autora i filmskih producenta riješile  susjedne zemlje (Hrvatska, Slovenija i Srbija). Ovdašnje filmadžije nisu dosad ništa uradile ni za zaštitu svojih autorskih prava, a piraterija je postala način gledanja i ono malo filmova što se snima u ovoj ekonomski i duhovno slomljenoj državi.

 

Uglavnom, ovdašnje filmske radnike ne zanima ništa od stvari od koji direktno zavisi njihova sudbina. Zato je propast filmske produkcije u BiH rezultat i njihove nebrige i oportunizma. Zato nisu ni zaslužili ništa bolje nego da budu nosači fenjera u savremenoj filmskoj produkciji u BiH, regionu i svijetu, a da Severine, Jelene Karleuše, Saire, Emine i druge nazovi ljepotice špartaju filmskim crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta.

 

Zato i  bh. filmska zajednica sve više postaje predmet ismijavanja u regionu. A prije samo nekoliko godina izgledalo je da može biti potpuno drugačije. (A.KOŠ/DEPO PORTAL)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook